Dva "čavoglava" dana

Čavoglave. Što reći? Kako je bilo? Koliko posjetitelja? Jedini odgovor je: Čavoglave – to je Hrvatska. Ona Hrvatska kakvu bismo htjeli. Ona kakvu nosimo u srcu. Opuštenost. Druženje. Zabava, ali ona prava, sadržajna, "staromodna" i izvorna. U Čavoglavama nema politike i politiziranja. Naprosto nije potrebna. Eh, kad će se to ozračje preliti na cijelu Državu, pa da i u svakodnevnici dođemo do razine na kojoj je politika i politiziranje izlišno.

Koliko posjetitelja? Zar je to u Čavoglavama važno? Zar je važno je li nas bilo tisuću ili sto tisuća? Potpuno nevažno! Jer u Čavoglavama se svake godine "dešava" Hrvatska. Ona koja ne zna za prebivališta, gradove ili kontinente. Koja ne zna za generacijske, političke i sve druge razlike. Ona koja zna samo za jedinstvo i slogu.

4. kolovoza 2010.

Otišao sam tamo s prijateljem Tomislavom. Čovjekom koji je jedan dio svog ratnog puta proveo upravo na položajima oko Čavoglava. Znao sam da nisam mogao imati boljeg "vodiča". Prvi dan, dok smo ulazili u Selo, pokazuje mi staru Thompsonovu kuću. Priča mi kako je Thompsonov otac bezbroj puta za vrijeme rata zvao njega i ratne drugove da navrate u njegovu kuću na (za branitelje) uvijek spremno pivo. Ili na marendu.

Pedesetak metara dalje nailazimo na Thompsona koji opušteno priča s grupom posjetitelja. Vidim da osjeća želju iskazati se kao domaćin. I uspijeva mu, jer je to kod njega iskreno i spontano. Pitam ga – „Gospodine Thompson, možete li mi objasniti gdje će se održati promocija knjige admirala Domazeta?" „Odmah tu ispod škole na igralištu" - nasmješeno odgovara Thompson. Vidim da imamo domaćina koji se trudi da sve prođe u najpozitivnijem ozračju. Skroman, samozatajan, susretljiv. Razmišljam u sebi, kako je moguće da mediji ovog čovjeka otvoreno mrze, ili da budem blaži – ne podnose? Novinari, koji bi trebali prednjačiti u objektivnosti? To pitanje za mene ostaje stalna zagonetka.

Medijski najeksponiraniji „štand"

Sada kada znamo gdje će se održati promocija, odlučismo napravit "đir" po mjestu. Odlazimo put crkve, vidjeti kako napreduje s izgradnjom. Obilazimo štandove. Prolazimo tako i pored, kasnije će se pokazati, medijski najeksponiranijeg "štanda". Zapravo, malog stolića na kojem jedna baka prodaje pet šest boca rakije s etiketama na kojima je otisnut portret Ante Pavelića.

Čudi me da policija ne reagira, ovdje je evidentno riječ o prekršaju. Kako to da je policija ne privede na ispitivanje. Jer, ne može samo ona biti upetljana u ovu rabotu. Etikete su otisnute pomoću računala, a to stara baka nije mogla sama. Možda je upleten čak i unuk? Mislim da je javnost dužna znati odakle baki nekoliko boca rakije s inkriminirajućim etiktama, te tko iza nje stoji! Drugovi, od malih se prekršaja počinje. Što ako baki krene biznis, pa pokrene veliku tvornicu? Zamislite na što bi to ličilo! Da naši dućani budu preplavljeni sa bocama na kojima su takove etikete?"

Ovako bi reagirao član Komiteta nekad – ali vidimo u medijima i danas.

Predstavljanje knjige i predstava

Spuštam se prema mjestu gdje će se održati promocija knjige. Upravo završava utakmica malonogometnog turnira. Nakon toga admiral Domazet počinje sa svojim izlaganjem. Uzmem blok kako bih pohvatao nekoliko natuknica pa ću, nadam se, s admiralom napravit i razgovor. Međutim, već nakon nekoliko minuta odustajem od takve ideje.

Pohvatat natuknice? S ovog izlaganja? Napraviti na osnovu toga razgovor? Nemoguća misija! Admiral govori dinamično i sadržajno. Kako da iz ovoga izvučem ono najvažnije, kad je u njegovom izlaganju sve važno!

Pored njega veliki ekran. Svoje izlaganje nadopunjuje računalnim animacijama. A tko će pratit informacijske i informatičke trendove, ako ne će ovaj admiral i znanstvenik? Ljudi prate izlaganje bez daha. Tako je to bilo atraktivno prezentirano i prilagođeno običnom čovjeku, da smo svaku riječ razumjeli i smjesta je upijali.

