Je li znanstveno i sociološki utemeljeno gledište prof. dr. sc. Dragana Bagića kako je klijentelističko-koruptivni ekonomski sustav izgradio HDZ od 1990-ih?

„Već druge izbore zaredom stranke koje pripadaju desnom dijelu političkog spektra, od desnog centra do krajnje desnice, ostvaruju znatno bolji zbirni rezultat od stranaka lijevo-liberalnog bloka (kojeg čine sve stranke koje su na vrijednosnim pitanjima liberalnije od HDZ-a te se zalažu za razbijanje klijentelističko-koruptivnog ekonomskog sustava koji je HDZ izgradio od 90-ih) koji u hrvatskom slučaju obuhvaća sve liberalne stranke, lijevi centar i ljevicu.“ To je uvodna rečenica teksta nadnaslovljena: „Stranke desnog spektra osvojile 52 posto, lijevo-liberalne 42 posto glasova“, a naslovljena: „Rezultati desnice bolji, birači ipak nisu skrenuli u desno“ prof. dr. sc. Dragana Bagića, predstojnika Katedre za migracijske i etničke studije, Odsjeka za sociologiju zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, objavljena u VL, 20. travnja 2024.

Što upada u oči iz citiranoga teksta?

Na desnom spektru autor izdvaja stranke „krajnje desnice“, ali kad spominje stranke „lijevo-liberalnog bloka“, navodi „lijevi centar“ i „ljevicu“, dok krajnju ljevicu ne navodi. Znači li da takve stranke u tom „bloku“ ne postoje ili autor upada u zamku stereotipnih podjela, koje se nerijetko forsiraju u političkom govoru i medijskim napisima? Zasad o tome toliko.

Druga autorova tvrdnja koja upada u oči jest da je HDZ „izgradio klijentelističko-koruptivni ekonomski sustav od 90-ih“ te da se lijevo-liberalni blok zalaže za njegovo razbijanje. S obzirom na ovakve ocjene, bilo je očekivati nešto više o tom temeljem politološko-socioloških istraživanja. No tomu nije tako. O tom se u tekstu ne može pronaći ni riječi iako je na tom „lijevo-liberalni blok“ stranaka gradio čitavu svoju parlamentarnu predizbornu kampanju, pokušao formirati postizbornu „antihadezeovsku koaliciju“, zapravo nastaviti ono na čemu je vrlo bučno ustrajao posljednjih mjeseci 10. saziva Hrvatskoga sabora, koristeći se govornicom državnoga sabora za žučne napade na HDZ. Konstituiranje Hrvatskoga sabora, na prijedlog SDP-a i Mosta, mimo ustavne procedure, kako bi se poništili izborni rezultati, pokušalo oduzeti pravo relativnom izbornom pobjedniku da sastavi vladu, a sve u cilju „smjene“ legalno izabranoga državnoga odvjetnika te izmjene jednoga članka Kaznenoga zakona, bio je pokušaj uvođenja izvanrednoga stanja, suspendiranja hrvatskoga ustavnoga poretka, eliminiranja izvršne vlasti kao jedne od triju karika demokratske vlasti. Bilo je to na tragu onoga zapjenjenoga, u biti boljševičkoga prosvjeda na Markovu trgu, izlaza predsjednika države iz ustavnoga okvira, zbog čega je Ustavni sud u dva navrata intervenirao kako bi praktično zaustavio samovolju i pučističko ozračje koje se osjećalo u zraku. Preko svega toga, destabilizacije Hrvatske, olako se prošlo, kao da sve nije bila opasna igra. Zar nije neobično što na početku rada 11. saziva Hrvatskoga sabora gledamo nastavak utakmice koja je trebala završiti s konstituiranjem Hrvatskoga sabora i izborom hrvatske Vlade?

No, vratimo se tekstu s početka članka. U njemu se uglavnom tematiziraju podatci iz neobjavljenoga zbornika u kojem se razmatra ponašanje hrvatskih birača i njihovo mišljenje u odnosu na dominantne političke stranke u posljednjih 30 godina. Temeljem interpretacije teško je ulaziti u čitav kompleks pitanja, ali jedno se pitanje nameće: koliko je to istraživanje opterećeno ideološkim stereotipima, dokazuju li se unaprijed zadane teze, ili se istražuje da bi se srušilo uvriježena gledišta, koja nas drže u nekim bivšim nesvršenim vremenima?

„Veliki prasak“ korupcije i klijentelizma dogodio se 1980-ih

Za razliku od spomenutoga autora koji smatra HDZ odgovornim što je izgradio klijentelističko-koruptivni ekonomski sustav,, autor nedavno objavljene knjige „Sociologija hrvatskog društva. Procesi i strukture u suvremenom hrvatskom društvu“, (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.) Ivan Burić, profesor s Fakulteta hrvatskih studija, smatra kako se dogodio „veliki prasak korupcije i klijentelizma 1980-ih“ i, kako dodaje, to se ne smije ispustiti iz vida ako se želi razumjeti njihova opstojnost u razdoblju tranzicije.

Tko je u tom vremenu živio u Hrvatskoj može svjedočiti o tome kako su klijentelizam i korupcija bili ugrađeni u svaku poru društva. Samoupravljanje je bilo eldorado za korupciju. Nije se moglo doći do radnoga mjesta, stana, automobila itd. bez korupcije: socijalistički je sustav jednostavno bio prožet klijentelizmom i korupcijom. Prema tome, nije HDZ ništa „gradio“, kako nam se sugerira iz novinskoga članka. Društvene anomalije bivšega sustava jednostavno su se prelile tijekom tranzicije. Dok je trajala borba za opstanak države, za slobodu naroda, pod kožu nove države uvlačio se klijentelizam i korupcija. Ovim ne želimo opravdati ni klijentelizam ni korupciju, ali ni prihvatiti tezu da pripada jednoj političkoj stranci, kako se to navodi u spomenutom članku, i kako je to mjesecima uz pomoć tajkunskoga televizijskoga kanala N1 i dijela portala navodila oporba u svrhu rušenja HDZ-a. Mnogi konkretni primjeri dokazuju da se korupcija u Hrvatskoj ne može pripisati samo jednoj stranci i za to nije potrebno navoditi primjere.

U knjizi „Sociologija hrvatskog društva“ posebno poglavlje posvećeno je korupciji i klijentelizmu. Za autora knjige to je „fenomen dugog trajanja“.

„Korupcija i klijentelizam u hrvatskom društvu nisu se pojavili isključivo uslijed promjene ekonomskih ili političkih okolnosti i institucionalnog ustroja, paralelno s nastankom određene stranke ili s pojavom nekog političara. O njima iskustveno mogu svjedočiti sve živuće generacije hrvatskih građana“, napominje Burić, koji tom konstatacijom kao da je anticipirao Bagićev tekst, objavljen u „Večernjem listu“ neposredno nakon parlamentarnih izbora.

Prof. Bagić stavlja naglasak na HDZ i 1990-e godine. U tome nije usamljen, čitav lijevi blok, uključujući i krajnju ljevicu, inzistira na toj tezi. Pritom se često dodaje kako je HDZ jedina osuđena stranka. O tome smo na ovom portalu pisali i upozorili koliko je ta presuda pravno nategnuta, u osnovi iskonstruirana. Upozorili smo kakve učinke polučuje u stvarnosti, a u što bi se mogla prometnuti, ne ćemo ni razmišljati.

Nedavno je glede korupcije nešto slično pokušao plasirati komentator portala „Telegram“ Goran Redžepović u HTV-ovoj vanjskopolitičkoj emisiji „Agenda: Svijet“ (1. svibnja 2024.) kad je spomenuo korupciju u Ukrajini i usporedio s hrvatskim ratnim okolnostima, na što mu je odlučno odgovorio doc. dr. sc. Gordan Akrap sa Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“.

Govoreći o kritičkim elementima s kojima se Ukrajinci suočavaju protiv ruske agresije, Redžepović je u spomenutoj emisiji rekao: „Korupcije ima i korupcije će biti. Ali i korumpirane države pobijede u ratu, recimo Hrvatska. Ona je pobijedila u ratu, iako je bila korumpirana“, izjavio je. Na to je Akrap primijetio kako ne bi to tako rekao, dometnuvši kako je to teško rečeno. „Da, u svakoj državi ima korupcije. U Ukrajini ta korupcija nije toliko učinkovita, kako je nekad bila. Oni se suočavaju time. A to da je Hrvatska u ratu bila korumpirana, to je posebna priča. To nema veze s vezom!“, napomenuo je Akrap.

Kritiku korupcije oporba pretvorila u političku „batinu“, a građani nikakvu „batinu“ ne vole

Je li gledište prof. Bagića o klijentelizmu i korupciji znanstveno i sociološki istraženo, na neki način utemeljeno ili je pokušao usputno dati „podršku“ onim oporbenim strankama koje su antikorupcijsko stajalište htjele pretvoriti u političku i društvenu „batinu“ s jednim ciljem kako bi kompromitirali i eliminirali HDZ s političke scene? Poznato je: „batinu“ građani ne vole! U pravilu ima dva kraja i nikada se ne može znati hoće li se pretvoriti u suprotnost. Od velike izlaznosti na parlamentarnim izborima, čime se računalo poraziti HDZ, u konačnici je profitirao HDZ.

Glavni oporbeni „optuženik za korupciju“ i njezina promidžbenoga televizijskoga kanala N1, pretvorio se u relativnoga izbornoga pobjednika. Takve situacije nisu nove, opisao ih još početkom prošloga stoljeća u svojim radovima Edward Bernays, vrsni istraživač utjecaja promidžbe na javno mišljenje.

Oporbeni lijevo-liberalni blok, okićen zvučnim sloganom „Rijeke pravde“, uvjerenja kako će optužbama za „korupciju“ hametice poraziti HDZ, po sličnom scenariju kao u Crnoj Gori, samo s različitim igračima na terenu, gotovo se suočio s apsolutnom pobjedom HDZ-a, koji se mogao lako približiti 70 mandata da se medijski odlučnije suočio s agresivnom promidžbom oporbe na N1 u vlasništvu srbijanskoga tajkuna i ideološki nabrijanim voditeljima te s nekoliko cicvarićevskih portala i tiskovina.

Zar za takvu pobjedu nije bilo na pretek konkretnih rezultata, kao rijetko kada, od 2000-tih? Evidentna ostvarenja koalicijske Vlade HDZ-a na gospodarskom, prometnom i državnom planu (ne samo glede Schengena i eurozone, već povijesnoga dogovora Hrvatske s Talijanskom Republikom o morskom razgraničenju dviju država) koje ideologizirana lijevo-liberalna oporba, po općem sudu građana, ne bi ostvarila da je 50 godina na vlasti, građani su jasno prepoznali, za razliku od onih koji su se bavili stranačkom promidžbom. Zar od nekih važnih državnih projekata glavna oporbena stranka svojedobno nije bila odustala, kao primjerice od Pelješkoga mosta i LNG terminala, nudeći smiješna ili politički opasna rješenja? Ali, ni to se nije materijaliziralo.

S korupcijom se treba uhvatiti u koštac pravna država

S korupcijom u hrvatskom društvu, bez obzira na sve okolnosti, treba se odlučno suočiti. Treba jasno utvrditi glavne točke njezine pojavnosti, dimenzionirati ju i „liječiti“, ali ne kako neki misle odokativnim „uhićivanjima“ i „bacanjem u more“. Jer, to ne samo da su ideološke, nego prošlostoljetne metode, koje u pravilu nemaju za svrhu eliminirati negativnu pojavu, nego sasvim nešto drugo. Reći ćemo samo: to je predmet pravne države i njezinih tijela, jer se korupcija lako kamuflira i prilagođava na nove okolnosti.

Burić u knjizi navodi podatke Kluba zastupnika Zelenih/ESS-a u Europskom parlamentu iz 2018. po kojima Hrvatska zbog korupcije godišnje gubi 8,5 milijarda eura, odnosno 13,5 posto BDP.

Autor ne propituje vjerodostojnost tih iznosa, od kojih se vrti u glavi. Je li riječ o procjeni i kojom se metodologijom došlo do tih vrtoglavih iznosa, ne znamo. Usporedbe radi, po službenim podatcima Hrvatskih cesta, gradnja, opremanje i napajanje Pelješkog mosta i pristupnih cesta stajali su 470.993.043,40 eura bez PDV-a.

Smatramo kako su mjerodavne državne službe trebale još 2018. dati odgovor na podatke zastupnika Zelenih u EP-u. Prije svega USKOK i DORH, Državna revizija i Ministarstvo financija. Jer, korupciju ne mogu zaustaviti ni „poneseni“ političari ni pojedine stranke, već mjerodavne državne službe i hrvatsko pravosuđe.

Da je korupcija „fenomen dugog trajanja“ potvrdom je knjiga publicista Zvonimira Kulundžića „Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji“ (NIK Stvarnost, Zagreb, 1968.). Ta se knjiga svojedobno čitala kao pravi krimić jer je opisivala konkretne korupcijske afere i zorno prikazivala koliko je bila prisutna u političkom i gospodarskom životu Kraljevine Jugoslavije. Čitav taj „ocean korupcije“ iz Stare Jugoslavije zapljusnuo je SFRJ, pa prema tome danas pisati da je jedna stranka izgradila klijentelističko-koruptivni ekonomski sustav 1990 -ih jest nepoznavanje novije povijesti, neznanstveni, a ponajviše ideološki pristup problemu koji ne će iskorijeniti korupciju, već ima za svrhu maknuti s pozornice stranku koja ima neosporive zasluge u stvaranju neovisne Hrvatske. Što je svemu tome krajnja svrha, posebna je tema, kao i halabuka koja je o tome stvorena u bivšem sazivu Hrvatskoga sabora. Hrvatski obala i otoci, istočna obala Jadrana bit će još dugo predmet interesa geopolitičkih igara, tzv. multipolarnoga svijeta koji u nas dulje vrijeme po tiskovinama i portalima promiču, zagovarajući tobože suverenizam, pitomci ideologa „ruskoga svijeta“ Aleksandra Dugina. Nacionalnoj slobodi država, kao i naroda, bar nas toliko logika uči, jednako prijeti unipolarni i multipolarni svijet.

Ideološke manipulacije „desnim“ i „lijevim“; ili mi ili oni; Hrvatska ili HDZ...

Svoj članak prof. dr. sc. Dragan Bagić završava gledištem kako lijevo-liberalnom bloku u osvajanju biračkoga tijela „donekle može pomoći eventualno ponovno skretanje HDZ-a u desno“.
Što je to „desno“, a što „lijevo“ na početku 21. stoljeća? Je li to ono što se podrazumijevalo u početku prošloga stoljeća? Po tom stereotipu dugo se dijelilo hrvatsko društvo. Treba li ga dijeliti i stotinu godina kasnije? U prošlom sustavu „desno“, najčešće je bilo sinonim za nacionalističko. Ortodoksna ljevica izgradila je na tome čitav sustav represivnoga načina vladanja u čemu su kao desna ruka sudjelovali prorežimski mediji, služeći se raznim psihološkim trikovima; ucjenama i pritiscima. Ako je neki građanin težio uspostavi neovisne hrvatske države, smatrao hrvatski jezik zasebnim, išao u crkvu i prakticirao katoličku vjeru, bio je vlastima na oku kao hrvatski nacionalist, desničar, kontrarevolucionar. Netko prema kome je vlast mogla postupati kako je htjela. Osoba je raznim tehnikama bila svedena na neosobu. Gledište kako desnomu pogledu pripadaju manje obrazovani, a lijevomu obrazovaniji, postalo je još u bivšem sustavu anakrono. No to ne smeta da se te obrasce nameće i danas. Označavanje određenih društvenih skupina „desnim“ više služi ljevici za stigmatizaciju, etiketiranje i diskreditaciju, negoli objašnjenju vrijednosnih odnosa u društvu. Zbog negativnoga pogleda na LGBT skupine, lako se zaradi ovaj ili onaj negativni pridjev, iako je ta pojava opisana još u antičkim vremenima, u Platonovim „Zakonima“. Ali, tada se zbog toga nisu dijelile političke etikete.

Novoformiranoj hrvatskoj Vladi zapadnoeuropski mediji pristupili suptilnije od ostrašćenih i ideološki nabrijanih hrvatskih medija

Dok je novu hrvatsku Vladu, zbog DP, dio hrvatskih medija i analitičara pokušao predstaviti kao opasnu, krajnje desnu, gotovo proustašku, zapadnoeuropski mediji i agencije ostali su u tom pogledu vrlo oprezni, i puno realniji.

Konstatira se kako je vlada desnija nego što je bila prethodna, ali po svemu, kako se naglašava, bit će to vlada kontinuiteta, kako u pogledu sastava tako i u pogledu prioriteta, iako je u nekim područjima moguć blagi pomak udesno.

Za novinsku agenciju Reuters savjetnik za srednju i istočnu Europu Andrius Tursa u savjetodavnoj tvrtki Teneo rekao je: „U vanjskoj politici, vlada predvođena HDZ-om zadržala bi snažan prozapadni, proukrajinski stav.“ Takvu generalnu ocjenu u hrvatskim medijima koji stvaraju političku buku nije se moglo pročitati. „Večernji list“ je nakon što su pale mnoge optužbe, 14. svibnja 2024., reagirao uvodnikom iz pera Davora Ivankovića pod naslovom „U Hrvatskoj nema ekstremne desnice, niti je to DP, ali histerija se ne smiruje“. Da, zaista neki ustraju na održavanju histerične situacije. Ne treba to posebno dokazivati. Zabrinjava u tome onaj dio oporbe koji se zalaže za kršćanske vrijednosti, a stavlja se slijepo na raspolaganje onim strankama i pojedincima, suprotna svjetonazora, koji su spremni i makijavelistički doći do cilja bez obzira na cijenu.

U Hrvatskoj mnoge društvene činjenice, zapravo dominantne društvene vrijednosti, nisu odveć sociološki istražene. Nerijetko kad se to radi ima primjesa ideološkoga, umjesto strogo znanstvenoga. Sociologiji je zadatak razotkrivati društvene činjenice i njihove promjene, a ne ih prikrivati i navlačiti im ideološko ruho. Nasuprot ulozi filozofa i teologa, sociolog Josip Županov, prije više od dvadeset godina, pisao je kako sociolozi trebaju odgovoriti na pitanje: koje vrijednosti doista postoje i dominiraju na hrvatskoj društvenoj sceni. Po njegovim riječima sociolozi promatraju vrijednosti kao da su društvene činjenice, kao fakticitet. „Istraživanje vrijednosti kao činjenica pripada u domenu sociološke struke – i ja kao profesionalni sociolog želim ostati u tom okviru. To ne znači da se sociolog ne smije upuštati u ocjenjivanje postojećih vrijednosti, ali nije zadatak sociologa da ocjenjuje koje su vrijednosti poželjne s nekog višeg, da ne kažem apsolutnog, stajališta. Njegov je zadatak mnogo skromniji: on treba ispitati da li i koliko su postojeće vrijednosti funkcionalne sa stajališta ekonomskog i socijalnog razvoja hrvatskog društva“ (J. Županov, „Hrvatsko društvo danas - kontinuitet i promjena“, Politička misao, 2011.).

Zaključno želimo reći: umjesto podjela na „desno“ i „lijevo“; ili mi ili oni; Hrvatska ili HDZ, što nam se nudi, zar se ne bi trebalo okrenuti kritičkom i konstruktivnom dijalogu? Na ličkoj magistrali nekad su uspješno poslovala dva restorana: jedan se nazivao „Lijevo“, drugi „Desno“. Prvi je izgorio, kako su pisale novine, a drugi je zatvoren. U filmu „Komanči“, vestern-drami, redatelja Georgea Shermana iz 1956. u jednom trenutku poglavica konstatira kako su Komanči sve bitke dobili, a sve ih je manje. Zar te riječi ne opisuju najbolje demografsku situaciju današnjega hrvatskoga društva, uračunavši ulazak u EU i paralelno s time znatnu hrvatsku odselidbu, koja otvara znatne sigurnosne rupe u mnogim područjima hrvatske države? Umjesto slijepoga ideološkoga suprotstavljanja potrebno je kroz dijalog različitih političkih opcija zajednički rješavati aktualne i buduće probleme hrvatskoga društva, čineći Hrvatsku što bližom skandinavskim standardima. Za brže i snažnije kretanje u sadašnjosti i budućnosti potreban je hod jednih uz druge, a ne jednih protiv drugih, što se ogleda u ideološki razarajućem geslu - ili mi ili oni, s glogovim kolcem ili bez njega, svejedno!

Marko Curać