Only zunzarije&vuvuzele

«Zvuci granice: Popularna glazba, rat i nacionalizam u Hrvatskoj»

Evo opet jednog engleskog iznenađenja u tranzitu - via Srbija. Ugledni srbijanski nakladnik, kako ga titulira Večernji list u Božićnom izdanju, za kojeg iz teksta nije jasno kako se zove, izdao je knjigu britanske povjesničarke kulture Catherine Baker pod naslovom: «Zvuci granice: Popularna glazba, rat i nacionalizam u Hrvatskoj», u kojoj je objavljena i njezina doktorska disertacija. Nije iz Večernjaka jasno ima li u knjizi i drugih dijelova i priloga osim navedene disertacije. Osim toga, na temelju Večernjakovog teksta ne može se sa sigurnošću reći o kojem se nakladniku radi, jer ga se u tekstu jednom navodi kao vrlo popularnu i čitanu znanstvenu biblioteku « XX. vek», a u potpisu pod faksimilom naslovne stranice knjige navodi se da je «knjigu Catherine Baker objavila ugledna beogradska naklada «XX.vek».

Nedoumice

Nedoumica postoji zbog toga što nakladnik uobičajeno izdaje više biblioteka, svaku kao zajedničku temu pod svojim naslovom i u njoj više knjiga usklađenih s temom. Ovdje se radi o jednoj biblioteci, a nedoumici dodajmo i da je na naslovnoj stranici knjige najistaknutijim slovima na vrhu naslova napisano: XX. vek. Nakladnik obično ne stavlja na naslovnu stranicu svoj logo, osim ako za to nema posebnu potrebu, želju ili namjeru. Naslov biblioteke da, jer je to zajednički ujedinjavajući naslov koji označava tematiku u sastavu koje su knjige iz biblioteke tiskane.

Nedoumicu izaziva i Večernjakov novinar, 'Nema zavjere'Kada se pojavi izmotavajuća mantra da se ne radi o nekakvoj zavjeri, treba biti u svakom slučaju zainteresiran, jer je zavjera najobičniji plan sa svim sastojcima koje sadrži bilo koji plan o njegovoj realizaciji, financijama, akcijama, strategiji, taktici, izvođačima, resursima, supportu, logistici i, u posljednje vrijeme toliko spominjanom timingu, i zaštiti odvijanja i sigurnosti u postizanju ciljakoji, ničim izazvan, navodi da se ne radi ni o kakvoj zavjeri, jer je beogradska kuća jedina kojoj je autorica ponudila objavu knjige.

Kada se pojavi izmotavajuća mantra da se ne radi o nekakvoj zavjeri, treba biti u svakom slučaju zainteresiran, jer je zavjera najobičniji plan sa svim sastojcima koje sadrži bilo koji plan o njegovoj realizaciji, financijama, akcijama, strategiji, taktici, izvođačima, resursima, supportu, logistici i, u posljednje vrijeme toliko spominjanom timingu, i zaštiti odvijanja i sigurnosti u postizanju cilja. Od običnog plana razlikuje ju jedino tajnost i tomu odgovarajući ciljevi, a odricanje se temelji na sintagmi, pokušajmo se kiselo našaliti, da je vrag toliko moćan da uspijeva uvjeriti ljude kako ne postoji.

«Budničarske tamburaške poskočice»

No, vratimo se disertaciji. Prenoseći razgovor s autoricom Večernjakov novinar navodi kako u svojoj knjizi dokazuje da je hrvatska estrada, što samoinicijativno, što vođena državnim institucijama – ažurno pratila proces buđenja nacionalnog zanosa i osamostaljenja, važnu ulogu popularne glazbe u svakodnevici neke zemlje, ističući u tom smislu važnost nacionalne televizije. Autorica pritom daje nacionalnoj televiziji atribute kreatora i čuvara nacionalnih vrijednosti ističući i povremeno grčevito napinjanje ne bi li se pokazala «drukčijost» (Večernjakov izraz) od ostatka bivše Jugoslavije. Tako je, kako kaže autorica, objavljen rat «istočnoj» novokomponiranoj glazbi, došle su budničarske tamburaške poskočice, a «Zlatni dukati su postali mjerilo nacionalne budnosti.

Također joj je zanimljivo okretanje leđa barem prvih deset godina svemu što je na bilo koji način podsjećalo na bivšu državu, što ocjenjuje izrazom otpora internacionalizmu, misleći na jugoslavenski Novi val kao simbol tog otpora. Moćni sustav državne televizije je, ocjenjuje Catherine Baker, nastojao uspostaviti kontrolu nad glazbom i pobrinuti se da odražava predsjednikove diskurse i prioritete.

U seciranju svakog detalja stvaranja «domoljubne» glazbene scene autorica se zadržala na nekoliko fenomena a to su Tomislav Ivčić. Marko Perković Thompson, Zlatni dukati i Jura Stublić, ukratko na svemu što označava uobičajenu obitelj, religiju, domovinu i povijest, koje priča prati, da bi došla do posttuđmanskog zaokreta kada je tadašnja koalicija šestorke, predvođena Ivicom Račanom promovirala svoj rokerski svjetonazor, istaknuvši da dolaskom šestorke i Stipe Mesića zapravo posve nestaje ranije tako žestok pokušaj stvaranja novog nacionalnog glazbenog identiteta.