Na redu je predstava "Skupština" u izvedbi glumaca HNK-a Varaždin. Predstava za sve uzraste. Komedija. Smije se i staro i mlado.

Nakon smijeha, krenusmo ja i Tomislav ponovno u šetnju po mjestu. Noć se primakla, a na velikoj pozornici na kojoj sutra nastupa Thompson večeras nastupaju brojni mladi sastavi. Očito je da se u programu dvodnevne proslave mlade na preskače, baš naprotiv. Sigurno je mladima zadovoljstvo nastupati pred brojnim svojim vršnjacima, na ovako raskošnoj pozornici sa ovakvom opremom i razglasom. Neka ih, neka se zabavljaju.

I na kraju, pun sam utisaka, dan mi je prošao u trenu. Ali kad je ovako danas, kako će tek biti sutra, na središnji dan proslave Dana domovinske zahvalnosti?

5. kolovoza 2010.

U ranim popodnevnim satima, pred ulazom u Čavoglave, već se stvara velika gužva vozila. Policajci, u svečanim odorama, zato na ulazu usmjeravaju promet i daju upute vozačima koji se slabije snalaze. Zbog velike gužve u Čavoglavama mi, koji dolazimo iz smjera Splita, smo upućeni zaobilaznim putem, preko sela Crivac. Put je dug nekoliko kilometara i vodi kroz nenaseljeni dio od Crivaca do Čavoglava.

Dolazak u Čavoglave

Na svim skretanjima izvan glavnoga puta stoje policijske ophodnje. Stječem dojam da je policija jasno odredila prioritete. Važnija im je fizička sigurnost brojnih posjetitelja, među kojima je mnoštvo djece, nego sedam, osam likova s ustaškim kapama, za koje se tada još nije niti znalo. Pomišljam što bi se dogodilo kada bi policija napustila blokadu sporednih putova, i preuzme rizik da se na njima nešto dogodi, odnosno da netko krene raditi gluposti. Ne usuđujem se niti razmišljati o takvom raspletu. No, prema mišljenjima koja prevladavaju u našim najistaknutijim medijima trebalo je napustiti položaje, i krenuti u pojedinačno pregledavanje 60.000 ljudi, djece i odraslih, kako bi se raskrinkalo nekoliko likova koji su se nakitili ustaškim kapama.

Uz pomoć besprijekorne redarske službe, komotno sam parkirao na u tu namjenu osiguranom velikom prostoru kilometar ispred Čavoglava. Ne znam kako bi završilo parkiranje tolikog broja vozila u Splitu ili Zagrebu, ali ovdje u malim Čavoglavama to je prava šala.

Kuća nije tisna

Sporo se probijam kroz Čavoglave. Uska ulica prepuna ljudi, a iz suprotnog smjera nailazi nepregledna kolona bajkera. Unatoč neopisivoj gužvi, svi su opušteni, nema nervoze. Bajkeri ponosno defiliraju, a publika sa zanimanjem promatra i fotografira njihove strojeve. Sjetim se one stare: "Di čeljad nije bisna – nije ni kuća tisna."

Pred crkvom upravo počinje olimpijada tradicionalnih igara. Kamena s ramena, potezanje klipova, potezanje konopa... Atrakcija. Publika prati, bodri, fotografira... I sam sam se podsjetio koliko su ovakvi sadržaji zanimljiviji od nekog holywoodskog filma ili neke računalne igre. Ali ovakve zabave se odvijaju bez potrebe za televizijom ili Interenetom. Možda su baš zbog toga nekima trn u oku, tko zna.

Pred susjednim šatorom primjećujem sedam do osam mladića s ustaškim kapama, o kojima sam maloprije pisao. Prepričavam to Tomi. On kao prekaljeni ratnik, odmahne rukom i zakoluta očima. Nije se udostojio izgovorit ni jednu riječ u vezi te grupe. Uistinu ta mala grupa je djelovala poput padobranaca na cijelom skupu. Kao da su pali s Marsa. Možda su i provokatori? Svaki objektivni novinar zna o kakvom je nesrazmjeru ovdje riječ. Osam naspram 59 992 posjetitelja, ako me matematika još služi.

Igralište iza škole

Revijalna malonogometna utakmica humanitarnog karaktera. "prijatelji Čavoglava" protiv „hrvatske reprezentacije". Glavna zvijezda i miljenik publike je Mate Bulić, „osvjedočeni prijatelj Čavoglava", ovaj put u ulozi vratara. Na svaki pokušaj napada na Matina vrata, publika iz sveg glasa: "Mate! Mate! Mate!". Mate uvijek uljudno mahne rukom. Smijeh, dobacivanje igračima... Vidim da su zbivanja u publici nerijetko zanimljivija od same utakmice.

