U političkom i medijskom rječniku izdaja i izdajnik služe etiketiranju, anatemi i diskreditaciji prije svega političkih protivnika jer hrvatski kazneni zakon jasno definira kad se radi o veleizdaji

Tko je izdajnik? Tko može nekoga proglasiti izdajnikom? Samo su neka pitanja koja se nameću kad se čuje da se nekomu kaže da je počinio izdaju ili ga se nazove izdajnikom. Svako malo u posljednje vrijeme može se u javnom prostoru čuti kako se nekoga naziva izdajnikom.

Ako bismo se upustili u „prekapanje“ novije hrvatske prošlosti (2014. – 2015.) prvo što možemo primijetiti jest kako je čitav niz političara od strane Hrvatskoga nacionalnoga etičkog sudišta, koje je bilo osnovano pri Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, najprije optuženo, pa zatim osuđeno za „etičku veleizdaju“. Etičko sudište osudilo je Ivu Josipovića, Stipu Mesića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, na kraju i bivšeg premijera Zorana Milanovića.

Prvomu hrvatskomu predsjedniku Franji Tuđmanu pokušalo se također „prišiti“ izdaju, najprije zbog pada Vukovara, navodne nakane prepuštanja agresoru Prevlake te na kraju zbog bosanske Posavine koja je Daytonskim sporazumom pripala Republici Srpskoj.

Na meti etiketa za izdaju u dijelu medija, kao i pojedinačnim javnim nastupima u posljednje je vrijeme i premijer Andrej Plenković.

Prof. dr. sc. Smiljana Leinert-Novosel: Nakon etikete nema dijaloga, etiketiranje je metoda podjela u društvu

S obzirom na učestalu pojavu korištenja pojma „izdaja“ i „izdajnik“, u hrvatskom javnom prostoru, čak i u Hrvatskom saboru, pitali smo za komentar sveučilišnu profesoricu Smiljanu Leinert-Novosel.

Po njezinim riječima etiketiranje u javnosti nije „izum“ novijega doba, već konstanta koja se oduvijek koristila kad se nekoga htjelo označiti jednom značajkom, pozitivnom ili negativnom.

„Etiketa se mogla odnositi na pojedince, grupe, cijele države. Što to znači u komunikacijskom pogledu? Zatvorenost za komunikacijski odnos s drugom osobom, 'udaljavanje' te osobe od sebe, ukratko njezina diskvalifikacija ako se radi o negativnoj etiketi“, rekla je.

Smatra kako nakon etikete nema više dijaloga ni pokušaja da se nekoga u nešto uvjeri, da se prikaže „svoja strana medalje“. „Etiketa se interpretira kao istina... Teško se pojedinac oslobađa negativne etikete jer ona 'razara' odnose i ne daje priliku za objašnjenje, pogotovo na kratak rok“, rekla je.

Pritom napominje kako „danas se takva komunikacija susreće sve češće kao refleks negativne komunikacijske klime u kojoj interes za dijalog često ustupa mjesto diskvalifikaciji, uvredama i prekidu odnosa“. „Kad se takva praksa proširi na sve razine, a to se često događa, etiketiranje postaje metoda produbljivanja i daljnjih podjela u društvu“, istaknula je Leinert-Novosel.

Presedan na euharistiji na  Memorijalnom groblju Domovinskog rata u Vukovaru

Prošloga mjeseca, 18. studenoga 2023.,  zviždalo se premijeru A. Plenkoviću i predsjedniku Hrvatskoga sabora G. Jandrokoviću na euharistiji za vukovarske žrtve, a nekoliko pojedinca s kapama HOS-a na glavi vikalo je - izdajnik. Tom se prilikom vukovarskomu gradonačelniku I. Penavi pljeskalo. O tom smo presedanu u jednom ranijem napisu pisali kao neprimjerenom i neukusnom činu, nespojivom s kršćanskom tradicijom.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik predstavio plakat u svezi s nacionalnom komemoracijom vukovarskim žrtvama bilo je jasno da će doći do politizacije toga za hrvatski narod traumatičnoga događaja.

Dio pripadnika HOS-a tom je prilikom vješto instrumentaliziran, što je na Memorijalnom groblju i došlo do izražaja.

Odlukom predsjednika Tuđmana postrojbe HOS-a početkom 1992. uklopljene su u sastav Hrvatske vojske, koja je obranila Hrvatsku od srpske agresije. Prema tome svaki današnji pokušaj njihova „izdvajanja“ kao zasebne postrojbe ili pak eventualnoga korištenja kao političke snage može se tumačiti kao pokušaj vraćanja na početak, oživljavanja stranačke pričuvne vojske,  kao udarne snage  predstojećih parlamentarnih izbora. Je li to u skladu s hrvatskim ustavnim poretkom?

