Povelja UN-a i ruska agresija na Ukrajinu; može li članicom Vijeća sigurnosti UN-a biti država koja ne poštuje njezinu Povelju

Ujedinjene narode (UN) najčešće se definira kao međunarodnu organizaciju osnovanu radi očuvanja svjetskoga mira i sigurnosti, rješavanja ekonomskih, društvenih i političkih problema međunarodnom suradnjom te promicanjem poštovanja ljudskih prava. Organizacija je osnovana u San Franciscu, 24. listopada 1945., nakon što je Povelju Ujedinjenih naroda, međunarodni ugovor kojim je osnovan i na temelju kojega djeluje UN, prihvatilo 50 država sudionica (i Poljska, koja nije nazočila) na osnivačkom skupu. Protekloga mjeseca navršilo se 79 godina otkako je donesena Povelja Ujedinjenih naroda, koja je budila nadu u mirniju i sigurniju budućnost država i naroda nakon Drugoga svjetskoga rata. Odmah treba reći kako su u proteklom vremenu goleme zasluge UN-a u dekolonizaciji, gospodarskom razvoju, očuvanju zdravlja, humanitarnoj pomoći, unaprjeđenju ljudski prava itd. Konačno, u početku je UN imao 51 članicu, a danas ih ima 193. To najbolje svjedoči o ugledu i povjerenju država u UN.

Ovdje se, međutim, treba zapitati, u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, jesu li takvi rezultati polučeni u očuvanju mira, sprječavanju ratnih sukoba? Što je zapravo ostalo od glavnoga cilja koji je postavila Povelja? Ukrajina je izložena agresiji, iako se smatra iskonskom članicom, koja je pristupila UN-u 1945.

Za nepunu godinu dana obilježit će se 80. obljetnica Povelje UN-a. To nisu baš male godine. Kakva će biti bilanca u pogledu očuvanja mira? Hoće li se do tada zaustaviti ruska agresija na Ukrajinu, Palestincima omogućiti miran suživot, a Izraelu da ne bude stalnom metom terorističkih napada?

Povelja sadržava 19 poglavlja i Statut međunarodnoga suda, najvišega pravosudnoga tijela UN-a. U cjelini gledajući najvažniji je to međunarodni pravni akt, proistekao nakon golemih žrtava Drugoga svjetskoga rata. Prvo poglavlje Povelje ima posebno značenje jer su u njemu definirani ciljevi i načela UN-a: očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti te miroljubivo rješavanje međudržavnih sporova u skladu s načelima međunarodnoga prava; razvijanje prijateljskih odnosa među narodima koje se temelji na načelu jednakosti svih naroda.

U članku 2. točki 1. Povelje izrijekom stoji: „Organizacija se temelji na načelima suverene jednakosti svih svojih članova.“ Nešto zatim, u točki 4. napominje se sljedeće: „Članovi se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su upućene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda.“

Ruskom agresijom na Ukrajinu, suprotivo međunarodnomu pravu, sve je navedeno pogaženo. U takvim okolnostima UN je postao u sprječavanju ratnih sukoba neprepoznatljiv i nemoćan, jer je Vijeće sigurnosti, koje ima zadaću „održavanja međunarodnoga mira i sigurnosti“, imobilizirano zbog veta koji imaju stalne članice toga tijela, pa tako i Ruska Federacija.

Autoritarni i diktatorski režimi postali su jači od najviše institucije koju je međunarodna zajednica ustanovila u svrhu osiguranja mira i sigurnosti. Je li vrijeme povratku pod krov UN-a i rješavanju sporova temeljem međunarodnoga prava ili je potrebna njegova reorganizacija, o čemu se raspravlja bezuspješno dvadesetak godina, budući da ne može ostvarivati svoje glavne ciljeve – spriječiti ratove, osigurati mir i štiti načela koja se nalaze u njezinim temeljima? Je li urušavanje jedne institucije kao što je UN zapravo znak urušavanja svjetskoga poretka, povratak u barbarstvo? Zato se treba pitati: kakav legitimitet ima svjetska organizacija koja nije u mogućnosti provesti temeljni osnivački akt – svoju Povelju?

