Kapitalizam od liberalnog do socijalnog tržišta

Kapitalizam je u principu nepravedan ekonomski sustav; nažalost, bolja alternativa do sada nije postojala, a bolja se ne vidi ni u doglednoj budućnosti. U kapitalizmu vlada onaj kreativni ekonomski duh koji u principu želi zlo, a čini dobro. Razumnoj i demokratskoj politici ostaje samo umjetnost kako preko tržišta, poreza i financija minimalizirati zlo, a maksimalizirati dobro. Idealni društveni sistem je pobožna želja, ludo obećanje naivnih utopija. Na koncu ni priroda nije pravedna!

Efikasnost i uspješnost kapitalizma je rezultat ekonomskog kategoričkog imperativa u traženju individualnog profita. U kompeticiji s drugim pojedincima, s jednakim tržišnim šansama, taj imperativ je stvorio u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi najveće blagostanje u njihovoj povijesti. Europa je koncem 19. stoljeća živjela kao što se danas živi u Indiji, a koncem 18. stoljeća kao što živi danas većina u Africi!

Kroz kulturnu evoluciju u stotinjak godina kapitalizam se razvio od divlje u korisnu domaću životinju. Ne revolucijom, nego slobodnom evolucijom ostvaren je humani put do blagostanja za sve u tim zemljama. Marxova je revolucija s parolom: Proleteri nemaju s revolucijom ništa izgubiti osim njihovih okova, završila obrnuto. U mnogim zemljama je diktatura proletarijata u stvari diktatura nad proletarijatom. Komunistički anarhist Mihajel Bakunjin je već Marxu prigovorio i prorokovao: „Socijalizam bez slobode znači teror i nasilje".

Ekonomija nije filozofija, kao što je bila u Marxovo vrijeme. Ona je danas znanost. Nije egzaktna znanost poput fizike, ali ima s fizikom jednu zajedničku karakteristiku: nije više otvorena amaterskim improvizacijama.

Tako npr. nije važna za ekonomiju Marxova pseudo znanstvena deterministička teorija u kojoj su tržište i novac uzrok svih zala, „istočni grijeh", od kojeg ćemo se preko revolucije sigurno osloboditi u besklasnom društvu i konačno biti zadovoljni. Marx je dobro proveo analizu društva i gospodarstva, ali njegovo rezoniranje o budućnosti je beskorisno. Marx je danas opterećenje a ne kompas za gospodarstvo!

Najveći izum u ljudskoj povijesti je izum tržišta i novca, jer procesom roba-novac-roba je omogućena specijalizacija, da svatko može producirati ono što najbolje zna i može. Moderni proces novac-roba-novac u djelomično slobodnom tržištu je omogućio moderni kapitalizam! Eksperiment je pokazao da je svaki ekonomski model gdje tržište i novac nisu centralna kategorija osuđen na ekonomsku propast ili pauperizaciju društva.

U praksi postoje mnogi modeli koji već prema vremenu i strukturi države mogu biti od koristi za lokalno gospodarstvo. Ironično se kaže da se u ekonomiji može dogoditi da dva vrhunska ekonomista postave kontradiktorne modele i oba dobiju Nobelovu nagradu. Zato kao i u znanosti samo eksperiment može selektirati najefikasniji model. Kao koristan primjer između državnog i neoliberalističkog kapitalizam imamo eksperimente: Istočna i Zapadna Njemačka ili Sjeverna i Južna Koreja. Rezultat je jednoznačan. Zato je čudno da taj exsperimetum crucis nije dovoljan za neke autiste marksiste da uvide da realni Marxov socijalizam u praksi nije djelotvoran, jer je nefleksibilan za slučajne tehničke promjene u društvu. Poznati i uspješni makroekonomist John Maynard Keynes je već davno istaknuo da se u starijim godinama nemoguće osloboditi starih i krivih ekonomskih principa jednom prihvaćeni u mladosti. Zbog toga se u ekonomskim pitanjima ne smije imati nikakvo povjerenje u ekonomiste koji su se školovali u doba socijalizma. Na nama je da im ne dozvolimo ponovno pristup na kormilo ekonomskog broda.

