Crkva i država

U Europi državna borba protiv crkve je izgubljena bitka i danas prošlost. Kroz osjetno slabljenje tvrde sekularizacije narodna religija je postala kulturna matrica europskog društva. Danas se diskutira o postsekularizaciji i o civilnoj religiji. Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik, propagira „Laicité positive“. Pod tim podrazumijeva laicitet koji počiva na etici inspiriranoj religioznim principima.

Taj novi stav nije nešto sasvim novo. Poslije propasti dvaju najnehumaniji ateističkih diktatura u Europi mnogi politički filozofi ističu da današnje moderne demokratske laičke države sa svojim neutralnim svjetonazorom u stvari se ipak baziraju prešutno na religioznim etičkim principima koje laička država ne može ni garantirati ni racionalno obrazložiti. Jedan od najpoznatijih živući filozofa Jürgen Habermas danas u svojoj osamdesetoj godini upozorava da je opasno isključiti religiju iz javnosti da bi se dobilo sekularno društvo, jer se time gubi važni resurs za stvaranje životnog smisla. Filozof Hans Jonas već u prošlom stoljeću piše: “Teologija ima odgovore koje filozofija mora tek tražiti!“ Filozof Popper je naglašavao da crkva može u slobodnom otvorenom društvu stvoriti povezanost i jedinstvo demokrata, ako odustane od svoje pretenzije posjedovanja apsolutne istine!

Kulturne zasluge kršćanstva u povijesti Europe zaslužuju posebni respekt i adekvatnu strukturu laiciteta u zemlji već prema njezinoj tradiciji. I za Hrvatsku to vrijedi. Ona je povijesno sretno ili nesretno svoju kulturu i svjetonazor vezala uz papinstvo i katolicizam, što mora imati posebne reperkusije i na današnju političku arhitekturu demokratske Hrvatske.

Papa Benedikt XVI kod svoje četverodnevne posjete Francuske 12. rujna 2008. godine vrlo je srdačno dočekan u zračnoj luci Orly od predsjednika Sarkozya i njegove gospođe. Papa je sličnom srdačnosti izrazio koliko cijeni predsjednikovu inicijativu pozitivnog laiciteta. Kod posjete L'institut de France papa je naglasio za njega smjelu tezu: „ Laicitet nije u kontradikciji s vjerom“! Za tu tvrdnju bio bi 1904. godine ekskomuniciran od pape Pija X. Pio X svojom netolerantnom enciklikom: „Pascendi domini gregio“ je neprimjerno osudio pretjerani modernizam i racionalizam. Time je provocirao 1905. godine nastavak agresivnog odjeljenja crkve i države u Francuskoj i drugdje. Radi toga je bilo od važnosti ne samo za Francusku da je papa donio taj novi pozitivni signal iz Vatikana!

Francuski povjesničar Max Galo je tom prilikom naglasio da je došlo vrijeme da se redefinira kruti i agresivni laicitet u Francuskoj i da je povijesno ispravno uvesti pozitivni laicitet. Agresivni francuski laicitet je prvotno uveden sasvim logično 1789. godine, jer je katolicizam prije republikanske revolucije bio ideologija monarhije.

Laicitet je politički uspješno uveden radi mira i slobode različitih vjeroispovijesti unutar demokratskih država. Zato je struktura laičke države u Europi, već prema povijesti stvaranja moderne demokracije, različita. Ona ovisi o dominantnom tradicionalnom mentalitetu njenih građana. Laicitet u Europi nije nikad bio rigorozan, jer su u svim zapadnim zemljama neki crkveni blagdani istodobno bili i državni blagdani!

U Njemačkoj poslije drugog svjetskog rata zbog njezinog progona u Nacističkoj diktaturi kao „ wieder gut machen“ (kompenzacija) crkva je dobila u uspješnoj laičkoj državi posebne privilegije. U bavarskim državnim školama križevi su izloženi. U vojnim kasarnama su križevi dozvoljeni. Slično je u mnogim EU zemljama.