SSSR zbog agresije na Finsku izbačen iz Lige naroda 1939. godine

Na početku trećega desetljeća 21. stoljeća čovječanstvo se suočava sa sličnim prijetnjama kao prije gotovo stotinu godina. UN se zbog posvemašnje nemoći zaustavljanja ratnih sukoba i održavanja mira u svijetu nalazi u sličnoj poziciji kao i Liga naroda, koja je, unatoč svojim plemenitim ciljevima, nestala u požaru Drugoga svjetskoga rata, pokazavši se nedoraslom zaustaviti osvajačke pohode Italije, Japana, Njemačke i SSSR-a, koji je zbog agresivnoga pohoda na Finsku izbačen iz Lige naroda 1939.

Povelja UN-a u članku 6. daje mogućnost Općoj skupštini isključiti iz Organizacije člana Ujedinjenih naroda koji uporno vrijeđa načela sadržana u Povelji, ali takva preporuka dolazi od Vijeća sigurnosti, što je zbog mogućnosti korištenja veta stalnih članica praktično neostvarivo. Od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a najčešći korisnik veta je Rusija, prvi put ga je rabila 1946.

Opća skupština UN-a prihvatila je (2022.) rezoluciju kojom zahtijeva da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti opravdaju korištenje prava veta. Time je Opća skupština UN-a dobila mandat da u slučaju kad jedna od pet stalnih članica iskoristi pravo veta automatski sazove sjednicu i zatraži obrazloženje te odluke. Zar takvo stajalište Opće skupštine ne navodi na sumnju kako stalne članice Vijeća sigurnosti često zlorabe pravo veta koje im omogućuje Povelja?

Je li UN postao trajno nemoćan u sprječavanju oružanih sukoba

U povodu trećega hrvatskoga izdanja Povelje UN-a, koju su objavile Narodne novine 1976., o tridesetoj obljetnici UN-a, profesor međunarodnoga prava i vrsni poznavatelj međunarodnih odnosa Vladimir Ibler (1913. – 2015.) je napisao: „Ujedinjeni narodi nisu mogli spriječiti stvaranje antagonističkih blokova. A važne odluke na polju međunarodnih odnosa nisu se uvijek donosile unutar njenih organa. No što je najgore, trka u naoružanju stravično se nastavila i dalje se nastavlja u razdoblju postojanja Ujedinjenih naroda.“ Ibler primjećuje kako Ujedinjeni narodi nisu bili uspješni „na području sprječavanja oružanih sukoba, Ujedinjeni narodi još uvijek su trajno na rubu nemoći i neefikasnosti“. Uzrok takvu stanju, kako smatra, jest zbog dugotrajne paraliziranosti Vijeća sigurnosti, neposlušnosti prema preporukama toga tijela, a još više prema mnogim rezolucijama Opće skupštine. Ono što tu organizaciju dovodi najbliže „potpunoj katastrofi, oružane su borbe između samih članica Ujedinjenih naroda“, upozoravao je Ibler, prije nešto manje od pedeset godina. Smatrao je nedopustivim usporedbe Ujedinjenih naroda s Ligom naroda, iako je bio svjestan kako se one „nameću i ne može ih se izbjeći“.

U situaciji paraliziranosti Vijeća sigurnosti kao nadomjestak glasa onog dijela međunarodne zajednice koji ostaje privržen miru i sigurnosti javljala se Opća skupština UN-a sa svojim rezolucijama. No problem je što su njezine rezolucije pravno neobvezujuće, u osnovi političke deklaracije.

Osim toga, primjerice članak 43. Povelje UN-a nikad nije zaživio, jer Vijeće sigurnosti nije sklopilo sporazume s državama članicama o stavljanju na raspolaganje oružanih snaga u svrhu održavanja međunarodnoga mira i sigurnosti.

Rezolucije Opće skupštine UN-a o Ukrajini glas su razuma velikoga dijela čovječanstva koji teži miru i sigurnosti

