Only zunzarije&vuvuzele

Veće plaće ministrima? Da, ali po učinku...

Jedan je ex potpredsjednik vlade i ex ministar u svojoj subotnjoj kolumni u Večernjakovu Obzoru ustvrdio, kroz naslov: «Plaće ministara preniske su». On zna što govori jer je bio u vlasti, na vlasti, a stalno je uz vlast. Kolumne inače predstavljaju osobne stavove i razmišljanja autora, što se čita, a ne bi se trebalo komentirati. Međutim kolumna je stalna, i tjedna, i nosi moto: «Ekonomija ekonomistima». A kada se već piše u nakladnom mainstream mediju, onda je namijenjena i nama čitateljima.

A među nama se ne samo skrivaju sveznadari, nego se i javno iznose primjedbe na rad raznih izbornika i njihovih izabranika - od nogometa nadalje. Mi smo i mali predsjednici i države i vlade, i policajci i novinari, a, prije svega, stvarno smo i praktični ekonomisti, jer bez ekonomije i ekonomiziranja teško da možemo preživjeti.

Ekonomija i ekonomiziranje

A kada se afirmirani ekonomist pod egidom svoje kolumne zalaže za ekonomistički zatvoreni krug, u kojem o raspravi o ekonomiji nema mjesta za druge, osim ekonomista, a radi se o egzistencijalnim pitanjima ne samo svih nas, kakvih/takvih ekonomista, naravno ne po obrazovanju, nego po životnoj praksi, nego i države, i svi si umišljamo i prisvajamo pravo da po nekakvoj demokraciji, «znamo to bolje od njih», onda nam to omogućuje da se barem zamislimo oko te njegove tvrdnje i da razmislimo.

Isto kao što nas je na razmišljanje natjerala i svojedobna izjava jednog od friških ex ministara, ovaj puta gospodarstva, da je umirovljenika previše - u čemu je vidio problem, ali nije se upustio u analizu broja umirovljenika po dobnim i stažnim mjerilima, kao i u njihovom množenju.

Burne vode

Čini se da brod kojim je svojedobno poželjela kormilariti ex premijerka Kosor, plovi burnim vodama gdje ga zapuhuju i zapljuskuju valovi, vjetrovi i struje različitih predznaka i intenziteta. U takvom burnom vremenu isto tako se čini da ima struja koje bi se, s obzirom na fiksaciju širokim narodnim masama mogle nazvati škarorukima, jer žele sve podrediti poznatoj maksimi – rezati, rezati i samo rezati - a javlja se i drugačija, stručna, širokoruka, a mogla bi se etiketirati i kao poltronska, jer se zalaže za povećanje plaća elitnim predstavnicima vlasti.

Prve nije potrebno identificirati, jer su ih pune novine iDobra vjeraNaravno da sve ovo pišemo ne samo u dobroj vjeri, nego i u dobroj namjeri da i naši predsjednici i ministri tijekom vremena budu odgovarajuće plaćeni za svoj posao. A posao je jednostavnim rječnikom rečeno – uspjeh. Da pojednostavimo recimo to na već udomaćenom davnom rječniku u kome se to nazivalo - učinkom elektronički mediji, predstavnik drugih je spomenuti bivši potpredsjednik i ministar jedne od bivših vlada.

Prve dvije rečenice njegova teksta glase: «Nema pravde kod plaća i mirovina. Postoje samo prosjeci i ekstremi». Naslov kolumne je ionako pamtljiv, a rečenice treba posebno upamtiti, i kroz njih skenirati i tekst i daljnji tijek ovog pokušaja osvrta na njegov sadržaj.

