Je li Bruxelles previdio 17. prosinca, javni nastup „srpskoga svijeta“ od kojega se može samo lediti krv u žilama

Pitam dobro upućena znanca koji živi u Bruxellesu jesu li mjerodavne službe EU gledale 17. prosinca prijenos obraćanja javnosti srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića i osobe koje su se gurale da budu što bliže njemu kad je proglasio apsolutnu pobjedu svoje liste na parlamentarnim izborima - Srbija ne smije stati. Pogledao me je gotovo prijekorno i dobacio: „Nemaju pojma tko je tko.“ Odgovorih: „Što se onda čudimo.“ No kako i sam do kraja nije bio uvjeren u ono što je rekao, jer iz mojega je pogleda mogao iščitati nevjericu da u Bruxellesu ne prepoznaju lice predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji svako malo zaprijeti kako će izdvojiti taj entitet iz sastava BiH, lice Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, koji godinama nosi počasnu titulu četničkoga vojvode, misleći da će me tako najbolje umiriti, da više o tome ne razgovaramo, kratko je dometnuo: „Znalo se da će vučićevci pobijediti. To je sve predstava.“

Pozdravivši se, krenuli smo svaki svojim poslom. Ali nisam mogao ne razmišljati o slici koju sam vidio, a konačno sutradan objavili na naslovnicama beogradski mediji,  Novosti...

„Dva oka u glavi“, kako se nekad percipiralo Srbiju i Crnu Goru, kad su pokrenule 90-ih prošloga stoljeća krvavu agresiju na Hrvatsku, sada se prometnulo u „tri oka u glavi“ – Srbija, Republika Srpska i Crna Gora.

I da to nitko ne vidi kao znak prijetnje? Nevjerojatno! Znamo da to nije ona Crna Gora koja je još za vrijeme agresije na jug Hrvatske jasno s Cetinja početkom 1992. poručila: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče“, ali jest ona Crna Gora koja bi sutra Crnu Goru bez zadrške utopila u Veliku Srbiju. Zar nije javna tajna kako je na vidiku ujedinjenje Srbije, Crne Gore i Republike Srpske?

Fotografija koja je obišla svijet govori više od tisuću riječi i mnogo je važnija od svih hvalospjeva koje je te večeri prenemažući se izgovorio srbijanski vožd. Jer to je bila očevidna velikosrpska demonstracija bez presedana, kako je već netko primijetio „javna večer srpskoga svijeta“, kojoj ni prašinu s ramena nisu pomaknule riječi crnogorskoga predsjednika Jakova Milatovića da Andriji Mandiću nije bilo mjesto ni u jednom beogradskom izbornom stožeru.

Prepoznaju li konačno u Bruxellesu prijetnju za jug Europe? Vide li ta velikosrpstvom ponesena lica, zamućene poglede?

Pored svih golemih nepravilnosti na srbijanskim parlamentarnim izborima, koje mogu biti karakteristične samo za krajnje autokratski režim, Bruxelles bi trebao povesti računa u što se sve može prometnuti jezovita fotografija – na kojoj su bila ushićena „tri oka u glavi“, zbog pobjede Vučićeve liste. Ta pobjeda, da se razumijemo, ne će donijeti ni spokoj ni išta dobro ni BiH, ni Crnoj Gori, ni Sjevernoj Makedoniji, ni Kosovu.

Je li došlo vrijeme da se iz Bruxellesa drukčije razgovara s aktualnim režimom u Srbiji te podrži one političke stranke koje hoće graditi demokratsku Srbiju, a ne jedan autokratski režim kojemu nije stran ni novi rat za Veliku Srbiju.

Na kraju, čudeći se iznova ponašanju Bruxellesa, nakon posljednjega Vučićeva igrokaza, ne ostaje nego podsjetiti na ono što je pisao Miroslav Krleža u poznatom eseju „Evropa danas“ još godine 1933. „Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće, Evropa je danas rafinirano bezglava“, upozoravao je. Zar ta konstatacija poznatoga hrvatskoga književnika ne vrijedi jednako i danas kad se gleda odnos Bruxellesa prema režimu u Beogradu posljednjih godina!?

Marko Curać