Kod nas mnogi građani izgleda ne razumiju smisao laiciteta, jer nisu imali prilike da ga praktički dožive. Naime Titova Jugoslavija nije bila laička država nego boljševistička sa strukturom boljševističke „šarije“. U svim zapadno europskim komunističkim zemljama Božić je bio državni praznik. U Hrvatskoj, naprotiv, Božić je rigorozno bio radni dan. Građani su iz straha čak i bolesni (osobito profesori) odlazili na posao da se nedolazak ne interpretira kao protest protiv diktature, što je bilo kažnjivo djelo! Lažnim laicitetom je bio opravdavan progon crkve i diskriminacija vjernika. Laicitet u Hrvatskoj nije imao za cilj mir među građanima raznih svjetonazora, nego je imao ekstremnu borbenu sekularnu strukturu prema balkanskim metodama: „do vašeg ili našeg istrebljenja“. Mene ne ćudi da se predsjednik Mesić ne može osloboditi svoje indoktrinacije iz doba njegovog predsjedništva komisije za komunistički odgoj omladine u Orahovici ( vidi Večernji list 16.8. 2009.), ali je groteskno da za njegov anticrkveni stav neki svećenici nepromišljeno izjavljuju da predsjednik Mesić s pravom brani „negativni“ laicizam izbacivanjem križa iz kasarni, jer je demokratski dva puta izabran. Zaboravlja se da je i Hitler bio demokratski izabran. Prema Churchillu, demokracija nije idealni sistem, nego samo bolji od alternative.

Gospodina Mesića se može razumjeti da mu, zbog njegovog intenzivnog angažmana za vrijeme Titova komunizma, više smeta križ negoli ime jednog od glavnih trgova glavnog grada slobodne i nezavisne Hrvatske po njegovom političkom idolu koji je javno negirao mogućnost nezavisne Hrvatske, a za Hrvate demokrate je bio i ostao najveći zločinac u povijesti Hrvatske! Jednom boljševik uvijek boljševik. Ipak bi morao gospodin Mesić kao predsjednik svih Hrvata potisnuti svoje osobno uvjerenje da Europa ne dobije utisak da je hrvatska država shizofrenička tvorevina.

Nadajmo se doskora dobiti novog više europejskog antidikatatorskog predsjednika koji će na isti način biti antikomunist i antifašist, jer je to danas baza Europske zajednice! Za razliku od Mesića, ne će dalje polarizirati Hrvatsku u doba ove krize kad je političko jedinstvo bitno za rješavanje ekonomskih problema i stvaranje ekonomskog prosperiteta! On bi morao imati respekt i pijetet za one dragovoljce koji su se s križem na prsima i krunicom u džepu borili i ginuli za našu nezavisnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku koja je još uvijek nekim boljševicima ogavna, jer je osnovana i obranjena na bazi antikomunizma i antijugoslavenstva, drugima riječima anti-titoizma!

Nadajmo se konačno dobiti pravno laičku državu Hrvatsku gdje ne će biti diskriminacije ni za vjernike različitih konfesija, ni za ateiste, ni za agnostike i gdje će se svi lijevi i desni demokrati osjećati svoji na svome!

Ivo Derado

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 posjet — hugh grant 2009-09-01 01:49

Nije posjetA nego posjeT.

Prijavi Administratoru

#2 Jezik — Cetina 2009-09-01 02:12

Evo još nekoliko primjedaba u svezi s hrvatskim jezikom, koji na ovome portalu i nije baš najbolji.

principima – načelima
dvaju – dviju (rod)
baziraju – temelje
garantirati – jamčiti
adekvatnu strukturu – odgovarajući ustroj
Kod posjete L'institut de France – Pri posjetu Francuskom institutu
drugog svjetskog - drugoga svjetskog
u vojnim kasarnama – u vojarnama
da ga praktički dožive – praktički ga doživjeti
križa iz kasarni – križa iz vojarna
utisak – dojam

Svatko katkad pogriješi, ali valjalo bi imati mjeru, posebno oni koji često pišu.

Prijavi Administratoru

#3 Europejac — Golub 2009-09-01 02:50

Pa precje'nik Mesić je bio istinski europejac, takvog ga je baš Deradova ljubljena Europa htjela.

