Only zunzarije&vuvzele

Za hrvatski Rašomon ne trebaju nam Japanci nego novinari

U Večernjakovoj srijedačkoj kolumni „Rašomon“ sisački biskup Vlado Košić dobio je lijepu „juhicu“ od rajčice kroz nabrajanja njegovih istupa. Vjerojatno ne svih, nego odabranih. Kolumnistica je, ipak, nakon odabira i navođenja izjava i istupa pozvala završnom rečenicom biskupa na aktivaciju, koju ćemo citirati: “A zašto se biskup Košić sam, i službeno, ne aktivira u politici?“

To je istodobno i naslov kolumne u Večernjakovoj rubrici Komentari&analize: „A ZAŠTO SE SISAČKI BISKUP I SLUŽBENO NE AKTIVIRA U POLITICI. Budući je kolumna novinarski oblik izražavanja vlastitih stavova, pri čemu uobičajeno uredništva mogu objaviti i naglasiti tu činjenicu, kako bi se ogradila da stavova iz kolumne nisu i stavovi uredništva. U ovom slučaju toga nema. Moguće je da to postoji negdje drugdje u listu. Nismo zapazili. Poštujemo osobne stavove, a još više pravo i mogućnost na njihovo iznošenje.

Biskup Košić pozvan na političku aktivaciju

Međutim iz sadržaja kolumne zainteresiralo nas je nešto drugo. Autorica Renata Rašović je kao jedan od dodataka „juhici“ u tekstu navela i titulu „Antikomunikatora godine“ biskupu Košiću, koju mu je dodijelila Hrvatska udruga za odnose s javnošću, koja biskupu, citirajmo „Rašomon“, „najviše zamjera širenje netrpeljivosti pa i mržnje prema određenim političkim društvenim skupinama u Hrvatskoj.“ Poentira, nije iz teksta jasno tko, Udruga ili „Rašomon“, da Košić tu titulu nije uzalud zaradio?

I Udruga ima pravo, ako je to utvrđeno u njihovom statutu ili sličnom aktu, na svoje stavove kao i dodjelu titula, na temelju kriterija na kojima se titula „zarađuje“. Odluka Udruge za odnose s javnošću je u javnosti. Već duže vrijeme. Nije mi poznato je li netko reagirao da bi se zadovoljilo načelo audiatur et altera pars. Također mi nije poznato ima li u udruzi članova iz crkvenih institucija koji se također bave PR-om? Ili je čisto svjetovna.

Što su u stvari odnosi s javnošću? Drži ih se društvenom znanošću koja analizira trendove, predviđa njihove posljedice, savjetuje menadžere i provodi planirane programe akcija sa svrhom da služe organizacijskom i javnom interesu. Praktičari odnosa s javnošću planiraju, uspostavljaju i održavaju dobar glas i međusobno razumijevanje između organizacije i njenih javnosti. Neki autori smatraju da su odnosi s javnošću istovjetni, pazi sad, propagandi.

Novinari nisu piaristi

S obzirom na kvalifikaciju širenja netrpeljivosti pa i mržnje, danas nije utvrđeno što to točno znači, je li mjerljivo, je li kazneno djelo... Djelatnici PR-a općenito, a vjerojatno i članovi Udruge nisu novinari, premda su sigurno obrazovani politolozi, pa i s novinarskim usmjerenjem. Ali njih ne obvezuje Statut Hrvatskog novinarskog društva nego njihovi društveni i organizacijski dokumenti. Ne obvezuju ih ni ostale novinarske uzance, pa su slobodni u svojim ocjenama i kvalifikacijama. Međutim, novinari su pod drugom vrstom uzusa. Stoga kvalifikacija o širenju netrpeljivosti pa i mržnje od novinara zahtijeva utvrđivanja što je to netrpeljivost, pa i mržnja.

Je li netrpeljivost pa i mržnja, u ovom slučaju namijenjena biskupu Košiću kao kvalifikacija imanentna samo crkvenim osobama ili ostalim sudionicima javnog života. Je li moguće da bi ju se moglo ocijeniti i etiketom? Ovako, s pozivom da se počne baviti s politikom biskupu se savjetuje izlaz iz sakristije i ulazak u, primjerice, saborsku političku sferu i arenu, ili da ostane u sakristiji i tamo širi ono što mu je namijenila Udruga ali i „Rašomon“.

Tko stvara netrpeljivost pa i mržnju, a tko ih širi...?

Rašomona, odnosno društvenog događaja s mogućih više rješenja iz istoimenog japanskog kultnog filma i nema, jer pitanje je novinarima, uključujući i „Rašomonu“, zašto ne istraže netrpeljivost pa i mržnju. I Izmjere kvantum kako bi se saznalo koliko je to, koliki je postotak, kolika je normala i što je više od normale. Te pojave očito postoje, kada ih se može, po Udruzi i „Rašomonu“, širiti. Vidljive su i sigurno nisu male. Pitanje je za novinare, a mogli bi sudjelovati u nalaženju odgovora i pijaristi; tko je stvorio, formulirao i uzgojio netrpeljivost, pa i mržnju? Jer, ako se novinari potrude u skladu sa svojim statusom i statutom i uspiju sanirati te dvije pojave koje stanu pod nekakav zajednički nazivnik, onda ne će biti više ni mogućnosti za njihovo širenje. I piaristi bi tu mogli pripomoći svojim tehnikama koje su ipak sasvim drugačije od novinara. Svaka čakulona je, po logici stvari, sposobna za kvalifikacije i podcjenjivanje, kao i omalovažavanje, te etiketiranje. Novinari ne. Ili ne bi trebali biti.

Tim više što smo iz poštovanja, ali i simpatije, današnju autoricu „Rašomona“ nazivali svojedobno RRRR – ratna reporterka Renata Rašović, jer je, kao mlada dama pisala dojmljive reportaže svjedočeći s mjesta događanja i na kopnu i na ratnim brodovima relativno nedavno o ratnim terenskim i morskim okršajima Ukrajinaca i Rusa za Krim. Time se kao dama uvrstila između, za mene, dvojice sjajnih ratnih reportera i gentlemana Roberta Valdeca s mnogih bojišnica i Bernarda Karakaša, sa sjajno dočaranim ozračjem tjeskobe i, zašto ne reći, straha prilikom reporterskog svjedočenja o uspostavi i normaliziranju odnosa između dviju Koreja na 38. paraleli. Danas nema domaćih ratnih reportera, a ratovi kuda god pogledaš na zemljopisnoj karti...

DRAN