Opća skupština UN-a prihvatila je 27. ožujka 2014. neobvezujuću Rezoluciju A/RES/68/262 „Teritorijalni integritet Ukrajine“. Ta rezolucija potvrdila je predanost Opće skupštine UN-a u pogledu teritorijalne cjelovitosti Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica i istaknula nevaljanost Krimskoga referenduma (2014.). Rezoluciju je podržalo 100 članica Ujedinjenih naroda, 11 država glasovalo je protiv, a 58 se suzdržalo od glasovanja, preostale 24 države nisu sudjelovale u glasovanju zbog odsutnosti svojih predstavnika. Rezoluciju su predložile Kanada, Kostarika, Njemačka, Litva, Poljska i Ukrajina. Prihvaćanju rezolucije prethodili su neuspješni pokušaji Vijeća sigurnosti UN-a. Sazvano je sedam sastanaka kako bi se pronašlo rješenje za krimsku krizu. Rezultat tih nastojanja bio je veto Rusije. Ruska Federacija iskoristila je ono što su drugi stalni članovi radili prije. Treba li stoga ukinuti veto kad su u pitanju ratovi i prijetnja miru? Pruža li za takvo što mogućnost sama Povelja? Iščitavajući njezine završne odredbe, rekli bismo – ne, jer o izmjenama moraju biti suglasne osim većine od dvije trećine članova Opće skupštine i sve stalne članice, njih pet – Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD.

Opća skupština Ujedinjenih naroda 2. ožujka 2022., neposredno nakon ruske vojne agresije na Ukrajinu, donijela je Rezoluciju „Agresija na Ukrajinu“, koju je pripremila EU u koordinaciji s Ukrajinom. U njoj se „traži da Rusija odmah prestane primjenjivati silu u Ukrajini“. Za rezoluciju je glasovala 141 zemlja, pet je bilo protiv, a 35 se suzdržalo, među njima Kina, od ukupno 193 zemlje u toj organizaciji. Ishod glasovanja, kako su izvijestili mediji, dočekan je burnim pljeskom. Protiv rezolucije bilo je pet zemalja: Rusija, Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Eritreja i Sirija.

Rezolucija, donesena nakon više od dva dana istupa za UN-ovom govornicom, traži od Moskve da „odmah, bezuvjetno i potpuno povuče sve svoje vojne snage“ iz Ukrajine i „osuđuje odluku Rusije da podigne stupanj pripravnosti nuklearnih snaga“.

Opća skupština Ujedinjenih naroda pozvala je 14. studenoga 2022. Rusiju na odgovornost zbog njezina djelovanja u Ukrajini, usvojivši rezoluciju kojom utvrđuje da Rusija Ukrajini duguje odštetu.

Rezolucija, za koju su glasovale 94 od 193 zemlje članice Skupštine, kaže da Rusija, koja je započela invaziju na susjednu Ukrajinu u veljači, „mora snositi pravne posljedice svojih međunarodno pogrješnih djela, uključujući odštetu za povrjedu, sa svom štetom koju su takva djela prouzrokovala“.

Rezolucija, koja nije pravno obvezujuća, no nosi političku težinu, predlaže da države članice, u suradnji s Ukrajinom, osnuju međunarodni registar kako bi se prikupili dokazi protiv Rusije koja je napadala od tvornica do stambenih zgrada i bolnica.

Na izvanrednoj sjednici posvećenoj Ukrajini, u povodu godišnjice ruske agresije, Opća skupština UN-a izglasovala je, 23. veljače 2023., glasovima 141 zemlje rezoluciju kojom traži „trenutačno“ povlačenje ruskih vojnika iz Ukrajine i prekid ratnih djelovanja. Time je uoči prve godišnjice ruske agresije poslala snažnu poruku izolacije Rusije na međunarodnoj sceni. Za rezoluciju kojom se traži „sveobuhvatan, pravedan i trajni mir“ glasovala je 141 država, 32 su bile suzdržane, a šest ih se pridružilo Rusiji glasujući „protiv“. Ta rezolucija prihvaćena je obilatom dvotrećinskom većinom i nakon toga se ništa nije dogodilo. Ruska agresija na Ukrajinu nastavila se većom žestinom, razarana je infrastruktura, raketirani gradovi, ubijani civili.

Iz ovoga jednoga letimičnoga pregleda, kojemu nije svrha donijeti sustavnu analizu svih rezolucija Opće skupštine o Ukrajini, donesenih nakon ruske agresije na tu državu, jedno je jasno: velik dio međunarodne zajednice okrenute miru i sigurnosti, postulatima Povelje, osuđuje agresiju, traži prekid i povlačenje ruskih postrojba iz Ukrajine, te plaćanje ratne štete prouzročene tom agresijom. Sve te rezolucije koliko bile neobvezujuće ne će se moći zaobići u mirovnim pregovorima. Zadaća Vijeća sigurnosti u normalnim okolnostima bila bi osigurati njihovu provedbu, ali iz poznatoga razloga, pravo veta stalne članice, to izostaje, ostaje javni krik država koje se ne mire s ruskom agresijom. Taj se krik ne može odbaciti ili zanemariti. Zbog toga razumjeti je oštre ukrajinske kritike na račun glavnoga tajnika UN-a Antonija Guterresa, koji je u ruskom Kazanju, od 22. do 24. listopada, nazočio BRICS-u, skupu kojemu je bio domaćin ruski predsjednik Vladimir Putin, a glavna svrha bila mu je razbijanje političke i gospodarske izolacije u kojoj se našla Ruska Federacija nakon agresije na Ukrajinu.