Zanimljiva je i autoričina analiza mita o hrvatskom vojniku kao modernom urbanom momku rokeru a paralelno se kao «službena»glazba nametalo nešto drugo. Štoviše, pripominje da su se neki istaknuti pripadnici rock kulture stavili u istu službu, imenujući Stublića i Paola Sfeccija.

Dakle i po ovom, iznesenom iz druge ruke,Hrvatski vojnikZanimljiva je i autoričina analiza mita o hrvatskom vojniku kao modernom urbanom momku rokeru a paralelno se kao «službena»glazba nametalo nešto drugo. Štoviše, pripominje da su se neki istaknuti pripadnici rock kulture stavili u istu službu, imenujući Stublića i Paola Sfeccija iz Večernjaka, a da knjigu nismo ni vidjeli, jer se prodaje u Srbiji, doktorica Baker je vrlo oštra kritičarka hrvatske glazbene scene osobito u prvih deset godina od osamostaljenja, nezadovoljna pojavnostima, a Večernjakov ju novinar brani da je se ne može optužiti da je cijelu hrvatsku glazbenu produkciju stavila na nekakav stup srama zbog nacionalizma, jer, dapače, naglašava, da joj se sviđa dobar dio te produkcije, jer mu je priznala da rado sluša Alku Vujicu i Loollobrigidu.

Na zaključnom novinarskom razmatranju na kraju Večernjakova teksta, vrste »...htjeli to priznati ili ne, ali najveći dio glazbe koja nas je zasipala i jest bio nacionalistički kič...», ne bi se htjeli referencirati. Novinar ima pravo na svoje mišljenje i viđenje, kritiku, podržavanje autorice u njezinim ocjenama.

Poruka glazbe

Naše završno razmatranje započinjemo s činjenicom da se glazba sklada prvenstveno da bi se slušala, a da bi se skladatelj i glazbenici svih vrsta glazbeno izrazili prenoseći poruku koju svaka dobra glazba nosi u sebi. Da može poslužiti u druge svrhe poznato je od iskona od praljudi i njihovih svirala od životinjske kosti, grčkih aeda, najpoznatijeg vatrenog liričara Nerona, janjičarskih orti, glazbe Trenkovih pandura turske provenijencije, vojnih limenih glazbi, građanskih velikih i malih orkestara, seljačkih svirala raznih vrsta koje uvrštavamo u folklor, uporabe glazbe u političke svrhe, stranaka, državnih proslava i obilježavanja i sl.

Većina tih instrumenata, glazbenih djela od samouka, do školovanih skladatelja, se održala tijekom protoka dugo vremena, a vjerojatno je u povijesti teško naći silovite promjene koje su se s glazbom u ovoj nesretnoj zemlji događale u dvadesetak godina glede popularne glazbe od novokomponiranih, do tamburaša, rockera i svih rockerskih derivacija nadalje, koje su sve postojale istodobno, ali su se u fokus dovodile s promjenama i svjetonazorom prevladavajućih i vladajućih izabranih društvenih elita. I diferencijacije. Tko je rocker taj je in, a tko voli tamburaše out.

Znanstvenica ili navijačica?

U tomu se doktorica Baker, osobno je mišljenje, pojavljuje ne kao objektivna znanstvenica nego, barem prema Večernjakovu tekstu, kao navijačica, kojoj se sviđa internacionalni rock, a ne sviđaju joj se zagovornici obitelji, domovine i vjere. I tamburaši! Dakle u disertaciji je sadržana i emocija autorice na što ona ima pravo i to ne može biti ružno, ali je vidljivo

I autorica ima pravo da sadržaj svog uratka prezentira na temelju pravila o izradi i obrani doktorske disertacije – od onoga što sve prethodi radu na disertaciji – izbora sveučilišta, izbora teme, obrade, konzultacijama s mentorima...S obzirom na naslov disertacije: «Zvuci granice: Popularna glazba, rat i nacionalizam u Hrvatskoj», iako ima mjesta zaključku da se autorica više bavi političkim razmišljanjem, primijenjenom sociologijom, razradom i analizom činjenica, koje je ona kao takve izabrala i obradila, i odgovarajućem vlastitom zaključivanju, ipak ne ćemo biti isključivi i negativni. I reći da nije objektivna.

Ali da ćemo postaviti neka pitanja, to hoćemo.

Nekoliko pitanja

Izdanje tiskano u Srbiji je do sad jedino izdanje izvan Velike Britanije, a beogradska kuća jedina je koja joj je ponudila objavu knjige. Kada sam dobila njihovu ponudu, kaže dr. Baker, bila sam počašćena. Kako to da nakladnici iz Hrvatske nisu znali za to djelo, a pisano je u vrijeme širokogrudnog Ministarstva kulture od 2005. do 2008., nekako u isto vrijeme kada je to ministarstvo financiralo i izdavanje knjige o zajedničkom, budimo namjerno neprecizni, balkanskom jeziku. Nazovimo ga, u šali, yuhaagbalk.

