Otvoreno pismo zlostavljanim ženama u Domovinskom ratu

Poštovane gospođe, stradalnice Domovinskog rata,

Početkom agresije na Hrvatsku 1991. godine silom prilika postajem izvjestitelj za hrvatsko iseljeništvo iz kojeg sam kao domoljub došao u obranu Domovine. Danas kao katolički publicist pokušavam promicati i širiti istinu u raznim glasilima. Stoga pratim aktivnosti i tribine koje pokreće gđa Marija Slišković u sklopu projekta Žene u Domovinskom ratu – Snagom ljubavi činiti dobro. Na Dan žena 8. ožujka prisustvovao sam u Novinarskom domu tribini, koju su mediji ignorirali, a na kojoj je svjedočila zlostavljana anonimna stradalnica, gospođa iz Vukovara.

Njezin glas je podrhtavao, treperio, titrao, dok su se njezina usta jedva otvarala, često i bez glasa. Suze i jecaji su joj navirali zbog prisjećanja na vrijeme zla i patnje, zbog događaja u kojima se zatekla i sama propatila u jesen 1991. Iako je prošlo 20 godina, gospođa je teško govorila o tragediji i stradanju žena poslije okupacije Vukovara. Zatim još teže svjedočila svoju osobnu tragediju. Imala je tada 23 godine, muža branitelja, sina 5 godina starosti, obitelj, brata, susjede Srbe i Hrvate... Svjedočila je što je sve vidjela i doživjela. Silovali su je počevši od njezinog susjeda Srbina, do raznih pridošlih bradatih spodoba te je nažalost danima bila svojina mnogih. Grozno je što su sve srbočetnici činili toj ženi, majci, supruzi hrvatskog branitelja iz Vukovara. A nije ona jedina, već samo jedna među mnogima...

Emocije pri svjedočenju bile su snažne i potresne, prenijele su se i na slušateljstvo... Publika u muku, grč i suze na licima, stezanje u grlima, glave pognute na prsima... Meni osobno bila je to najteža tribina o ratnim stradanjima od kada pamtim. Šokiralo me njezino svjedočanstvo o zlostavljanju žena u okupiranom Vukovaru. Ostao sam bez glasa, bez hrabrosti pristupiti nesretnoj gospođi s iskazom osobnog poštovanja i podrške njezinoj tragičnoj žrtvi. Toliko bolno da se jednostavno ostaje bez teksta i racionalne riječi utjehe. Strašno, a ipak vrlo potrebno! Nužno je to čuti i upoznati svijet s tom istinom. Ako se ne posvjedoče te i takve istine onda kao da se ti zločini nisu nikada ni dogodili. Do sada se za nijedan takav zločin nije sudilo!

Svjedočanstva tih najgnjusnijih a prešućenih zločina nad ženama za vrijeme velikosrpske agresije postaju nužnost i velika potreba. Upravo sada u vremenu kada se bezočnije nego ikada zločini nad hrvatskim narodom nastavljaju kroz podvale i sudske presude hrvatskim braniteljima u domovini i Haagu; zbog crnog petka 15. travnja 2011. kad su hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču izrečene strašne, povijesno nepravedne, bezočno lažne presude. Lončići su posve pobrkani, preskočena je istina kako je sve započelo, tko je koga napao i razarao, uneređen je redoslijed i žestina stradanja, uzroci i posljedice; preskočena je istina o teškom stradavanju i četverogodišnjem teroru nad hrvatskim narodom, kako bi se sada nakon 20 godina hrvatska samoobrana i oslobođenje, podvaljivački proglasilo „zločinačkim pothvatom i organizacijom".

Poštovane gospođe, vi koje ste divljački nehumano zlostavljane ratne žrtve, stradalnice kojima je mučeno tijelo, a još više srce i duša, kojima su željeli zvjerski iščupati duh čestitosti, majčinstva i supružništva, molim vas nemojte posustati u hrabrosti svjedočenja istine... Isus je govorio: „Istina će vas osloboditi..." (Iv 8; 32). Molim vas prihvatite tu Kristovu riječ, zbog vašeg osobnog oslobođenja, zbog more koja pritišće vaše ranjene duše, ali i zbog istine o obeščašćenju mnogih žena stradalnica u srbočetničkoj agresiji koje nisu uspjele preživjeti, koje su umirale od tuge, bola i stresa. Vi supruge, sestre i majke, koje ste u vremenu Domovinskog rata molile i služile hrvatske branitelje, koje ste i same iskusile Isusovu Kalvariju poniženja, vapim vama na današnji dan muke Isusove: Smognite onu snagu koju ste imale prije 20 godina, uzdignite ponosno svoje suzne oči prema nebu i posvjedočite strašnu istinu...

U ime raspetog Gospodina, protiv svih sotonskih laži i podvala, za svoju dušu i hrvatsku opstojnost, dignite svoj glas zlostavljanih žena protiv novog poniženja kojim nam isti oni stranci koji su nam zabranili pravo na obranu, sada nepravedno i podvaljivački sude, zbog izmišljene „zločinačke organizacije i pothvata". Što je bio veći zločinački pothvat i organizacija, nego bespomoćne i nemoćne hrvatske žene premlaćivati, ponižavati, smišljeno silovati i obeščašćivati... Nema većeg zločinačkog pothvata koji su činili nad vama drage gospođe, nema veće podlosti, mrskije odvratnosti s kojom su se srbočetnički zločinci genocidno osilili na hrvatske žene i majke, s bolesnom pakošću i sotonski smišljenim provođenjem zločina obeščašćenja. Danas ti isti zločinci i u Srbiji i u svijetu, a najžalosnije i u Hrvatskoj, likuju, dok se hrvatski narod i hrvatska država iz Haaga proglašava „zločinačkim pothvatom i organizacijom"!

U ime istine i pravde, poštovane gospođe, treba kriknuti do neba, treba ponovno stati uz žive i mrtve branitelje, uz naše optužene i osramoćene generale. Potrebno je podići glas optužbe protiv politički nemoralno montiranih presuda. Ima li itko veće pravo to učiniti, do li vas zlostavljanih žena i majki? Potrebno je svjedočiti istinu o najbrutalnijim zvjerstvima nad ženama u zatočeništvu i u logorima, o zločinima silovanja, o ratnim zločinima srbočetničkih hordi u mnogim hrvatskim naseljima. Samo žene stradalnice, nevine patnice, mogu srušiti sotonske podvale koje su ovih dana dosegnule svoj vrhunac.

Duboko se klanjajući svakoj vašoj osobnoj patnji, tjelesnim i duševnim neizbrisivim mukama, molim i vapim – dok živite svjedočite istinu o onome što su vam bez milosti činili! Novom snagom svoje ljubavi, možete činiti dobro – svjedočenjem i podsjećanjem na istinu. Neka vam na tom putu uskrsnuli Krist iscijeli ranjene duše i udijeli tu novu snagu.

Damir Borovčak