Jednako kao što je 2. ožujka 2022. godine, samo nekoliko dana nakon agresije odjeknula spomenuta rezolucija Opće skupštine UN-a, toga nadnevka odjeknuo je i apel, prosvjed hrvatskoga intelektualca, važne osobe iz vremena stvaranja hrvatske države, akademika Davorina Rudolfa ruskomu ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu i predsjedniku Ruske akademije znanosti u Moskvi akademiku Aleksanderu Sergejevu. U tom apelu, uz ino, Rudolf piše kako ne može objasniti ni razumjeti da je moćna oružana sila zemlje kojoj je svijet povjerio stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i jamčenje, skrb i čuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti, masovno krenula oružjem osvojiti susjednu zemlju i narod s kojim je često u povijesti bila zajednički izložena prodiranju i prepletanju najrazličitiji utjecaja, i sa zapada i s istoka. „Molim Vas, upotrijebite svoj autoritet, iskoristite svoj prestižan status, založite se maksimalno da rat u Ukrajini smjesta prestane. Svi se međudržavni sporovi mogu riješiti mirnim putem i sredstvima. Spriječite nove Staljingrade i Vukovare! Svijet gleda u Vas, nemojte se osramotiti!“, stoji u apelu akademika Rudolfa.

Povelja UN-a i pitanje individualne ili kolektivne samoobrane

Poveljom je vrlo jasno regulirano pitanje samoobrane u slučaju agresije na članicu UN-a. U članku 51. izrijekom stoji: „Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na kojeg člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.“

Ovdje se nameće pitanje jesu li iskorištene sve pravne mogućnosti individualne i kolektivne samoobrane, budući da je Vijeće sigurnosti zbog ruskoga veta, kad je riječ o agresiji na Ukrajinu, bilo pasivizirano ili potpuno nedjelotvorno? A upravo je Vijeću sigurnosti, kao najvažnijemu UN-ovu tijelu, ponajprije povjerena odgovornost za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti pa u tu svrhu donosi odluke o raspoređivanju mirovnih snaga na ratom pogođenim područjima, uvođenje međunarodnih sankcija te provedbu vojnih akcija radi osiguranja mira. No u navedenom slučaju, kad gledamo kako bjesni ruska agresija na Ukrajinu, Vijeće sigurnosti je – aut!

Bivši glavni tajnik NATO-saveza Jens Stoltenberg izjavio je da je NATO mogao učiniti više – naoružati Ukrajinu, kako bi spriječio rusku invaziju 2022. „Sada osiguravamo vojne stvari za rat - onda smo mogli osigurati vojne stvari za sprječavanje rata“, rekao je Stoltenberg 14. rujna 2024. u intervjuu FAS-u (Frankfurter Allgemeinen Sonntagszeitung). Upozorio je na nespremnost Sjevernoatlantskoga saveza da osigura oružje punog opsega koje je Kijiv tražio prije ruske invazije zbog straha da će eskalirati napetosti s Rusijom.

Jens Stoltenberg nekadašnji je norveški premijer, koji je obnašao dužnost glavnoga tajnika NATO saveza od 1. listopada 2014. do 1. listopada 2024.

Stoltenbergove konstatacije uoči napuštanja funkcije glavnoga tajnika NATO saveza zapravo su točne, ali ipak djeluju kao posipanje pepelom. Jer oko svake isporuke modernoga i učinkovitoga zapadnoga oružja vođene su dugotrajne rasprave, umjesto da se 51. članak Povelje o pravu na kolektivnu samoobranu učinkovito primijenio. Nije nedostajalo i slatkorječivosti u komunikaciji s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, dok je u zbilji sve izgledalo drukčije. Jer, izdašnijim naoružanjem Ukrajine, ukrajinski branitelji lakše bi oslobodili svoju zemlju. Ne bi trebalo u svrhu relaksacije goleme fronte ulaziti na ruski teritorij, dovesti do nove dimenzije sukoba u koji se uključila svojim postrojbama Sjeverna Koreja. Vraća li time Sjeverna Koreja dug Korejskoga rata, 50-ih godina prošloga stoljeća, kada je u građanskom ratu imala podršku SSSR-a? U taj rat, prvi s kojim se suočio UN, umjesto da ga spriječi, na suprotnim stranama našle su se prvi put članice Vijeća sigurnosti UN-a, SAD te Kina i SSSR.