Godine 1938. u Parizu je organiziran kolokvij pod devizom: najprije čovjek, a onda kapital, na poziv filozofa Louis Rougiera, direktora „Institut international de coopération intellectuelle". Tu se sakupila sva tadašnja demokratska ekonomska elita s koordinatorom Walterom Lippmannom, žurnalistom i savjetnikom u prvom svjetskom ratu američkog predsjednika Woodrova Wilsona. Kroz oštru kritiku tržišnog liberalizma i komunističkog i fašističkog kolektivizma na tom kongresu je donesen novi pristup i model u ekonomiji, Neoliberalizam, koji mnogi krivo interpretiraju kao „novi" laissez-faire sistem. Tek poslije 2. svjetskog rata je primijenjen taj model neoliberalizma u Europi i od profesora ekonomije u Kölnu Alfreda Müllera-Armacka, kasnijeg savjetnika uspješnog njemačkog ministra gospodarstva Ludwiga Erharda, preimenovan u: Socijalno tržišno gospodarstvo, koje je od većine i prihvaćen. Za razliku od državnog kapitalizma, planske ekonomije i potpune državne kontrole tržišta, kod neoliberalizma država mora za razliku od liberalizma kontrolirati tržište koliko je nužno, ali što je moguće manje. Neoliberalizmom pomoću Marshalovog plana i Keynesovog gospodarskog modela stvoreno je u Njemačkoj blagostanje za svakoga, tzv. ekonomsko čudo, i sigurno jedan od najsocijalnijih društvenih modela u povijesti čovječanstva. Nezaposlenost je bila nula, a radnik zarađivao mnogo više negoli mu je bilo životno potrebno i postao bogat, zdravstveno i materijalno dobro osiguran usprkos svih Marxovih prognoza.

Dolaskom ekonomske globalizacije u histeriji outsourcinga radna mjesta su se gubila radi transferiranja poslova ili iseljavanja poduzeća u države jeftinije radne snage. Da bi sačuvao radna mjesta ili stvorio nova, Reagan je u Americi uveo deregulacije i deregulatore za sistem ekonomije. U početku je model bio uspješan i nezaposlenost je naglo pala, pa su mnoge druge kapitalističke zemlje slijedile primjer Amerike. Nažalost, previđena je bila tradicionalna evolucijska nit koja je držala socijalnu mrežu kao i neoliberalističku ravnotežu između interesa vlasnika, akcionera, radnika i društva jedne kompanije. Kroz novčanu pohlepu i kriminalnu energiju čovjeka koji je kroz prirodnu evoluciju bliži vragu nego anđelu (čovjek je razumna i grabljiva životinja) poremetila se ravnoteža. Kriminalnim trikovima došlo je do „bankovnog casino kapitalizma", gdje su se spekulanti bogatili hazardiranjem s tuđim novcem! Zaboravilo se da je povjerenje dobro, ali kontrola bolje. Time je došlo do teške financijske krize, a time i gospodarske. Kretanjem novca rastao je pretjerano novac a ne samoodrživo gospodarstvo, a time i nezaposlenost.

Stari marksistički zombiji ponovno su iskrsnuli i u današnjoj krizi dogmatski vide nutarnju problematiku kapitalizma i tvrde da je praktički marksizam ponovno postao aktualan. Njihova propaganda je opasna u Hrvatskoj, jer, osim gastarbajtera većina Hrvata nije upoznala što je dobro u kapitalizmu, a zaboravila je što je loše u socijalizmu! Da ova konkretna kriza nije suštinska kapitalizmu dokaz je da kapitalističke zemlje, kao npr. Kanada ili Poljska, ne doživljavaju financijsku ili gospodarsku krizu!

Ovu našu duboku gospodarsku krizu sa sve većim brojem nezaposlenih može riješiti samo efikasni kapitalistički sistem, jer nezaposlenost i siromaštvo treba spriječiti, a ne samo ih učiniti snošljivijim. Dva mladića bez kapitala osnovali su s internetom tražilicu, „Google" i danas zapošljavaju 50 tisuća djelatnika čiji doprinos BDP-u je veći negoli od 1,25 milijun djelatnika u Hrvatskoj. Zato se može danas kapitalizam nazvati talentizam. Produkciona sredstva se nalaze u glavama djelatnika. O tome ne možete ništa naći u Marxovom Kapitalu!

Svaki pokušaj socijalističkog rješenja krize odvelo bi Hrvatsku u kaos trećeg svijeta ili stečaj radi gubitka povjerenja mogućih investitora. Već danas Hrvatska ima lošu ocjenu Standard & Poor rating agenture, što diže kamate kreditima!

Efikasnost kapitalizma se pokazala jaka i ekonomski uspješna ne samo u demokraciji nego i u diktaturi. Godine 1933. dolaskom na vlast nacionalsocijalističke diktature u Njemačkoj bilo je 6 milijuna nezaposlenih, a već 1936. godine bilo je nula nezaposlenih. To je bio trijumf Keynesovog modela. Kina je poslije smrti Maoa podrškom Deng Xiaopinga pod sloganom nije važno da li je mačka crvena ili crna, glavno je da lovi miševe, uvela kapitalizam. Taj divlji kapitalizam danas u Kini nekad je Marx, a još prije njega i katolička crkva, kritizirao. Ipak je taj divlji kapitalizam u nekoliko godina 600 milijuna apsolutno i kronično siromašnih svela na 200 milijuna. Slično se događa u Indiji i Brazilu. U realističkoj ekonomiji „no such thing like free lunch", odnosno dobar život bez stresa, bez rada i žrtve nema ekonomskog prosperiteta. Ne dijeliti, nego djelovati je moderni ekonomski princip!

