„Svaki totalitarizam ubija slobodu i demokraciju i vodi narod u mržnju, isključivost i zlo prema 'topuzu' kao instrumentu vladanja“

Uovo naše vrijeme klasično pismo u omotnici za pismo, kuverti, s markom i poštanskim žigom kao oblik komunikacije gotovo se izgubilo. Zamijenila ga najprije e-pošta, a u posljednje vrijeme poruke putem mobitela ili društvenih mreža. I te poruke sve su kraće, najčešće ih zamjenjuju simbolički znakovi, osjećajnici.

Živimo u vremenu kad čovjek nema vremena napisati pisma nalivperom ili kemijskom olovkom, na pisaćem stroju, koji je potpuno izbačen iz uporabe, pa ni na računalu. Jednako nemamo vremena čekati odgovor, živjeti iščekujući pismo, indiskretno pitati pismonošu – ima li što? No u početku ovoga mjeseca, listopada, nakon što je pročitao novu knjigu Davorina Rudolfa „Komunizam, fašizam i nacizam. Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeća“, čije je prvo izdanje rasprodano, pa Školska knjiga priprema drugo izdanje, poznati hrvatski slikar Josip Botteri Dini napisao je vlastoručno, djelomice i velikim tiskanim slovima zanimljivo pismo; najmanje iz dvaju razloga. O jednom smo već ponešto rekli, drugi je u tome što je riječ o osvrtu prožetom kršćanskim nadahnućem. Botterija je po svemu sudeći impresionirala Rudolfova knjiga o trima velikim totalitarizmima 20. stoljeća. Ali na svoj način, samo pismo, odnosno osvrt fascinira. Jer, vješto utkane misli, kao čitav pristup, inače vrsnoga hrvatskoga slikara sakralnih motiva, potiču na razmišljanje. Donosimo pismo u cijelosti, s dopuštenjem autora i primatelja, uz napomenu kako su međunaslovi uređivački.

Josip Botteri Dini u ateljeu (Fotografija: Goran Vranić)

O knjizi „Komunizam, fašizam i nacizam – Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće“ Davorina Rudolfa

I danas u XXI. stoljeću mora se govoriti o totalitarizmima kojima je bila zarobljena ova regija Europe. Porobljavanje ideološko provodili su sustavno moćnici koji su ugrabili vlast nad narodima ove europske regije.

Naravno, nas i pisca ove knjige najprije i najviše zanima ova tema, koliko se ona odnosi na hrvatske krajeve i hrvatski narod, koji je bio žrtva tih pogubnih projekata i tendencija. Ostvariti slobodnu državu i u njoj potpuni politički identitet naroda, Hrvatima je uspjelo tek 1995. godine, kada se uspješno, poštujući sva međunarodna priznata pravila borbe za oslobođenje od vanjskih i unutarnjih neprijatelja dovršio Domovinski rat.

Ovdje ne ulazim u nizanje povijesnih činjenica koje su pratile taj oslobodilački proces i proces stvaranja samostalne i neovisne države Hrvatske, jer su sve to danas općepoznate povijesne činjenice.

Danas govorimo o demokraciji koja je Domovinskim ratom ostvarena u neovisnoj slobodnoj državi Hrvatskoj. Nasuprot ovakvoj Hrvatskoj, autor u knjizi donosi povijesne činjenice, koje su priječile, kroz dugu povijest ostvarenje prava na nacionalni identitet, teritorij i vladanje u svojoj slobodnoj hrvatskoj Domovini – hrvatskoj državi!

Autor znanstveno iznosi činjenice koje su priječile ostvarenje jedne suverene, demokratske, punopravne samostalne države, kao što je danas ostvarena hrvatska država.

Poseban naglasak i glavne zapreke u prošlosti, koje su priječile ostvarenje hrvatske države, bile su prema autoru totalitarizmi, koji su se javljali i razvijali na području nekadašnje Jugoslavije, koja je uključivala i Hrvatsku, kao i Bosne i Hercegovine u kojoj je hrvatski narod jedan od tri konstitutivna naroda i danas.

Preslika prve stranice pisma

Hrvatska je umorna od svih krivih nastojanja i loših politika, svih nedemokratskih nastojanja i nakaznih totalitarizama

Moderna demokracija, ali i svaka demokracija ne može se zvati tim imenom, ukoliko ne osigurava svim konstitutivnim narodima i manjinama sva ona građanska i politička prava, koja su zagarantirana deklaracijama o ljudskim pravima UN-a ili Ustavom određene države.

