Ratna sjećanja vežu Korziku i Hrvatsku

Hrvatski konjanikOd srednjeg vijeka hrvatske vojnike se spominje u velikim ratničkim epopejama kad su oni bili nazočni na mnogobrojnim bojištima. U Francuskoj su im kraljevi davali povlaštena mjesta unutar kraljevske vojske, a kasnije je car Napoleon koristio njihove usluge. Poznata je već priča o «estradiots ou corvats» kralja Luja XII. kao i Royal Cravate Luja XIV. i husara u Napoleonovoj Velikoj vojsci. Čak i protivnici Francuske imali su hrvatske trupe: 1636. godine, u jeku Tridesetogodišnjeg rata, hrvatske trupe su opkolile Corbie pored Amiensa. Zatim, 1744. godine, Trenkovi panduri zauzimaju Lauterbourg i Saverne, a 1814. godine, bataljuni generala Bubne zauzimaju Annecy. Vojnici koji su služili Francuskoj bili su stacionirani oko Pariza, dočim su na sjeveru zemlje bili Hrvati koji su napadali Francusku. Izgleda da vojne postrojbe Hrvata nisu ostavili tragove u ostalim dijelovima Francuske... Osim možda uz jednu zanimljivu iznimku na Korzici, kada se nekolicina Hrvata pojavljuje u lokalnoj povijesti...

Prvi put se spominje nazočnost «slavensko - dalmatinskih» dragovoljaca („esclavons - dalmates")[1], tijekom glasovite bitke kod Ponte Novua koja završava porazom nacionaliste Pasquale Paolija i njegovih pristaša od strane francuskih trupa. Bitka je počela 8. svibnja 1769. na obalama rijeke Golo, gdje Hrvati, koji se bore prsa u prsa na korzikanskoj strani, ostavljaju prilično jadnu sliku. Pozicionirani pored mosta sa zadatkom da u najgorem slučaju zaustave uzmak prvih redove protivničkih trupa, hrvatski vojnici iznenada dobivaju od svog šefa, Francescua Gafforija i feldmaršala, generala Antonija Gentilija zapovijed da zatvore put patriotima koji pokušavaju preći rijeku. U biti, a tu i dolazi do nesporazuma, hrvatski borci nisu pobjegli, nego se povlače kako bi organizirali protunapad. Budući da nisu bili upoznati sa tim taktičkim detaljem i sljedeći doslovce sve naredbe, Hrvati su krenuli u napad, tako da su se Paolove trupe našle u unakrsnoj vatri, ostavivši iza sebe barem 250 mrtvih - što je završilo cijelu nesretnu priču općim debaklom ! S obzirom da su dobivali loše komande i budući da nisu poznavali niti francuski niti korzikanski jezik, mora se priznati da Hrvati ipak ne nose veliku odgovornost za taj tužni fijasko.

Hrvatski konjanikČetiri desetljeća kasnije, 1811. godine, lokalni kroničari govore o ponovnoj nazočnosti Hrvata na Otoku ljepote. Ovaj puta je riječ od ljudima koji rade za carsku flotu. Potaknuta ambicioznim planom glede izgradnje brodova, carska flota ima potrebu za brodskim jarbolima, te u tom smislu radi na sječi velikog broj borova iz šume Vizzavona. Drvosječe koji se koristi su Talijani iz pokrajine Parme, a nosači su Hrvati. Tri godine još prolazi i ponovno se priča o Hrvatima u Bastiji, gdje su oni donekle upleteni u pobunu od 11. travnja 1814. godine. Toga dana narod se pobunio protiv konkurencije grada Ajaccia, visokih nameta, nasilništva general Moranda, i uhićenja svećenika Sebastijana Pine. Pobunu vode Ghjuvan Battista Rinaldi i Zaviero Giordani, pri čem pobunjenici traže da se odmah isprazni garnizon od hrvatskih vojnika, jer postoji strah od njihove pljačke. No treba kazati da ti jadni vojnici, ostaci Napoleonove Ilirske pukovnije [2] i sami žive u velikoj neimaštini. Bez novaca, gladni, neki čak bez cipela, svakako da su bili u napasti da iskoriste nemire i odnesu nešto iz grada. Pobuna loše završava, dvoje žandara je ubijeno, tako da generalu Delaunayju ne preostaje ništa drugo nego da brzo vrati Hrvate u metropolu [3]. Nakon toga njih se šalje za Austrougarsku.

