U povodu izjave predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, 22. srpnja 2022., u Promini, kako su on i njegova ekipa sudjelovali u realizaciji ovoga mosta (Pelješkog mosta, op. u.) praktično 95 posto te da je sve bilo gotovo kad je predao premijersku dužnost, podsjetili bismo kako je zaista izgledalo ozračje s gradnjom mosta u svibnju 2012., kada je on bio predsjednik vlade RH.

Možemo li čekati odlazak Milanovićeve vlade da bismo nastavili gradnju Pelješkog mosta?

Mogu li hrvatski građani, napose oni s hrvatskoga juga, čekati četiri godine da eventualno otiđe s vlasti Milanovićeva vlada i da se nastavi graditi Pelješki most, spojnica sa "hrvatskom krunom gradova" i da se tako ostvari povijesna težnja o povezivanju hrvatskoga državnog teritorija? Može li hrvatski jug izdržiti još toliko godina odsječenosti, mučenja i kopnene izoliranosti od matice zemlje koju su joj nametnuli tuđinci i vlastiti izdajnici, nakon Drugog svjetskoga rata, koji su oživjeli jedan osmanlijski pristup kod Neuma? Taj izlaz čak je i stara Jugoslavija bila zbrisala, ali Bakarićeva boljševička svita dopustila je nakon Drugoga svjetskog rata oživljavanje te osmanlijske penetracije socijalistički raspolutivši Hrvatsku. Tako se dogodilo da je u bivšoj državi jedina republika, koja je podijeljena na dva dijela bila - Hrvatska. Tako se dogodilo da je i raspadom te države početkom devedesetih godina Hrvatska, koja je u međuvremenu međunarodno priznata i primljena u UN, ostala podijeljena na dva dijela. To ni Milanoviću ni njegovu prvom potpredsjedniku ne smeta, to im ne zadaje briga. Oni nemaju potrebe rješavati taj problem, jer su zaokupljeni kadroviranjem i lupanjem nameta na stanovništvo.

Ako stanovnici hrvatskoga juga ne mogu čekati eventualni Milanovićev silazak s vlasti za četiri godine, vrijeme u kojem bi se realno mogao sagraditi most, onda moraju iznaći model. Ako Vladu ne mogu uvjeriti da promjeni odluku, trebaju razmisliti kako to ostvariti mimo aktualne Vlade. Županije dubrovačko-neretvanska i Splitsko-dalmatinska kojima bi ta prijemosnica trebala biti od najvećeg interesa, trebali bi pozvati birače na neformalni referendum i pokazati vlastima što narod misli o mostu i povezivanju hrvatskog državnog teritorija.

Mi nemamo svoga Hollandea

Na hrvatskoj političkoj pozornici danas nemamo jednoga hrabrog političara kao što je novi francuski predsjednik Francois Hollande, koji je jasno rekao kako bez investicija nema napretka, kako on nije za štednju bez razvoja Francuske i Europe. Ne štedi se samo kad se ne troši, već i kad se pametno ulaže, a most je zasigurno bio jedna takva investicija, koja bi donijela posla i građevinarima i omogućila ostvarivanje jednog od strateških interesa Hrvatske pred ulazak u Europsku uniju - da bude jedinstvena i nedjeljiva država, kako to piše u temeljnim odredbama hrvatskoga Ustava.

Pelješki most. 2022.

Koridor - čudo neviđeno

Sve se to posebno aktualiziralo kad je od strane Neuma dovedena u pitanje gradnja Milanovićeva koridora kroz prostor BiH, nešto slično kao što su Rusi imali vezu s Kalinjingradom (Koenigsbergom) rodnim gradom velikoga njemačkog filozofa I. Kanta. Ta ideja - koridora, koja je rađena bez krčmara, zapravo je bila prašina u oči stanovništvu, kako bi se odustalo od jednog dobrog hrvatskog projekta koji bi otvorio još snažniji gospodarski razvoj Pelješca, Korčule, Lastova, Mljeta te hrvatskog juga s "krunom gradova", kako je još u šesnaestome stoljeću Dubrovnik u jednoj poslanici nazvao korčulanski pjesnik Ivan Vidali. Vrijedi se tih stihova i danas podsjetiti kad nam suvremeni bakarićevci onemogućuju povezivanje domovine.

Dubrovnik - grad svitli i slaven za dosti
svake Bog udili obilne milosti.
Gospodom ga uresi, zakonima i pravdom,
razlicim uzvisi imanjem i blagom.
Svuda ga jest puna slava, svud on slove,
hrvatskijeh ter s' kruna gradova svih zove.