To gaženje ljudskih prava i jednakopravnosti u režimima koji su vladali na područjima gdje žive Hrvati uz druge narode dovelo je do nekoliko totalitarizama, od kojih ne bih birao koji je bio okrutniji i nakazniji. O tome autor kaže: „Totalitarizam je vazda najveće zlo, ma gdje se i u kojem obliku pojavio!“

Samo demokracija je dostojna čovjeka, to jest čovjeku nitko nikada ne smije oteti sve one slobode o kojima govore ustavi Europe, Hrvatske, UN itd.

Akademik Davorin Rudolf poručuje svoju snažnu misao: „Država bez demokracije jest kasarna!“ Hrvatska je umorna od svih krivih nastojanja i loših politika, svih nedemokratskih nastojanja i nakaznih totalitarizama, koji su odnijeli nebrojene žrtve i ostavili teške posljedice, traume, na psihi građana, onemogućavajući slobodu mišljenja i stvaranje na mnogim područjima ljudske slobode i kreacija.

„I u ovom našem vremenu velikih i nezaustavljivih znanstvenih i civilizacijskih postignuća, utroba totalitarizma još je uvijek plodna!“, poručuje autor knjige.

Sloboda se teško probija kroz sebičnost i ludost

Ovom knjigom akademik Davorin Rudolf ostavlja snažan memento našim generacijama kako bi se podizalo svojim analizama svijest o dostojanstvu političke zrelosti pojedinca i društva istodobno slaveći uzvišen pojam i osvarivost potpune slobodne od svakoga zla, Demokracije, s kojom se može i isplati živjeti i ostvarivati mir i sigurnost svih generacija i svih naroda, poštujući identitete i integritete jednih i drugih.

Politički idealnu i idiličnu državu nije moguće ostvariti na Zemlji, koliko god se ljudi trudili i na sve načine nastojali. Idealni grad ili država bili su česta ideja, uobrazilja i velikih mislioca poput sv. Augustina, ili slikara Piera della Francesce, ili Rafaela Sanzia.

Pa iako osjećamo da idealno društvo nije ostvarivo, moramo sve sile uprijeti oko svakog dobra. Sloboda se teško probija kroz sebičnost i ludost onih sila kojima „snaga u topuzu leži!“, kazao je P. P. Njegoš. Nije pogriješio nimalo, jer vidimo kako se neprestano kroz svu povijest, pa i u ove naše dane aždaja i nakaza zla, pohlepe, mržnje, sebičnosti, volja za nadmoć, častohlepna i sebeljubiva isključivost drugih uzdiže nad sve vrline i ideale većine i pokušava vrtložiti narodima i civilizacijom u korist ludila, koje ima paklene korijene i opake ciljeve.

Idilične države i političke miroljubive povijesti ne može biti. Jer nitko ne može pronaći stol za kojim će ravnopravno, bez ičije oholosti moći, bez straha sjediti svi narodi, kulture, civilizacije i pojedinci. Stanje duha nije konstantno jednako, niti mirno, niti nemirno, ali za nemir nije potreban veliki napor nažalost. Mir iščezava nečujno i hitro. U kršćanstvu, kao kod drugih religija, postoji svijest o miru, koji je uvjetovan ljubavlju i žrtvom.

Čovječanstvo težnje za mirom iskazuje i kroz institucije, kako one političke, tako duhovne, vjerske

Svijet se na nekim slikama prikazivao kao vrt zemaljskih užitaka. Postoji izreka: „Kako siješ, tako ćeš i žeti!“ Ljudski rad preduvjet je svakog životnog dobra, reda i odgovornosti za sve velike i male poteze, od kojih je stvorena svakodnevnost, prošlost i budućnost, ostvarene su i ostvarivat će se samo u miru i kao plodovi ljudskog rada i kao djela ljubavi, srca i uma. Čovječanstvo težnje za mirom iskazuje i kroz institucije, kako one političke, tako kroz one duhovne, vjerske. Sve vjere, ako se iskreno proučavaju, nemaju tendencije neprijateljstva ili podjarmljivanja inovjeraca, tj. suprematizma. Nažalost takve tendencije postoje na političkom planu. Postavlja se pitanje: kako je moguće, prije novih ratnih katastrofa, oduševiti političare za mir i suradnju, za pravdu i ljubav među narodima, za potpunu jednakost među narodima i uljudbama, svjetonazorima, religijama. Dvadeseto stoljeće ponijelo je na svojim leđima sve slabosti prijašnjih vremena, sve neizrečene istine, sva prešućena zlodjela, sve suze za nedužnim mučenicima, sve nedosanjane i neostvarene uobrazilje o idili slobode i mira za sve. Ni enciklika pape Pija XII. „Za jedan novi bolji svijet“ nije uspjela prodrmati one moćnike, koji mogu stati i započeti povratak prema idealima mira i jednakopravnosti svih naroda, rasa, vjeroispovijesti svih drugih označnica civilizacijskih i svjetonazorskih posebnosti.

