In memoriam – Ljubica Štefan: 17. ožujka 2002. – 17. ožujka 2019.

Dana 17. ožujka navršava se 17. obljetnica smrti Ljubice Štefan. Neki se još sjećaju njezinih tekstova, njezine upornosti u obrani istine. Profesorica slavistike Ljubica Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je stjacajem životnih okolnosti krajem '80-ih godina živjela u Beogradu. Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. U mirovini, od 1988. godine, neprekidno se bavi povijesnim istraživanjima u beogradskim knjižnicama i arhivima, gdje u tajnosti i napetosti prikuplja raznu povijesnu građu.

U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku p. Horvata. Započinje pisati knjige kojima svjedoči ono što je pronašla istraživanjima. Godine 1989. pod pseudonimom joj izlazi prva knjiga u Sloveniji. Zatim joj 1991. i 1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim imenom. U njima je opisala utjecaj Srpske pravoslavne crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve i fašizma u Srbiji. U knjigama Mitovi i zatajena povijest i Istinom i činjenicama za Hrvatsku pisala je o žrtvama u poslijeratnom Titovom logoru Jasenovac od 1945. - 1948.g. U prilog svoje tvrdnje istražila je i navela više imena svjedoka, uz desetak navedenih bibliografskih izvora. Tvrdila je da je Jasenovac poslije svibnja 1945., pa sve do 1948., bio komunističko stratište za mnoge hrvatske mučenike s Križnoga puta. Postkomunistički, režimski kritičari i novinari zbog toga su je izvrgnuli cijelom nizu uvredljivih medijskih napada, no Štefan je ostala neumorna, pregarajući do smrti za istinom.

Zbog osobne sigurnosti morala je u srpnju 1992. žurno napustiti Beograd, gdje je ostavila svu svoju imovinu. Kao izbjeglica stigla je u Zagreb. Uz neviđenu energiju u osmom desetljeću života, nastavila svoj istraživački i publicistički rad, kojem se je u potpunosti posvetila. Piše židovskim organizacijama i dokazuje da su njezin stric i ona pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Godine 1993. dodijeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice među narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem Lujom u Karlovcu. Osobno prima ta najviša židovska priznanja u Izraelu. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je prva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu uz čije ime stoji Croatia, umjesto ranijeg naziva Yugoslavia. Tako je po prvi puta, uz ime Ljubice Štefan i njezinog pokojnog strica Luju Štefan, uklesan naziv hrvatske države.

Večernji list 8. veljače 2012. pod naslovom U beogradskom arhivu pronađen je dokaz da je Stepinac spašavao i Srbe opisuje se povijesna činjenica kako se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u NDH snažno zalagao za pomoć i spašavanje Židova koji su se našli na udaru ustaškog režima. Riječ je o američkoj povjesničarki židovskog podrijetla iz Sarajeva, Esther Gitman koja svojom nedavnom knjigom ukazuje na spašavanje Židova u NDH. Stepinac se zauzimao za svakog čovjeka, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. To govore brojni dokumenti, kaže Esther Gitman, te treba istražiti sve što je Stepinac u NDH napravio za Srbe. Knjigu autorice Gitman opisuje i Večernji list 20. veljače 2012. pod naslovom Stepinac je zaprijetio Paveliću i NDH da će zatvoriti sve crkve i pustiti zvona neprestano zvoniti. Gitman je istaknula kako bi na isti način iscrpno trebalo istražiti i ulogu nadbiskupa Stepinca u spašavanju Srba u NDH. Nažalost, Stepinac u Srbiji još uvijek slovi kao ustaški ratni zločinac, jer je jugoslavenska vlast od Stepinca monstruozno napravila ratnog zločinca i suradnika ustaškog režima. Tako je odlučila Partija na čelu sa krvavim maršalom Titom te na političkom suđenju 1946. u Zagrebu krivotvorila mnoge činjenice da bi zločinački presudila zagrebačkom nadbiskupu. Ta je činjenica ostala živa sve do danas u glavama mnogih koji su cijelo stoljeće pokušali velikosrpskom i komunističkom politikom uništiti i pokoriti državotvorne Hrvate i nisu željeli prihvatiti kasnije utvrđene činjenice o namještenom i krivotvorenom sudskom procesu.

Više događaja koje spominje Esther Gitman, poput Stepinčevog zbrinjavanja Židova iz doma "Lavoslav Schwartz", već je prije 20-tak godina istraživala je i objavila profesorica Ljubica Štefan u knjizi Stepinac i Židovi (Croatiaprojekt, Zagreb 1998.). Utvrdila je činjenicama kako je zagrebački nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno pomagao i doprinio spašavanju većeg broja Židova pred nacistima. Opisala je sve što je pronašla i poduzela kako bi Stepinac bio proglašen zaslužnim za spašavanje Židova i konačno priznat od države Izrael kao pravednik. Stalo joj je u potpunosti rasvijetliti i objelodaniti činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca 1943. i Stepinčevom pothvatu preseljenja starih Židova iz Doma staraca "Lavoslav Schwartz" iz Stenjevca na crkveno imanje u Brezovicu. No, prijedlozi proglašenja Stepinca pravednikom su još i prije pisanja njezine knjige dva puta odbijeni, uz nelogično i neuobičajeno obrazloženje protivno pravilima priznanja i u suprotnosti s podacima drugih proglašenih pravednika među narodima. No, komunistička i prosrpska negativna promidžba ostala je i do danas snažnija od istine.

Nažalost Ljubica Štefan, prije 17 godina umrla je negirana i nepriznata po komunističkim mutikašama, srbofilima i mrziteljima Hrvata, iako je pronašla mnoge vjerodostojne dokumente i svjedoke, a i sama je spašavala Židove u tom vremenu. Uz već spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama za Hrvatsku (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i zatajena povijest (izdanje Krešimir – SlovoM, 1999.), čiji sadržaji pojašnjavaju okolnosti i navode imena nekih koji su lažirali, onemogućavali i nečasno se ponijeli prema istini o Stepincu i Hrvatskoj. U posljednjih desetak godina svog života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja.

U životu, Ljubica Štefan bila je i ostala do kraja vrlo skromna. Kao vjernica žarko je molila za hrvatsko opće dobro. Bila je članica Molitvene skupine za hrvatske domoljubne uznike širom svijeta. Pod kraj života, u bolnici krunica joj je stalno bila na dohvat ruke, što je potvrda njene iskrene vjere – po riječima patera Vladimira Horvata. Po posljednjoj želji kremirana je i njezin je pepeo razasut na Sunčanoj poljani u Gaju urni na Krematoriju na Mirogoju. To je mjesto gdje se posipa pepeo neidentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne obilježavaju imena pokojnika. Tu, kako je i živjela, završava pravednica Ljubica Štefan, svoje ovozemaljsko poslanje. Svojim životom potvrdila je skromnost kao vrlinu, ta velika štovateljica istine, Stepinca i hrvatske Domovine.

Damir Borovčak