Prijavi Administratoru

#4 Odnos Crkve i države — Prof. Lukšić 2009-09-01 22:13

Tematika je toliko aktualna za hrvatsku demokraciju (bez obzira na neuke i neukusne primjedbe predsjednika Mesića), da bi ona zaslužila poseban seminar kod HKV. Čestitam profesoru Deradu da je započeo ovdje ta razmišljanja, te se ispričavam na mojemu nešto podužem komentaru.
Kršćanska Crkva (o njoj je ovdje riječ bez obzira na konfesiju) kao institucija (ne kao narod Božji) mora biti odvojena od države, jer bi poistovjećenje države i religije značilo religioznu apsolutizaciju države i podržavljenje Crkve, što kvari i jednu i drugu. Zadaća je države da uređuje zajednički život ljudi, da stvara takvu ravnotežu uzajamnih sloboda i prava, da svatko može živjeti životom dostojnim čovjeka. No pri tomu država nije izvor ni istine, ni slobode, ni prava. Ako stavimo izvor prava , istine i slobode u bilo koju zemaljsku instituciju, pa i Crkvu kao instituciju, imamo totalitarizam. I nacionalsocijal izam i komunizam su pokušali staviti izvor istine, slobode i prava ili u tzv. narodnu volju, ili u besklasno društvo , što je urodilo gušenjem slobode i silovanjem savjesti pojedinca.Držav a mora spoznaju o istini i o pojmu dobra preuzeti od "izvan" sebe. Moćnici su uvijek željeli ugurati religiju i Crkvu u sakristiju , da bi oni kao političari, imperijalisti, komunisti komadali svijet po svojoj volji. U evanđelju se moli "Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i NA ZEMLJI". Ako je to tako, ako je Bog jedini gospodar i stvoritelj svijeta, onda Staljin, Hitler, Tito i njima slični to nisu. To ne mogu biti ni "hierokrati" (mullahkrati, klerokrati sl.)kao "namjesnici" Božji.Uloga je Crkve da upozori državu da zadaća države nije da donosi sreću čovječanstvu, niti da svijet preobrazi u raj na zemlji. U tomu krivom shvaćanju se država ponaša kao Bog, i time postaje zvijer iz bezdana, antikrist. Odvojenost Crkve od države ne znači rascjep čovjeka na vjernika i na državljana, time da je onaj prvi dio rascijepanoga čovjeka podložan evanđelju , a ovaj drugi to nije. Čovjek je cjelina, a to je i čovjek vjernik. Kao član Crkve i podanik države on će nastojati prožeti društvo duhom Kristova evanđelja, ali ne prisilom, nego uvjeravanjem i ponajprije vlastitim životnim primjerom. Stoga goruće pitanje upućeno Crkvi u Hrvatskoj nije da se ona treba manje baviti politikom definiranom kao rad ili nastojanje za opće dobro čovjeka, nego da ona mora u društvu i državi igrati važniju ulogu nego što to čini danas. Od kršćanske se Crkve očekuje preciziranje kriterija koji se moraju primijeniti u političkom, društvenom i gospodarskom životu društva, jer u potpunoj relativnosti svake vrijednosti suvremeno sekularizirano društvo ide prema vremenima kritičnim za čovječanstvo i za naš planet.

Prijavi Administratoru

#5 ODG: Crkva i država — Guest 2010-01-18 16:01

Ljutu travu na ljuzu ranu.

Prijavi Administratoru

#6 Nasa Buducnost. — Guest 2010-01-18 16:25

Citat Prof. Lukšić:

