Demokracija bez demokrata

Demokracija bez demokrata

Lord Ralf Dahrendorf, član britanskog gornjeg doma i nekadašnji rektor London School of Economics tvrdi: “Uvođenjem novog ustava poslije jedne diktature legalitet u novoj državi mora doći prije demokracije. Nekorumpirani i neovisni suci su utjecajniji negoli izabrani političari makar izabrani s golemom većinom. Sretne su one zemlje koje oboje imaju i gdje građani njeguju i štite i legalitet i demokraciju.” Nažalost mi nismo tako ni počeli i još uvijek ne pripadamo sasvim tim sretnim zemljama. Mi smo izišli iz sjene diktature u nekompletnu, pravno i demokratski defektnu državu. Nije dovoljno imati pouzdane i poštene izbore. Pravna i demokratska funkcija administracije, građansko sudjelovanje u politici, politička kultura, ljudska prava, civilne slobode još se uvijek nisu kod nas dovoljno afirmirali.

Hrvati imaju više osjetljivosti za legalitet negoli za demokraciju. Poznati filozof Karl Popper je definirao demokraciju: “Mogućnost smjenjivanja onih na vlasti bez prolijevanja krvi”. Dakle minimum demokracije znači odlučno distanciranje od diktatora bilo koje boje! Činjenica da demokratski parlament u glavnom gradu još uvijek dozvoljava da jedan trg nosi ime diktatora, pokazuje manjak demokratske kulture kod većine parlamentaraca. Djelomična medijska podrška kulta Tita dokazuje da se nismo oslobodili nedemokratskih novinara. U takvoj nedemokratskoj atmosferi komentar profesora Ive Banca, povjesničara, saborskog zastupnika i publiciste prilikom gostovanja u emisiji Intervju tjedna na Radiju 101 djeluje osvježujuće za sve demokrate: Bez obzira na povijesnu ulogu Tita treba preimenovati ne samo Zagrebački trg nego i sva mjesta diljem Hrvatske gdje još postoje takvi nazivi.

To bi bio vidljivi znak definitivnog prekida s jednim zaostalim dobom i početak javnog racionalnog razmišljanja o kompleksnosti jednog modernog društva. To je osobito važno za mlađe koji nisu mentalno oštećeni kroz 40 godina komunističke indoktrinacije. Demokracija nije u našim genima, tek kroz kulturnu, a ne biološku evoluciju, postajemo demokrati. Demokracija je do danas jedini stabilni sistem gdje pojedini političari dobivaju dovoljno moći i vlasti, nužne za vladanjem masama, ali istodobno kroz izbore se sprječava da droga vlasti ne postane nezasitna, kako je to slučaj kod diktatora. Misterij uspjeha demokracije je u relativizmu istina i spremnosti na kompromis, laicizmu, racionalizmu, toleranciji, znanju, fleksibilnosti i u dinamičkom procesu popravljanja povratnom spregom pomoću opozicije i slobodnih medija. To ne znači „everything goes“, jer postoji Ustav. Te demokratske osobine su nepoznate u svakoj beskompromisnoj i apsolutnoj ideologiji. To ne znači da ideologije, koje se odreknu insistiranja na svoju apsolutnu istinitost i nespremnost za političke kompromise, ne mogu doprinositi koheziji lijeve i desne društvene orijentacije građana, tako važne za ekonomski prosperitet zemlje.

Sve uspješne tranzicijske zemlje u osnovi se distanciraju od komunističke baštine i pokušavaju stvoriti moderni znanstveni demokratski trend u društvu. Demokracija ne donosi direktno sreću i blagostanje, niti je ona vezana uz neki jednoznačni ekonomski sistem. Ona može stvarati okvire koji daju svakom individuumu šanse za sreću i bogatstvo i to prema njegovom talentu i radnim sposobnostima. Kolektivna sreća i bogatstvo je utopija ili lažna propaganda. Današnji uspješni ekonomski sistemi su programirani u sretnoj izbalansiranosti između ekonomskog naglaska slobodnog tržišta i utjecaja države na ekonomski razvoj. Fundamentalizam tržišta je dugoročno neuspješan, jer je slijep za socijalno, a fundamentalizam države je propao, jer je u kontradikciji s prirodnim evolucijskim principima. Umjetnost vladanja jednom zemljom se sastoji u racionalnoj i emocionalnoj ravnoteži tih dvaju ekonomskih stupova. Socijalna tržišna ekonomija europskog tipa, toliko uspješna do sada, pokazala se problematičnom, jer ne može u doba globalizacije riješiti problem nezaposlenosti. Danas svaka nacija mora tražiti svoju individualnu ravnotežu između tržišta i države već prema vlastitoj tradiciji i optimalnoj organizaciji produkcije ekonomskih dobara. Imitirati druge u globalizaciji ili je nekorisno ili čak štetno. Svaka nacija ne mora producirati najbolje produkte na svijetu, ali mora najbolje u ovisnosti od njezinog momentalnog znanja i industrijskog razvoja. Blagostanje se stvara polako, ali kontinuirano.

Zato je ili naivna ili populistički obmanjuje svaka stranka koja obećava brzo blagostanje poslije izbora ako dođe na vlast. Skori novi izbori su velika šansa za dobivanje relativno bolje stranke dok cinično ponavljanje „sve su stranke iste, korumpirane i lupeške“ ne samo da je krivo nego i psihološki štetno. Moramo biti pragmatični i ne tražiti najbolju stranku, jer ona ne postoji, nego birati onu koja je bolja od drugih za naše prilike. Prihvatimo našu političku stvarnost i iziđimo na izbore. I jedan političar koji ima um i srce na pravom mjestu može u demokraciji puno učiniti!

dr. Ivo Derado Splićanin