I mali plamen svijeće početak je novog svjetla. Vjerujem u žarku svjetlost koja se može rasplamsati zauzimanjem za pojedinačno i opće dobro

Ne mogu i ne želim razglabati i ona ekonomska pitanja profita posebno koji nemilosrdno podjarmljuju civilizaciju i ostavlja neimaštinu i većinu stanovnika Zemlje u beznađu neimaštine lišenu minimuma egzistencijskih uvjeta. Svijet je baština čovjeka. Svako ljudsko stvorenje na svijetu mora biti dobrodošlo i mora imati čovjeka dostojne uvjete života od krova nad glavom, vode i hrane i svega što čovjek XXI. stoljeća osjeća kao pristojne uvjete za život pojedinca, obitelji i naroda.

Ujedinjeni narodi konačno bi još jednom ispočetka morali biti ona važna točka, onaj „punctum cvadratum“ planeta Zemlje, sila moralna i mjesto časno, na kojem će predstavnici naroda iznositi istinu o povijesnom trenutku svijeta. To sveto ispovjedno mjesto moralo bi biti mjesto pokajanja za sve zlo koje se događa među narodima; mjesto obećanja i zaklinjanja; za odustajanje od svake zle prakse i namjere; mjesto gdje će najčasniji ljudi koji vode u budućnost ovaj svijet, odustajati od lažnih i pompoznih govora i obećanja i hrabro kretati u taj bolji novi i pravedniji svijet.

Znam da sve ovo može zvučati kao „moderno guslarenje na starom ognjištu“! Ali odgovornost prema budućnosti svijeta koju proživljava nesigurnost plovidbe ovog podivljalog kruzera kako nam se pričinja turbulencija suvremenih političkih zbivanja i kakofonija isključivih stavova moćnika, širi se na sve suvremenike. Nitko nije oslobođen odgovornosti za zagađen dahokrug suvremenog svijeta, od doslovnog zagađenja zraka, do tjeskobnog predosjećaja novih teških političkih i ratnih stanja. I mali plamen svijeće početak je novog svjetla. Vjerujem u žarku svjetlost koja se može rasplamsati zauzimanjem za pojedinačno i opće dobro. Rat je u čovjeku. U nama, u srcu i u svijesti odvija se taj rat. Ne bi dolikovalo ne boriti se za plemenite ciljeve. Jedan od tih ciljeva jest pobjeda samog sebe. U toj pobjedi u kojoj se otkriva i vlastito dostojanstvo, primjer je kako i svijet povesti prema čvrstom i stalnom miru.

„Povijesno zlo“ traži da mu se zauvijek snažno i legalno suprotstavljamo

Na ova razmišljanja potaknula me knjiga akademika Davorina Rudolfa „Komunizam, fašizam, nacizam, veliki totalitarizmi, koji su obilježili 20. stoljeće“. Pišući ovu knjigu u našem današnjem vremenu, opominje na sramotno obranaška pojašnjenja potkupljivih intelektualaca. To „povijesno zlo“ traži da mu se zauvijek snažno i legalno suprotstavljamo. „Država bez demokracije jest kasarna!“, poručuje pisac. Ta rečenica apel je svima koji se stavljaju u predvodnike političke stvarnosti, da svaki totalitarizam ubija slobodu i demokraciju i vodi narod u mržnju, isključivost i zlo prema „topuzu“ kao instrumentu vladanja.

Josip Botteri (vlastoručni potpis)

Dragi akademiče Davorine,

oprostite što je ovaj rukopis ovako „neizglancan“. Pisao sam ga iskreno oduševljen Vašim djelom, djelom Vaše iskrene misli. Ako nešto vrijedi neka Vam je na čast i uspomenu na naše prijateljstvo i poštovanje, Vama i gospođi i obitelji. Svako dobro želi i čestita, Vaš odani Botteri.

Priredio: Marko Curać