Zar je autorica baš morala «pocuclati» pokojnog prvog predsjednika, a to rade sada i drugi brojni autori, i staviti ga u funkciju da se bavio i glazbom, spominjući da je javna televizija vršila pritisak na glazbeno stvaralaštvo u skladu s njegovim diskursima i prioritetima, što neodoljivo podsjeća ne samo na haško razmišljanje glazbenim sredstvima, nego i na stvaranje fame o pokojnom predsjedniku kao glazbenom odlučujućem faktoru, što je novost i za hrvatske ljubitelje glazbe.

Zašto dr. Baker govoreći o nastojanju da se nakon osamostaljenja prevlada «istočna» novokomponirana glazba, ne piše da se radi o srbijanskoj glazbi u kojoj je jedan od hitova bio «Čuvam ovce u donje strnjike». U Večernjaku ništa ne piše o popularnosti tamburice među Hrvatima u stranim zemljama. Isto tako autorici su bili na raspolaganju naši nogometaši koji igraju u engleskim i škotskim klubovima s poznatim afinitetom prema cajkama i turbofolku, što bi moglo unaprijediti glazbeni život u Engleskoj.

Zanimljiva je konstatacija, da, zbog kratke pameti i brzog zaboravljanja ovdašnjih pučanki i pučana, u medijskoj, a još manje političkoj stvarnosti, nema gotovo nigdje Tomislava Ivčića, Marka Perkovića Thompsona, Zlatnih dukata i Jure Stublića. Uglavnom se sve vrti oko Mile Kekina i Hladnog piva na domaćoj rock sceni, a uvozna i internacionalna djeluje. Stječe se dojam kao da je dr. Baker formulirala i formirala po svojem ukusu našu glazbenu scenu sa svojim pristupom disertaciji, gdje se u stvari javlja kao sociološka društvena kroničarka koja kroz svoju obradu glazbenih tokova i zbivanja daje ritam političkim kretanjima s naglaskom na internacionalno. Kako poznato!

Pitanje je o čijem je trošku dr. Catherine Baker mjesecima boravila u Hrvatskoj proučavajući svako dostupan izbor. Ne bi opet jednom iznenadilo da su novac ulagali u imidž Hrvatske naši poznati imidžlije iz Ministarstva kulture. Slika je slika kazao je vjerojatno poznati slikar/ministar/fotograf, potpisujući troškove prijateljice Hrvatske i njezine glazbe.

Svaka doktorska disertacija je uz objektivnost i subjektivna, a omjer ovisi o uloženom naporu doktoranda, pomoći i usmjeravajućem djelovanju i supportu kroz odabir i mentore, kao i njihova društveno-politička uvjerenja, namjere i usmjerenja. Primjerice, govoreći o mitu hrvatskog vojnika kao rockera kojem se nameće nešto sasvim drugo, autorica nije usporedila sličnu situaciju sa škotskim britanskim vojnicima koji čuvaju tradiciju gajda i gajdaša, što bi trebalo znanstveno usporediti glede zvučnosti, izvedbenih mogućnosti i praktičnosti, bojom i jačinom tona, kao i ulogom i gajdi i gajdaške glazbe u engleskom i britanskom kolonijalizmu.

Na kraju, vjerojatno je i čitatelju jasno da se nismo upuštali u glazbu, jer glazbu samo slušamo i u njenim zvucima uživamo, toleriramo ju, ili ju ne volimo i ne slušamo, a u ovoj disertaciji o kojoj je riječ, barem kako je prezentirana u Večernjaku, najmanje je glazbe i vrlo malo razumijevanja za vrijeme u kojem je glazba koja se kritizira nastajala. Kao i za tamburaštvo u cjelini, koje egzistira od kada je izrađena prva tambura s različitim imenima, a uvijek u funkciji uveseljavanja ljudi. Pa i Beatlesi su svirali tambure koje su u razvoju dosegnule moderan dizajn i elektronički zvuk. Trzali su, inače, kao i u prapovijesti. A zlorabili su ju uglavnom oni koji su imali sasvim drugačije ciljeve od kulture i zabave.

Nekako izgleda da bi ovdje usporedba s, opet spomenimo, gajdama i gajdašima, držala vodu, jer oni u Škotskoj i Velikoj Britaniji opstaju i nitko u svijetu o njima ne piše znanstvene negativno intonirane disertacije, da primjerice, kada ne sviraju, bacaju balvane, kao i o njihovoj ulozi u škotskim postrojbama, u Britaniji i cijeloj engleskoj kolonijalnoj povijesti.

A da se, o prijateljskoj korelaciji i prijateljskim zemljama Britaniji i Srbiji i njihovim interesima, čiji su se doktorandi i nakladnici našli na hrvatskoj temi, u vremenu i prostoru i famoznom tajmingu i ne reče ni riječ.

DRAN