Početkom 20. stoljeća Prvi svjetski rat najvjerojatnije dovodi nekolicinu Hrvata u Korziku, no zasad je to samo hipoteza. Početkom 1916. godine logor Cervione, u regiji Castagniccia, prihvaća nekoliko stotina «jugoslavenskih» ratnih zarobljenika, a vjerojatno da je među njima bilo i Hrvata. Pretežno porijeklom iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore, zarobljenici u logoru Cervione imali su čudan put. Kao pripadnici austrougarskih snaga, njih su prvo bili zarobili Srbi, ili su pak oni sami dezertirala iz simpatije za jugoslavensku stvar – osim ako su se borili u crnogorskim postrojbama. Nakon toga oni su premješteni na otok Krf u Grčkoj – da bi konačno završili u Francuskoj. Oni koji su odbili da se nastave boriti bili su internirani u Chartreuse du Puy (Haute-Loire) et à Cellule (Puy-de-Dôme) u Francuskoj, a oni koji su izrazili želju, (mali dio) prešli su na srpsku stranu. A glede ostalih – t.j. onih koji apsolutno nisu htjeli služiti u srpskoj uniformi i šajkači – njih francuski vojni štab postavlja u «bosanski bataljun». Osnovana u Solunu, ta postrojba se borila u Bugarskoj (lipanj 1916.), no tu se ona odmah raspušta, prvenstveno radi nediscipline vojnika i ratnih zarobljenika koje se šalje na Korziku u logor Cervione. Takve sankcije njima koriste, jer 150 ljudi ostaje o Grčkoj gdje se osniva (10. rujna 1916) Jugoslavenski odred, na čelu sa kapetanom Robert de Serouxom, a koji se kasnije priključuje 250, pješačkoj pukovniji. Poradi unutarnjih svađa, taj odred prolazi kroz istu sudbinu kao i njen bataljun, tako da njeni članovi odmah prelaze kod svojih kolega u logor Cervione. Samo je osmorici vojnika sa ordenom Croix de Guerre dozvoljeno da prijeđu u srpsku vojsku, no oni to kategorički odbijaju. Zbog tog ih se premješta u jednu postrojbu bugarskih radnika.[4] Pod uvjetom da postoji registar logora (ako ga uopće još ima) moguće je zaključiti da su ti ljudi bili Srbi, Crnogorci ili pak pravoslavci iz Bosne – no nije isključeno da su neki bili i Hrvati. Konačni mladi hrvatski potporučnik Alojzije Stepinac [5] je također bio u Solunu 1918. godine i to u redovima „Jugoslavenske legije"!

Ako želimo odbaciti svako nagađanje i ako želimo gole činjenice za 20. stoljeće, tada treba spomenuti malo poznati slučaj hrvatskih vojnika koji su se došli boriti na otok Korziku 1944. godine. Nakon što su oslobođeni iz talijanskog zarobljeništva, ti su ljudi htjeli učiniti nešto za stvar Saveznika, no izvan jugoslavenskih okvira i bez ikakve želje da pristupe Titovim komunističkim partizanima. Kao dragovoljce u američkoj vojsci Hrvate srećemo u postrojbama 2698 Technical Supervision Regiment - postrojbe u kojoj će oni sudjelovati u oslobađanju Korzike, a time i Francuske. Zadatak im je bio uređenja zračne luke, postavljanje telefonskih linija, pri čemu je nekolicina njih izgubila živote.

Na gradskom groblju u Bastiji vojni blok od kamena pokriva grobove, dočim jedan natpis podsjeća rijetke posjetioce da «tu počiva 26 Slovenaca i Hrvata, vojnika slavenske postrojba 2698. Pukovnije za tehnički nadzor VII. američke armije, koji su poginuli na Korzici za Domovinu i za Slobodu». S obzirom da su oni bili vjerni svojim korijenima i svojim idejama, red bi bio da ti vojnici dobiju veće priznanje od svoj država.. .

Takvi su ukratko neki od ratnih sjećanja koji vežu Korziku i Hrvatsku. Narodi sa obala Mediterana imaju sudbine koje se isprepliću. A za one koji u to sumnjaju, evo nam još dodatnog primjera!

 

Christophe Dolbeau
Hrvatski list
Preveo prof. dr. Tomislav Sunić

C. Dolbeau je francuski književnik iz Lyona. Autor je mnogih djela, između ostalog Croatie, Sentinelle de l'Occident (1992). Nedavno mi je izašla nova knjiga o španjolskom građanskom ratu, La guerre d'Espagne ( ed. Xénophon, 2010).

Bilješke

[1] Često se njih smatralo Prusima, no izgleda da je sada utvrđeno da je riječ o Hrvatima. Cf. J.-Cl. Di Pasquale, Les fils de la liberté, Paris, Edilivre-Aparis, 2007, str. 200.

[2] Osnovana 16. studenog 1810.g. i raspušten 16 studenog 1813.g., ta se pukovnija bori u Ostrowno, Valutina Gora, Krasnoë, Borissov, Leipzig et Hanau. Jedan od njenih podoficira bio je Louis Mattutinovich, koji je dosegao u francuskoj vojsci čin feldmaršala

[3] Kao velik paradoks dobro je znati da je tijekom opsade Dubrovnika 1814. godine, jedan od njegovih najodlučnijih branitelja bio Korzikanac Paccioni, šef bataljuna 4 lagane pukovnije. Nakon što je pobjegao sa mostova Portsmouth taj isti Paccioni bori se kasnije na strani grčkih patriota. Cf. P. Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815, Paris, A. Picard et fils, 1893, str. 445-455.

[4] Počevši od 1916. godine, otprilike 10. 000 slavenskih zatvorenika ( od kojih velik broj Hrvata) koje je zarobila srpska vojska, bili su prebačeni u Francusku gdje rade u tvornicama oružja, na željezničkim prugama i transportu.

[5] Proglašen blaženim, 3. studenog 1998., od Pape Ivana Pavla II.

Uto, 19-11-2019, 03:09:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.