Citirani je, kako navodi, prije petnaestak godina bio u posjetu azijskom tigru Singapuru, gdje mu je onda potpredsjednik, a danas već dugogodišnji predsjednik Vlade govorio o problemu velikih, po njemu izrazito kontraproduktivnih razlika u plaćama između privatnog i državnog sektora. Očito fasciniran sugovornikom citirao ga je:

«Ja trebam kompetentne ministre i njihove suradnike, takve koji će po znanju i sposobnostima biti ravni ako ne i bolji od najboljih direktora u bankama, informatičkim tvrtkama, telekomima, osiguranjima ili u najvećim izvoznicima. Singapur kao mala država nema budućnosti ako državni dužnosnici postaju samo oni ljudi koji nisu vrh onoga što imamo. Zato smo napravili dinamičku formulu po kojoj će ministar u nekoliko godina dostići ciljanu maksimalnu plaću, definiranu kao 70 posto od prosjeka šest najbolje plaćenih menadžera u privatnom sektoru (onih 30 posto «popusta» je procjena vrijednosti časti služenja domovini i općem dobru). A sada smo tek na 34 posto. Stići ćemo u sedam godina».

U nastavku bivši potpredsjednik i ministar poentira da predsjednik vlade Singapura danas ima plaću sedam puta višu od američkog predsjednika, a Singapur i dalje ostaje ekonomski tigar i jedna od najprosperitetnijih ekonomija u svijetu.

Naravno da sve ovo pišemo ne samo u dobroj vjeri, nego i u dobroj namjeri da i naši predsjednici i ministri tijekom vremena budu odgovarajuće plaćeni za svoj posao. A posao je jednostavnim rječnikom rečeno – uspjeh. Da pojednostavimo recimo to na već udomaćenom davnom rječniku u kome se to nazivalo - učinkom.

Rezultati rada

Usput, glede toga, sjetimo se bivše garniture ministara koji su stalno tvrdili kako puno rade i na taj način nama ostalima nabijali kompleks neradnika. Rezultati izbora i rada su poznati.

Glede učinka, sjetimo se raznih reorganizacija, sistematizacija i sličnih organizacijskih i mjerilačkih zahvata, koje je prilično teško definirati i opisati da bi postali vjerodostojni i shvatljivi svima koji će pratiti i plaćati, misli se na porezne obveznike, s jedne strane start, a zatim rast plaća ministara i predsjednika Vlade, a s druge strane, predviđene uspjehe i njihovo ostvarivanje.

S time u Singapuru nema problema, jer se u kolumni navodi da je u osnovi za plaćanje predsjednika Vlade i ministara «tajna» kako je omjer izvoza i BDP-a pet naprema jedan. Izvoz je pet puta veći od proizvodnje! Svjetski je prvak u privlačenju stranih investicija, s vjerojatno najboljom agencijom, EDB, koju bi trebalo što više kopirati.

U daljnjem tekstu ex predsjednik vlade i ex ministar daje svoje viđenje i izračun plaća ministara i predsjedniku Vlade, koji je teško razumljiv laicima, pa ga prepuštamo školovanim ekonomistima, ali kao laici nismo našli ni spoznali temelj za plaće blizak singapurskom, pa ostaje dojam kako je ocjena o preniskim plaćama naših ministara samo ocjena, bez temelja za njihovo značajnije povećanje.

Naravno da prvoklasne ljude treba platiti, s čime će se složiti svaki ekonomist, i stručnjak i laik. U tome podržavamo kolumnista. Uz dodatak da to bude ovisno o jasnim, unaprijed utvrđenim i javno objavljenim mjerilima. Isto tako, i svaki ekonomski stručnjak, i laik zna, vidi i osjeća na svojoj koži rezultate i posljedice dvadesetogodišnjih aktivnosti po načelu naslova kolumne – ekonomija ekonomistima, po kojima nitko od dvadesetogodišnjeg ministarskog «kolegija» nije završio na burzi ili u javnoj kuhinji, ali svako novorođenče, uz rodilišne oznake pripadnosti majci, ima i nevidljivu «tešku» narukvicu na kojoj piše da se rodilo sa zaduženjem od oko 12.000 eura, po današnjem tečaju.

DRAN