Only zunzarije&vuvuzele

Starice i starci, trijaža – najcrnji scenarij

Uza svu humanost, lijepe riječi o poštovanju seniorata, u određenim kriznim situacijama starice i starci su uvijek rizična vrsta, pogotovo ako se radi o preživljavanju. Egida je – na mladima svijet ostaje. Vječna mudrost, ali teško je, kada se ostari, biti tako mudar. Sadašnjim, današnjim staricama i starcima pomalo postaje jasno kolika im je opasnost prijetila u uznapredovaloj pandemiji koronavirusa. Ta opasnost nije prestala s nekim pozitivnim, zabilježenim kretanjima između oboljelih i umrlih. I ozdravljenih.

Ponovno prijeti, ako se pučanstvo ne bude držalo mjera koje je propisao Stožer. Virus COVID 19 samodizajniran je ili dizajniran za djelovanje na staračkoj populaciji. Hoćeš/ne ćeš sreća je za tu populaciju da do toga, zasad, nije došlo, barem kod nas, uz komplimente Stožeru, a sreća se ovaj puta, u ovom slučaju, odnosila na činjenicu da broj teško oboljelih nije prelazio mogućnost i brojnost respiratora. Da je do toga došlo, liječnici bi bili u vrlo teškoj situaciji vršiti trijažu. Donositi odluke o razvrstavanju, o tomu tko bi od bolesnika imao prednost za respirator. Unatoč Hipokratovoj zakletvi, ali i fizičkoj nemogućnosti da dva pacijenta budu na jednom respiratoru. Nije teško zaključiti tko bi bio izdijeljen i umirao sam od kašlja, bez ikog svoga, jer nitko od njegovih bliskih ne bi mogao biti s njim zbog mjera karantene.

Prvi puta mi je ta mogućnost, koja me je sledila, jer pripadam u navedenu kategoriju, došla do uha prigodom prvih izvješća iz virusom teško pogođene Italije kada je liječnica u dramatičnom izvješću, umorna od teškog rada s oboljelim pacijentima, još umornijim glasom rekla nešto u smislu da će u tako teškim trenutcima liječnici doći u prigodu vršenja trijaže. Izbora onoga koji će doći do respiratora uz šansu eventualnog preživljavanja. Treba imati razumijevanja za takvu situaciju, ali kako od teško bolesnog, s nadom u slamku spasa, koja mu je liječničkom eventualnom trijažom iščupana iz usta, očekivati objektivnost i razumijevanje?

Karakterističan je i naslov jednog članka objavljenog nedavno u Slobodnoj Dalmaciji, Naslov glasi: Liječnik s Klinike ‘Dr. Fran Mihaljević‘: „Vjerujem da smo izbjegli najcrnji scenarij i da nećemo morati birati koga staviti na respirator“. Sapienti sat.

Teško je na današnjoj, očekivanoj razini uljudbe suočiti se s takvom sudbonosnom dvojbom. I kao liječnik, ali i kao eventualni potencijalni pacijent. Podsjećajući se atavizama iz povijesti susrećemo se s nekim sličnijim moralnim dvojbama i postupcima trijaže, bez liječnika i pacijenata, koji idu rukom pod ruku s rješenjima iz nužde. Iz literature i filmova su poznate dražbe robova, a iz sadržaja filmova poznat je kraj dražbi gdje su snažni robovi prodavani, a manje snažni prepuštani svojoj sudbini. Pogotovo kada se radilo o ženama. U nama istočnim zemljama poznat je bio običaj zvan lapot, a zadnji slučaj je, prema jednom portalu, zabilježen krajem devetnaestog stoljeća. Sin vodi iznemoglog oca u planinu, ili, vjerojatno, neko udaljenije mjesto i dok otac drži na glavi pogaču udara ga po pogači vjerojatno ušicom sjekire. Jedna usta manje... U grčkoj Sparti su s gore Tajget bacali u provaliju djecu koja su imala pri porođaju neke tjelesne nedostatke. Sjećam se da je vjerojatno profesor spomenuo i da se slično postupalo sa starcima, ali o tomu nisam našao ni riječi prigodom guglanja. Tako da je to ostalo samo moje, moguće varljivo, sjećanje od prije više od šezdeset godina?

Staricama i starcima i kod nas, i u drugim državama, preostaje moliti se onom u koga vjeruju da se COVID19 ne razmaše zbog nediscipliniranosti ili neozbiljnosti mlađih aktera ove najveće višegeneracijske pošasti, jer im se u, ne daj Bože, trijažnim odlučivanjem ne piše dobro...

DRAN