Tko je pobijedio? Tri su pobjednika. Obje momčadi i publika. Nakon utakmice nezaobilazno fotografiranje publike s "igračima". E, sad je vrijeme da se ja i Tomislav osvježimo hladnim pivom. Zaslužili smo, na kraju krajeva – blagdan je!

Koncert za kraj

Na kraju, kruna dvodnevnog slavlja, Thompsonov koncert. Thompson i publika jedno. Masovna zabava i pjesma, zastave, pokoja baklja. Sve generacije. Čak su snalažljiviji roditelji riješili problem boravka svoje male djece na način da su iz auta ponijeli dječja sjedala. Tako su manja djeca udobno sjedila i slušala. Zanimljivo, prokrstario sam kroz publiku uzduž i poprijeko, ali ni jednog ustaškog obilježja ili pjesme. Ni traga onoga što se Thompsonu stalno predbacuje. Najbolji dokaz da govorim istinu se nalazi u činjenici da tako što ne bi promaklo budnom oku nekog fotoreportera ili snimatelja koji rade za „velike" medije. Pa znali bismo za to na udarnim televizijskim vijestima.

Medijska slika

I na kraju, osvrnuo bih se na jučerašnji, današnji a vjerojatno i buduće komentare ove proslave u „Slobodnoj Dalmaciji". Jedna reportaža od 6. kolovoza ilustrirana je slikama koje prikazuju dvije-tri osobe s ustaškim kapama, te nekoliko boca rakije na kojima se nalazi etiketa s Pavelićevim likom. Druga, također od 6. Kolovoza, u prilogu nudi videoisječak koji prikazuje "napadače" na ekipu HRT-a za kojima trenutno traga MUP?!

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/111885/Default.aspx

Ako se pogleda ovaj videoisječak vidjet će se da „napadač" „napada" ekipu zaklonjen iza kameno-betonskog zida visokog metar i sedamdesetak centimetara, s udaljenosti od pet-šest metara. Ali čime napada? Promuklim glasom! Poučno je i poslušati o čemu to "napadač" govori. Pitam za mišljenje prijatelja, pravnika po struci. On kaže da tu nema elemenata dostatnih niti za prekršajnu prijavu. Kaže da kada bi takovi „napadi" imali svojstva prekršajne prijave, da bi nam tada u Državi trebalo barem tri do četiri milijuna policajaca kako bi toliki broj prijava mogao biti obrađen.

Kako sam doživljen kao fotograf ja osobno

Ovdje bih htio navesti i svoje iskustvo kao fotoreportera na ovom slavlju. Dva dana sam šetao kroz mnoštvo oboružan oko vrata profesionalnim aparatom i bljeskalicom, te fotografskom torbom u kojoj sam nosio dodatnu opremu. I iz aviona se vidjelo da sam profesionalac. Pa iako nisam imao istaknutu akreditaciju, jedina reakcija koju bih kod ljudi izazivao bila je: "Stari, slikaj me! Slikajte nas!", itd.

„Slobodna Dalmacija", 7. kolovoza - ponovno "prilog" sa skupa ilustriran fotografijom koja prikazuje tri ustaške kape. Pozivam čitatelje da pažljivije pogledaju fotografije iz moje reportaže. Izdvojite slike na kojima su totali, uzmite povećalo i hrabro u potragu za ustaškim kapama. Prvog sretnog nalaznika častim!

Međutim, kada je riječ o tih nekoliko nesretnih ustaških kapa, ipak se radi o nečem drugom. Naša oligarhija zna da je to minorna pojava. Ali potenciranje ovog "slučaja" služi kao uvod u slijedeće. Sutra će biti nepoželjne hrvatske državne zastave i obilježja, kao što smo se uvjerili na skupu u Srbu. Ukratko, sve što je hrvatsko, već se tretira kao ustaško i fašističko.

Hvala policiji

Policija je očito vrhunski odradila svoju zadaću. Priprema kao i odrađivanje njihovog posla na ovom slavlju bila je na zavidnoj razini. Osigurati 60.000 ljudi a da nikome ne uzmanjka ni dlaka s glave vrhunski je pothvat. I sam je MUP objavio je da su na cijelom dvodnevnom slavlju evidentirana (samo) dva kaznena djela. Otuđenje jednog skutera, te oštećenje jednog vjetrobranskog stakla. Očito je MUP tek nakon političkog pritiska bio prisiljen "napad" na novinarsku ekipu HTV-a knjižiti kao prekršajnu prijavu te se dati u potragu za nepoznatim počiniteljem(ima).

A vama, drugovi iz "Slobodne Dalmacije", poručujem da Dalmacija nikada ne će biti slobodna na način na koji vi zamišljate tu „slobodu"!

Branko Bralić