Only zunzarije&vuvuzele

Plavi plesni ritam

Još jedan partner po svemu sudeći, nije izdržao maksimirski plesni ritam. Dinamove smjene trenera u ritmu otprilike jednom godišnje. Ritam i frekvencija su ćudljivo izmjenjujući, mijenjaju se neprestano od ća-ća-ća do slow i hard rocka, strasnog tanga, »ingliš» valcerskog očaravanja, po Nat King Coleu, pa i pariškog Can-cana. Najvještiji, najbolji i nezamjenljivi plesač ostaje, a drugi se, pa i višekratno, izmjenjuju i zamjenjuju, ljuljajući se u figurama zvečećeg novčarskog migoljenja.

Ova katastrofična afera s dalekosežnim odjekom oko prevažne stvari dobro je došla, da bi se pučankama i pučanima nesretne zemlje olakšalo život i skrenula pozornost sa svakodnevice na euromilijunski zvjezdani šušur. Iz «svetog imena» Dinama dnevno, u vuvuzeliziranim medijima isijavana zunuzarija, oko teško shvatljivog i još teže prihvatljivog odlaska svjetski poznatog trenera Vahida Halilhodžića s klupe, svlačionice, prostorija Dinama i maksimirskog gradskog stadiona, dobila je ovih dana epilog.

Katastrofična afera s dalekosežnim odjekom

Vrlo sposobno i informacijama odlično «potkovano» sportsko uredništvo Večernjaka, pa i iz staklene kugle, kojeg svakodnevno čitamo, već otprilike mjesec dana unatrag najavljuje, kuri vatru, podgrijava, zagrijava i dodaje press-začine o toj neminovnosti i tragediji, a sada poentira na nedjeljnoj (8.5.) naslovnoj stranici:» Vaha bi htio naplatiti još 1,350.000 eura». Naslov i svota osobito dobro «sjedaju» čitateljima Večernjaka među onih oko 250.000 potencijalnih, potrebitih gurača gradonačelnikova tramvaja u sabor, koji sada pribavljati dokumentaciju za korištenje privilegija besplatne vožnje gradskim prometalima. Najteži press-začin je etiketa u početku hvaljenom, a sada kuđenom Vahi, da je – blefer.

Otkud sada toliko medijske žući o nečemu što je uobičajeno i u sadašnjim i dosadašnjim, pa i budućim uvjetima gotovo normalno. Otuda što je i sportsko uredništvo Večernjaka, i čitateljstvo tog lista iz kategorije main streama nezadovoljno Vahom, točnije rezultatom njegova rada kroz igru i rezultate momčadi, a kao glavni grijeh stalno se naglašavaju pobjede s minimalnim rezultatom od 1:0! Iako je to bilo i za čitatelje iritantno, i minimalne pobjede i stalno «spopikavanje» na to u izvješćima i komentarima, ipak treba odati priznanje i uredništvu u cjelini, ali i novinarima i komentatorima da je njihov rad na kritici evoluirao i pisanje o Vahinim marifetloocima bilo je daleko prijatnije i pristojnije od svojevremene ne tako davne degutantne harange upućivane muškom dijelu obitelji Kranjčar. Mislimo i na oca i na sina

Medijska žuč o Vahinim marifetloocima

Otkuda sada toliko zanimanje za odnose između maksimirskih plesnih partnera pa i detaljiziranje njihovih odnosa, koji su, prije svega, uređeni, koliko je poznato, građansko pravnim ugovorom, a ugovori općenito su, svojedobno, isto ne tako davno bili od strane bivšeg Predsjednika označavani mantrom pacta sunt servanda, u značenju – ugovori se moraju izvršavati. U ugovoru sve piše o njihovim odnosima, pa i mogućnosti raskida ili otkaza ugovora sa svim pravnim posljedicama, koje će sporazumno biti riješene daleko od očiju javnosti, a ako ne budu, o njima će se voditi spor pred mjerodavnim sudom. Treba li reći da će obje strane, točnije oba maksimirska partnera, nastojati nastali spor riješiti bez suda. I svaki nastaviti svoje životne putove u svojim smjerovima. Treba li reći da će mediji pa i vireći kroz ključanicu pokušavati saznati sve dostupne podrobnosti i o toj prevažnoj temi zasipati čitateljstvo.

Kakav suport takav nogomet

Za pučanke i pučane nesretne zemlje ostat će u drugom planu stanje u domaćem nogometu, stanje u Dinamu i njegovim višedesetljetnim nastojanjima da se uvrsti u lige prvaka ili UEFE, «ruglo», kako mu tepaju novinari, od stadiona u Maksimiru, odnosi s BBB, kao i njihov izostanak s utakmica, a ima toga još, ako se pokušava s normalnog stajališta pratiti tarapana u HNS-u, začinjena prostaklucima. Nismo mjerodavni ocjenjivati stanje u nogometu, jer nismo stručnjaci. Ali mjerodavni smo reći da je negledljiv. Također, kao nestručnjaci ne možemo govoriti o kvaliteti momčadi i igre Dinama, ali isto tako možemo si uzeti slobodu ocijeniti da je također teško gledljiva. Kao i da se prodaja najboljih igrača događa uvijek, svake godine pred najvažnije utakmice za plasman u europske lige.

Odgovoriti je li stadion «ruglo» ili ne, i time podržati ili ne, novinarska zapažanja, također ne možemo, jer nismo stručnjaci, a pogotovo arhitekti. Ali možemo reći da zjapi prazninom za vrijeme utakmica, tako da mislimo da je popunjenost nogometnih stadiona u Europi i prekomorskim kontinentima i zemljama fatamorgana. Ali i zapitati se kakav to nogometni stadion treba nogometu nesretne zemlje, kada na utakmice dolazi u prosjeku, poslužimo se procjenama dr. rukavine, dakle iz rukava, oko 2000 gledatelja. Pa i TV ples sa zvijezdama, organiziran na «ruglu»od stadiona, okupio bi više gledatelja. A grandomani bi gradili stadion za vjerojatno 60.000 gledatelja, naravno u javno privatnom partnerstvu, dodatno zadužujući naše pra-praunuke.

Stadion i za vrijeme utakmice zjapi prazan

Glede nogometne glave, dakle HNS-a sve je viđeno i čulo se u vuvuzeliziranim medijima, a te vuvuzele su o tomu sada nekako utihnule. Jedna dama nedavno na nekoj od televizija reče da bi u nogometu trebalo više žena. Slažemo se s njom, pa moguće i mješovitim momčadima, što, naravno, zvuči kao disonantna i neslana šala. Zajedno živimo sa ženama, i one s nama, i u dobru i u zlu. Zašto i nogometno dobro/zlo ne bi bilo obogaćeno bipolarnošću. Ako ništa drugo, bilo bi manje ozljeda i psovanja.

I za kraj, za svladavanje tekuće plesne maksimirske katastrofe i potresa, u očekivanju novih i budućih, trebalo bi istražiti je li se u susjednom ZOO-u rodio kakav - mišek.

DRAN