Bez promišljene strategije teško se suprotstaviti beskrupuloznoj ruskoj agresiji na Ukrajinu

Bez međunarodne financijske i vojne potpore, SAD-a i EU-a, teško bi se Ukrajina održala pred naletom ruske agresije. No ostaje pitanje koliko je bila vojna pomoć pravodobna, je li sve obećano dopremljeno u Ukrajinu itd.? Zašto je u zapadnim medijima mjesecima napuhavana ukrajinska protuofenziva a da Ukrajini nisu isporučeni adekvatni raketni sustavi, moderni borbeni zrakoplovi itd.? Zapad se još susteže dopustiti Ukrajini gađati rusku vojnu infrastrukturu u dubini njezina teritorija, s kojega se gađaju ukrajinski gradovi, ubijaju civili.

Ako zanemarimo individualnu obranu koju je provodila Ukrajina, nameće se pitanje koliko je bila kolektivna samoobrana, zasad uglavnom u vidu dostave oružja, strategijski promišljena? Često se stjecao dojam kako nije bilo učinkovite strategije. Ukrajina je postavljala zahtjeve, a kolektivni Zapad pokušavao ih realizirati, uz dugotrajne rasprave, od kojih je najmanje imala koristi Ukrajina.

U poznatoj knjizi „Umijeće ratovanja“ Sun Tzu, kineski mislilac, pisac i general, pet stoljeća prije Krista napisao je kako „najviši oblik ratovanja jest napasti samu strategiju“. U svijetu ima onih koji bi olako „zaboravili“ rusku agresiju i zatvorili oči pred ratnim zločinima koji su počinjeni u Ukrajini. Nisu rijetki koji bi otpisali ukrajinska okupirana područja, vratili se trgovini naftom i plinom. Pregovori koji će jednoga dana uslijediti, između agresora i žrtve, ili neke treće strane, a ne će biti zasnovani na međunarodnom pravu, Povelji UN-a i rezolucijama Opće skupštine UN-a o Ukrajini, bit će zapravo prihvaćanje agresije, ratnih zločina, u rješavanju međunarodnih sporova. Takav pristup može voditi samo u stanje barbarstva, kraj civilizacije.

Zar nije beskrupulozno i licemjerno voditi agresivni rat i govoriti kako nekadašnje ustrojstvo svijeta „nepovratno nestaje“, odnosno da je već „nestalo i vodi se nepomirljiva borba za formiranje novoga svjetskoga poretka“. Kakav bi to svjetski poredak trebao nastati koji je spreman pogaziti Povelju UN-a? Što međunarodna zajednica može pravno i moralno vrjednije iznjedriti od spomenute Povelje? Kako novi međunarodni poredak može dobiti plebiscitarnu podršku ako se bude zasnivao na sili jačega?

Daleke 1928. u Parizu je bio sklopljen Briand-Kelloggov pakt, međunarodni ugovor kojim su se 63 zemlje odrekle rata kao sredstva nacionalne politike i kao sredstva za rješavanje međunarodnih sukoba te se obvezale da će međusobna sporna pitanja rješavati mirnim putem. Taj međunarodni ugovor stupio je na snagu 24. srpnja 1929., ali mu je glavni nedostatak bio što nije predviđao nikakve sankcije protiv agresora, niti nametao obveze u pogledu razoružavanja. Povelja UN-a svojim je rješenjima nadišla spomenuti pakt, ali ju je u slijepu ulicu dovelo pravo veta stalnih članica Vijeća sigurnosti i učinilo praktično nedjelotvornom.

Pred najmasovnijom svjetskom organizacijom – Ujedinjenim narodima, velik je izazov ususret 80. obljetnici njezina postojanja – valja iznaći način kako spriječiti ratove, osigurati mir i sigurnost u svijetu, jer je to osnovni preduvjet gospodarskoga, socijalnoga i kulturnoga napretka naroda i država!

Marko Curać