I kod toga nije samo pitanje kako neki misle, dok se zviždalo i uzvikivalo izdajnik, kako se osjećao sam premijer, nego kako se osjećao i apostolski nuncij Giorgio Lingua, koji je propovijedao na euharistiji,  njegov domaćin nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, svećenici, i svi koji redovito pohađaju nedjeljne i blagdanske mise, a ne samo od prilike do prilike, ali i domaćin vukovarski gradonačelnik, koji bi u narodu bio doživljen znatno većim kršćaninom da je predsjednika države privolio pribivati misi za vukovarske žrtve, što ne bi bilo miješanje u svjetonazorske poglede, na što svatko ima pravo. Nasuprot tomu ne možemo se oteti dojmu da je bio inspiratorom rečenoga incidenta, etiketiranja vođenih stranačkim interesima i ciljevima.

Dr. sc. Mrduljaš: Trebali bi postojati dobri argumenti prije nego što se uopće pomisli nekoga povezati s izdajstvom 

Znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar dr. sc. Saša Mrduljaš kaže da to što se na našoj političkoj sceni lako poseže za produkcijom izdajnika proizlazi iz skromne političke kulture, ali i nedovoljno razvijene društvene pa i nacionalne svijesti.

„Jer onomu tko je uistinu nacionalno svjestan, a ujedno i dobronamjeran, jasno je da Hrvata nema mnogo, da uvjeti u kojima je oblikovana hrvatska nacija nisu bili idealni i da oko mnogo toga nedorečenoga ne treba odmah produbljivati stare ili kopati nove rovove. A to se vrlo uspješno čini upravo lakim ' 'ispaljivanjem' etikete izdajnika“, izjavio je. 

Po Mrduljaševim riječima izdajnici bi po nekoj definiciji bili oni kod kojih je prisutna identifikacija s određenim vrijednosnim okvirom, ali koji pod određenim okolnostima i u korist kakvoga neprijatelja djeluju protiv njega. 

„Pri tome razlozi za takvo djelovanje mogu biti materijalni, mogu biti potaknuti kakvom prijetnjom, ucjenom, strahom, ali i značajkama karaktera. Također, pitanje izdaje vrlo je ozbiljno te bi trebali postojati dobri argumenti prije nego što se uopće pomisli nekoga povezati s izdajstvom“, tvrdi Mrduljaš.

Neprofesionalno izvješćivanje o prosvjedu slavonskih svinjogojaca i stvaranje huškačke atmosfere

Na srbijansku agresiju 90-ih prošloga stoljeća hrvatski je narod reagirao s visokim stupnjem jedinstva. Nakon pobjede u Domovinskom ratu podjele u društvu naglo su počele rasti. One imaju različite nazivnike i dobro bi došlo jedno dubinsko sociološko-politološko istraživanje toga problema. Nije teško produbljivati sukobe i podijele, teško je ponovno vratiti koliko-toliko jedinstvo bar oko glavnih ciljeva društva. Ali, unatoč svim tim pokušajima podjela i stvaranja nestabilnosti, Hrvatska se kretala naprijed, najprije k neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, zatim europskim i sigurnosnim integracijama, povezivanju državnoga teritorija, jačala je prometnu povezanost, energetsku neovisnost, ali i obrambene potencijale, standard svojih građana itd. Posljednjih su godina realizirana neka od važnih postignuća, kao primjerice Schengen, unatoč pandemiji i potresu, ali i ratnom okružju. Jer koliko mislili da smo daleko od ruske agresije na Ukrajinu, taj se rat na različite načine odražava na EU. Na drùštvene prijepore, prosvjede, stranačko nadmetanje i podmetanje drukčije bi se gledalo da živimo u mirnodopskom ozračju. Iz primjera medijski napuhanoga prosvjeda slavonskih svinjogojaca moglo se mnogošto iščitati. Osim što se pokazalo da pojedine stranke, bez neke dublje osnove, „lože vatru“ oko tog prosvjeda, otkrilo se da su njegovi organizatori ljudi kojima to nije glavna djelatnost, zapravo da nemaju svinja, pa njihova gospodarstva nisu mogla biti pogođena afričkom svinjskom kugom. No nekima je sve dobro došlo za stvaranje ozračja napetosti i potencijalnoga društvenoga sukoba, pokušaja rušenja hrvatske Vlade. U takvim procesima, kada se na sve strane osjećaju udari hibridnoga rata, od kojega Hrvatska nije izdvojena, kako se to kaže, korisne budale mogu poslužiti za stvaranje ozračja nesigurnosti, ali i destabilizaciju hrvatske države. Neke televizije s nacionalnom koncesijom vrlo su agresivno „pumpale“ prosvjed svinjogojaca, zapravo pridonosile zapaljivoj atmosferi. Bila se izgubila svaka novinarska profesionalnost, a pojedini novinari pretvorili su se u ordinarne huškače bilo protiv premijera i ministrice poljoprivrede ili političke stranke na vlasti. I tada su padale kojekakve izjave, nije nedostajalo onih koji su kategorički ili kondicionalno spominjali izdaju.

U pogledu izdaje i veleizdaje hrvatski kazneni zakonik vrlo je jasan

Zbog čega se nekoga može optužiti za izdaju, proglasiti izdajnikom ili veleizdajnikom, zakon jasno kaže! Hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje pojam izdajnik, pa svaka uporaba tog pojma u javnom prostoru nije ništa drugo nego etiketiranje.