Tematika je toliko aktualna za hrvatsku demokraciju (bez obzira na neuke i neukusne primjedbe predsjednika Mesića), da bi ona zaslužila poseban seminar kod HKV. Čestitam profesoru Deradu da je započeo ovdje ta razmišljanja, te se ispričavam na mojemu nešto podužem komentaru.
Kršćanska Crkva (o njoj je ovdje riječ bez obzira na konfesiju) kao institucija (ne kao narod Božji) mora biti odvojena od države, jer bi poistovjećenje države i religije značilo religioznu apsolutizaciju države i podržavljenje Crkve, što kvari i jednu i drugu. Zadaća je države da uređuje zajednički život ljudi, da stvara takvu ravnotežu uzajamnih sloboda i prava, da svatko može živjeti životom dostojnim čovjeka. No pri tomu država nije izvor ni istine, ni slobode, ni prava. Ako stavimo izvor prava , istine i slobode u bilo koju zemaljsku instituciju, pa i Crkvu kao instituciju, imamo totalitarizam. I nacionalsocijalizam i komunizam su pokušali staviti izvor istine, slobode i prava ili u tzv. narodnu volju, ili u besklasno društvo , što je urodilo gušenjem slobode i silovanjem savjesti pojedinca.Država mora spoznaju o istini i o pojmu dobra preuzeti od "izvan" sebe. Moćnici su uvijek željeli ugurati religiju i Crkvu u sakristiju , da bi oni kao političari, imperijalisti, komunisti komadali svijet po svojoj volji. U evanđelju se moli "Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i NA ZEMLJI". Ako je to tako, ako je Bog jedini gospodar i stvoritelj svijeta, onda Staljin, Hitler, Tito i njima slični to nisu. To ne mogu biti ni "hierokrati" (mullahkrati, klerokrati sl.)kao "namjesnici" Božji.Uloga je Crkve da upozori državu da zadaća države nije da donosi sreću čovječanstvu, niti da svijet preobrazi u raj na zemlji. U tomu krivom shvaćanju se država ponaša kao Bog, i time postaje zvijer iz bezdana, antikrist. Odvojenost Crkve od države ne znači rascjep čovjeka na vjernika i na državljana, time da je onaj prvi dio rascijepanoga čovjeka podložan evanđelju , a ovaj drugi to nije. Čovjek je cjelina, a to je i čovjek vjernik. Kao član Crkve i podanik države on će nastojati prožeti društvo duhom Kristova evanđelja, ali ne prisilom, nego uvjeravanjem i ponajprije vlastitim životnim primjerom. Stoga goruće pitanje upućeno Crkvi u Hrvatskoj nije da se ona treba manje baviti politikom definiranom kao rad ili nastojanje za opće dobro čovjeka, nego da ona mora u društvu i državi igrati važniju ulogu nego što to čini danas. Od kršćanske se Crkve očekuje preciziranje kriterija koji se moraju primijeniti u političkom, društvenom i gospodarskom životu društva, jer u potpunoj relativnosti svake vrijednosti suvremeno sekularizirano društvo ide prema vremenima kritičnim za čovječanstvo i za naš planet.

Ovo bi nas sve moralo zanimat.
Hvala gosp. Prof. Luksic.

Prijavi Administratoru

#7 ODG: Crkva i država — Guest 2010-01-18 20:53

Molim za misljenje od ovoj temi.

Prijavi Administratoru

#8 ODG: Crkva i država — VoC 2010-01-19 05:27

Ako mi dopustite biti direktna, u ovom članku doista ništa nisčim ne ide.... Država se odvajala od Crkve još od francuske revolucije 1789, a sada reći da je Papa Pio X "provocirao" to razdvajanje "netolerantnom enciklikom" 1905. stavilo bi ga u red modernista, odnosno revolucionara a ne tu gdje ga gosp. Derado stavlja.
Da je francuska revolucija uspjela (pazite dobro, ona za njezine ideologe nije uspjela! a što bi onda tek bilo da jest...), onda bismo svi vidjeli koliko je taj članak kontradiktoran sam sebi.

Katolička Crkva uistinu posjeduje apsolutnu istinu, tko vjerovao, ili ne. Bogu Hvala! A što to znači za mir, za spasenje, za istinske moralne vrijednosti, valjda svatko za se treba spoznati...


Zapravo Crkvi nije lako. Istinski put Križa. Bilo bi joj najlakše odvojiti se od takve "države" kad ne bi imala morala. Sjećam se jedne najljepše Polnoćke, za Oltar je bio pozvan i Hođa, i Svećenik je držao propovijed o Jugoslaviji, komunizmu, ne znam više točno čemu. I još nekih takvih Misa. Uglavnom pripremao je narod, u mom kraju osjetilo se što JNA sprema, bilo je valjda jasno barem svećenicima kud sve to vodi. Možda nakon SANU, tko zna.. Po izlasku iz Ckrve, morala sam se prepirati s dobrim Hrvatima, koji su bili puni kritika zašto se svećenik miješa u politiku. Nisam mogla vjerovati...Tad se još uvijek razmišljalo komunistički, učilo tako u školama, ali ipak, nismo mi bili u partiji! Čula sam kasnije da su isti ti poginuli...

Evo, da je Crkva imala riječ, da prljava politika nije napravila rat u ratu, danas bismo imali Hrvatsku do Drine, i puno manje žrtava.
Nije to iluzija, nego uvjet opstanka....
A "međunarodna zajednica" bi bila onda blaža nego prema "RH".... Zar ne.

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments