Nepoznato je u povijesti hrvatskoga parlamentarizma da se uličnim prosvjedima tražilo raspuštanje Hrvatskoga sabora; pokušava li to ljevica po poznatom obrascu „osloboditi“ Hrvatsku?

Lijeva zapjenjena oporba koja je već gotovo jedno desetljeće bez državnih i inih položaja polako gubi živce i hoće se domoći čim prije vlasti, bez obzira na demokratske uzuse i pravila. Sve je to pod izgovorom borbe protiv korupcije, velike brige za državu i njezine građane. Koliko se sada može razumjeti njihova vođu Peđu Grbina, prosvjed će biti usmjeren osim protiv izbora državnoga odvjetnika i u svrhu zahtjeva raspuštanja Hrvatskoga sabora, raspisivanja izbora. U povijesti hrvatskoga parlamentarizma nepoznato je da bi se na taj način pokušalo iznuditi raspuštanje Hrvatskoga sabora? Za takvo što treba dobra doza revolucionarne političke bezobzirnosti, nedemokratičnosti i spremnosti na sve i svašta, što vrlo bučno u posljednje vrijeme manifestira na svakom koraku lijeva oporba, pokušavajući navodno „deokupirati“ Hrvatsku. Poznato je iz povijesti kako izgleda oslobađanje u aranžmanu ljevice. Postoji izraz u narodu - samo nas nemojte oslobađati.

Stalno propitivanje lijeve oporbe kad će izbori slično je kad bi đaci poslije Nove godine na svakom satu pitali nastavnike kad će kraj školske godine, a oni im odgovarali: prema planu i programu, kao i prošle i svih prethodnih godina. No takvo što učenicima ne pada na pamet jer su svjesni da nastavno gradivo treba odraditi, konačno i naučiti kako bi mogli u sljedeći razred ili viši stupanj obrazovanja. U slučaju zastupnika lijeve oporbe, takvo što ne dolazi u obzir. Njima nije dovoljno kad se kaže: bit će u zakonskom roku. Stječe se dojam da im se više ne sjedi u saborskim klupama i hoće na izbore. Bit će da ih žuljaju, mala su im saborska primanja i ine pogodnosti? Nitko od njih ne govori, a nitko ih i ne pita: jesu li odradili sve utvrđene točke dnevnoga reda ovoga zasjedanja Hrvatskoga sabora? Ima li nešto što je možda važnije od izbora, što se čeka desetljećima? To njima nije bitno - hoće izbore i točka. I kad to ne mogu postići u parlamentu, posežu za prosvjedom i ulicom. Takvo što u normalnim demokracijama ne može se naći, samo u „slučajnim državama“ kakvom je Hrvatska već nazvana. Razmišljaju li lijevi zastupnici, poneseni revolucionarnim duhom, o tome kako će na to gledati birači?

Misleći da se približava finalna odluka u prve redove na ulice i trgove ubacili su proteklih dana svoje sindikalne aktiviste. Vidi se to po njihovim osmijesima koji sliče na piromanske. Javna je tajna da su neki od sindikalnih vođa postali običan privjesak pojedinim strankama. Takvo je što u zemljama zapadne demokracije nezamislivo, ali tko o tome kod nas uopće govori? Na Zapadu se možebitna povezanost sindikalnih čelnika s političkim strankama skriva kao zmija noge, a kod nas se time hvale. I dok se tako s jedne strane manipulira sindikatima i huška ih na prosvjede, s druge strane traže se izbori, i to na ulici. U srazu čekića i nakovanja obično pukne držak čekića. To bi se ovoga puta moglo dogoditi članstvu, zapravo zaposlenicima. Jer, ako bude pod pritiskom ulice raspušten Hrvatski sabor, prekinut će se pregovori, i zaposlenici će ostati kao riba na suhom. Tehnička vlada ne će imati mandat pregovarati s njihovim vođama i dati se ucjenjivati. Ispast će kako se to obično u političkom jeziku kaže „korisni idioti“. Sindikalni vođe tada će utihnuti, pokriti se ušima, do nove prilike. Posljednjih godina pored svih vođa sindikalnih središnjica i inih granskih sindikata, imamo samo dva-tri sindikata koji se ne mogu u pravilu dogovoriti sa svojim poslodavcem hrvatskom Vladom. Kad se pogleda bolje njihove javne nastupe i diskurs, posve je jasno o kakvim se psihološkim profilima radi. Vidi se na prvu - tima nije svrha postići dogovor nego što žešći konflikt, jer računaju: tako ćemo osigurati povjerenje svojih političkih mentora i reizbor za još jedan zimski san. Na kraju treba podsjetiti na poznatu izreku sv. Blaža: „Kako može oko, koje je ugledalo svjetlo, ponovno uzljubiti tminu.“

Marko Curać