Naši političari, a i građani nisu spremni učiti od drugih nego olako pretjeruju o socijalističkim uspjesima, gdje su riječi bile važnije od djela! Time se blokira ozbiljan napredak. U Njemačkoj poslije izgubljenog rata nestala je gotovo cijela industrija bilo od bombardiranja ili opljačkana od pobjednika. To je u neku ruku odigralo pozitivnu ulogu jer s kreditima i dodatnim američkim Marshalowim planom Njemačka je izgradila ili obnovila svoju industriju s novim tehnologijama i tako brzo postala konkurentna u izvozu. Produktivnost je bila velika pa nisu imali problema sa serviranjem kredita i plaćanja ratnih reparacija.

Hrvatska je izabrala obrnuti put. Država je iracionalno uzimala vanjske i nutarnje kredite i s njima dominantno isplaćivala radnike u neproduktivnim poduzećima. Sanirala socijalističke tehnički zastarjele tvornice umjesto da ih prepusti stečaju. U globalizaciji i otvorenim granicama podržavala je zastarjelo autarkično gospodarstvo, a trebalo se umjesto toga ograničiti i proizvoditi samo ono što se može bolje od drugih proizvoditi. Danas se treba preorijentirati na moderne tehnologije i s mladim modernim menadžerima investirati u njih i državno ih subvencionirati s hrabrošću i vizijom u novu high-tech. Moderni turizam, intezivna biopoljoprivreda, regenerativna energija, zaštita prirode i klime su „motor gospodarstva" i izvor novih radnih mjesta! Nadajmo se da će emocionalni nostalgičari već jednom prestati krokodilski plakati za opljačkanim socijalističkim „tehničkim biserima".

Mnogi građani su se naprotiv neodgovorno bogatili ekonomski neopravdanim kreditima očekujući da će država u slučaju financijskih problema uskočiti potporom. Ekonomski nepismeni, očekuju da je država ekonomski „deus ex machina". Štrajkovi nisu dovoljni za rješavanje fundamentalnih problema, pogotovu ne štrajkovi glađu. Čak i novi predsjednik lakomisleno daje izjave: „Pravedna država mora ispunjati obećanja". Kako? Osobna odgovornost je nužna, a ne bijeg u „obećanje, ludom radovanje"!

U nuždi uvedeni krizni porez opozicija mjesto da ga nazove kao u mnogim zemljama porezom solidarnosti ona ga propagandistički naziva haračom.

Smjelom inicijativom kriznog poreza, rezanja plaća, antikorupcijskim mjerama, redukcijom administracije, ukidanjem privilegija i sine cura mjesta pomoću empatije između lijevih i desnih stranaka i racionalnošću većine građana izgleda da će Papandreou spasiti Grčku od stečaja i nepovjerenja investitora. Jesu li to i naše perspektive?

Bez zajedništva „lijevih i desnih" i praznom retorikom: mi znamo a drugi ne znaju rješenje, bez razumijevanja krizne kompleksnosti ili uviđavnosti većine građana ne možemo riješiti krizu, a možemo lako završit u crnoj rupi siromaštva. Istina mi nismo direktno pogođeni financijskom krizom, ali u globalizaciji nitko nije izolirani otok. Djelomično smo sami odgovorni za gospodarsku krizu. Tolstoj je rekao svatko je na svoj način nesretan i zato moramo mi sami bez obzira na političku orijentaciju zajedno riješiti krizu. We can!

Suvišna brodogradilišta i drugi neproduktivni gutaći novaca, precijenjena kuna brzo će pokazati da li su politika i narod nešto naučili od krize!!

Hrvati moraju konačno razumjeti kapitalizam i promijeniti iracionalnu antikapitalističku atmosferu!

Bez kapitalizma nema bogate države, bez bogatstva nema socijalne države, a bez socijalne države nema ni „socijalne pravde".

Bogatstvo je nužan, a sa što više bogatih, talentiranih, nepodobnih i poštenih građana je i dovoljan uvjet za socijalni mir u jednoj zemlji. Rimljani su govorili: Paupertas meretrix (siromaštvo je kurva).

Ja sam uvjeren da bi se danas Marx ispričao da je svoju genijalnost upotrijebio više destruktivno negoli konstruktivno. Marx je neposredno prije svoje smrti (MEW 22,69) izjavio: „ Ja znam samo ovo da ja nisam marksist". Sigurno bi novi manifest završio s isprikom: Proleteri sviju zemalja oprostite!