U vrijeme Bakarićeve vlasti, kad se to pitanje spominjalo, bili smo nacionalisti i šovinisti, protivnici bratstva i jedinstava, a danas smo rastrošnici, megalomani koji ne uvažavaju ekonomski trenutak. U osnovi ništa se nije promijenilo, jer sve se čini kako Hrvatska ne bi bila teritorijalno, pa i s mostom povezana. Milanovićev koridor, ako bi se kojim slučajem i gradio, to bi bilo čudo neviđeno, svojevrstan čardak ni na nebu ni na zemlji, a mogao bi u konačnici Hrvatsku mnogo više stajati nego most i svi priključci, koje treba sagraditi da bi se izašlo s Pelješca u smjeru Dubrovnika.

Kad se od drugoga traže usluge, one u pravilu mnogo više stoje, nego ono što se samostalno može napraviti po vlastitom ozemlju. Nedavno je glavni urednik Ivan Miklenić u "Glasu Koncila" u svezi s mostom podsjetio na jednu staru mudrost - za razliku od sadašnjih vlasti i najneobrazovaniji čovjek toliko je mudar da zna kako put do svoje dislocirane čestice nikada ne će uređivati na tuđoj čestici, ako mu je ikako moguće po svojoj zemlji. Miklenić smatra kako je izgradnja mosta u sadašnjim uvjetima itekako moguća jer bi za njega u državnom proračunu nekoliko godina trebalo izdvajati manje novaca od trećine onoga što se redovito izdvaja za različite udruge "civilnog društva". Čitajući to, kako se ne sjetiti izreke s hrvatskog juga - štedi se na špinelu, a prolijeva na tapunu.

Koja bi država na svijetu, napose europska, toliko godina od uspostave svoje samostalnosti odlagala riješiti pitanje svoje teritorijalne povezanosti sa sigurno jednim od svojih povijesno, kulturno i gospodarski najvažnijih područja. To jedino SDP-ova vlast, osnažena s razmetljivcima iz HNS-a, ostavlja za neka bolja vremena. Možda pritom neki računaju da će se i ta hrvatska "grana" potpuno osušiti - i gospodarski i demografski, da može biti lakšim plijenom. Nameće se pitanje: je su li birači koji su glasovali na izborima za Kukuriku koaliciju dali mandat za odluku o raskidanju sporazuma o gradnji Pelješkog mosta? Odluku je Vlada donijela bez konzultacija, bez rasprave, i bez očitovane volje lokalnih zajednica. Jedna birokratska odluka, koja je isijava svu taštinu novih vlasti, ne kompromitira samo vlast, već i Zagreb, kao sjedište te vlasti, koji stanovništvo hrvatskih regija sve više podsjeća na Beograd, koji nije uvažavao potrebe drugih.

Vrijeme je za odgovor bešćutnoj vlasti

Stanovništvo južne Hrvatske sve više je uvjereno kako aktualnu vlast čine osobe kojima nije do toga državnoga prostora, a to, kad razgovarate s njima - i na otocima i na kopnu - dokazuju u mnogim drugim životnim pitanjima.

Prema tome, južnohrvatske županije pokrenuli inicijativu gradnje mosta, a na tomu će, uvjereni smo, dobiti potporu i drugih županija, stanovništva, navlastito dijaspore. Mora se iznaći modalitet kako nastaviti gradnju Pelješkoga mosta i ne dopustiti provedbu imperativa - divide et impera. Nova vlada nanizala je već više kardinalnih pogrešaka, pa je pitanje što nas s tom Vladom u globalnoj neveri još očekuje.

Od partitokratskih kadrova koji nisu zarađivali kruh u primarnom sektoru, nego u radnim zajednicama svojih stranaka ili toplim uredima, ne može se očekivati osjećaj za tegobe i probleme obična čovjeka, koji sve više radi da bi tek preživio.

Što oni znaju o čekanju na graničnim prijelazima u Bistrini, kad hrvatska policija od tebe traži dokumente kao da dolaziš iz druge zemlje, a strance pušta, ili kad u gluho doba noći pred Neumom zaustavlja autobus iz Zagreba prema Korčuli, tražeći osobno iskaznice putnika, uglavnom otočana i Pelješčana, pa opet isto i na Bistrini, kao da su kriminalci.

Vrijeme je da se nađe adekvatan odgovor bešćutnoj vlasti koja je okupirana samom sobom i stranačkom promičbom, umjesto da rješava državna pitanja i olakša život puku.

Pelješki most. 2022.

Sve izgleda kako su novoj vlasti na srcu prije svega pitanja sjeverozapadne Hrvatske. Naime, dominacija tih kadrova podsjeća na ono socijalističko razdoblje kad je funkcionirala osovina Zagreb-Rijeka, a svi drugi mogli su se frigati.
Zašto je Dubrovačka Republika bila velika? Po mnogo čemu. Daleko bi nas to odvelo, ali podsjetimo samo na lapidarnu izreku nad ulazom u dvoranu Maloga vijeća - Obliti privatorum - publica curate!

Francis Fukuyama to danas kaže ovako: "Odgovorna vlada znači da upravljači vjeruju da su odgovorni narodu kojim vladaju i da narodni interes stavljaju iznad vlastitog".

Marko Curać
Hrvatski list, 31. svibnja 2012.