U Kaznenom zakonu, kao što je poznato, regulirano je pitanje veleizdaje. U članku 340. toga zakona stoji kako će se smatrati veleizdajom ako „tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske“. S tim u svezi propisana je kazna zatvora najmanje pet godina. U prijašnjim zakonodavnim propisima imamo slične odredbe. 

Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, svojim zakonom (Članak LX.) regulira „zločin izdaje domovine“. U prvom članku stoji: „Krivac je zločina izdaje domovine, te ima se kazniti težkom tamnicom od 1-5 godinah i gubitkom svih svojih gradjanskih pravah: a) koji budi činom, budi savjetom, ili nagovorom, ili koji god drugim načinom o tom nastoji, da se kojigod cjeloviti diel kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od ovih kraljevinah odciepi ili razdruži...“ (Spisi saborski, Sabora Kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, od god. 1861., Svezak I., Zaključci saborski, Narodna tiskarnica Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, 1862.).

Iz ovih citata razvidno je kako se izdajom i veleizdajom u hrvatskom zakonodavstvu smatralo ugrožavanje cjelovitosti hrvatskoga državnoga područja.

U Hrvatskoj još nitko nije optužen za veleizdaju, ugrozu teritorijalnoga integriteta.

U Njemačkoj je, međutim, po pisanju novina, nedavno počelo suđenje za izdaju pukovniku Bundeswehra Carstenu L. (52), koje bi moglo potrajati do ljeta iduće godine. Prema optužnici, pukovnik Bundeswehra, koji je nedavno bio na čelu sigurnosnoga odjela Savezne obavještajne službe, navodno je prodao ključne obavještajne podatke o ratu u Ukrajini agentima ruske obavještajne službe FSB. Tvrdi se da je s Arthurom E. primio više od 800.000 eura mita. Stručnjaci Savezne obavještajne službe govore o jednom od najtežih slučajeva izdaje u povijesti Savezne Republike.

Pitanje izdaje prisutno od početaka kršćanstva; jednako u hrvatskoj književnosti

U početcima zapadne civilizacije nailazimo na problem izdaje. U Bibliji je poznato izdajstvo koje je počinio Juda Iškariotski, izdavši Isusa za 30 srebrnjaka. To izdajstvo uvijek je na vrhu svih popisa o najvećim izdajnicima.

Isus je na posljednjoj večeri jasno dao na znanje kako zna tko će ga izdati, a Juda je otišao i dogovorio se sa svećeničkim glavarima. I tako su došli vojnici uhititi Isusa, predvođeni Judom, koji je razotkrio Isusa i  izdao ga davši mu poljubac prijateljskoga pozdrava. Juda je nakon toga mučen grizodušjem, a njegova je tragična smrt zabilježena u Svetom pismu (Enciklopedijski biblijski priručnik, KS, Zagreb, 2011.).

Na početku prošloga stoljeća hrvatski književnik Antun Gustav Matoš tematizira pitanje izdaje. Poznata je njegova izreka: „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al' ne nađe štrika za toliko Juda.“

U drugoj polovici 20. stoljeća književnik Petar Šegedin objavio je kratki roman s ključem - Izdajnik. Iako je nuđen zagrebačkim nakladnicima za objavu još 1964., dakle, čak tri godine prije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zahvaljujući Igoru Zidiću, glavnom uredniku „Kola“, Matičina časopisa za kulturu i umjetnost, objavljen je tek 1969. („Kolo“, br. 1/2, 1969. te „Kolo“, br. 3, 1969.). Matica hrvatska cjelovito izdanje romana objavila je tek nakon demokratskih promjena i obnove rada te najstarije nacionalne kulturne udruge, 1993.

Taj roman, koji je otvorio pitanje položaja hrvatskoga jezika, kao i hrvatsko pitanje unutar jugoslavenske zajednice, uostalom kao i rečenica iz referata Miroslava Krleže - Samo po jeziku narod postaje politički subjekt - izgovorena 1966., na proslavi 130. godišnjice Hrvatskog narodnog preporoda u zagrebačkoj Gornjogradskoj vijećnici - otvorili su vrata Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., ili kako je to svojedobno dobro zapazila vrsna novinarka, vatikanistica i judaistkinja Smiljana Rendić, drugom hrvatskom preporodu.

Sa zvučnim optužbama izdaja i izdajica trebalo bi biti na oprezu, uvijek treba gledati imaju li uporište u zakonu. Iz iskustva mogu reći kako se u tijeku Domovinskoga rata jednomu novinaru pokušala putem jednoga od glavnih medija zalijepiti etiketa dezertera. To je spriječeno zahvaljujući kritičkom sagledavanju posljedica koje bi donijela takva optužba, koja ne može biti predmet novinstva nego samo i isključivo sudstva.

Što reći u zaključku ovoga teksta? U političkom i medijskom prostoru imenice izdaja i izdajnik služe etiketiranju, anatemi i diskreditaciji političkih protivnika. Hrvatski kazneni zakon jasno definira kad se radi o veleizdaji. I to bi trebalo imati u vidu ako želimo graditi demokratsku, napose pravnu državu.

Marko Curać