Osvrt na knjigu Mladena Lojkića "Kletva kralja Zvonimira"

Uzroci i posljedice hrvatske kvazidemokracije

Nakon samo godinu dana autor Mladen Lojkić iznenađuje s još jednom svojom intrigantnom knjigom – Kletva kralja Zvonimira (Vlastita naklada, Zagreb studeni 2007.). Iako sam naslov čitatelja navodi na krivi zaključak o mogućem sadržaju knjige, već će prve stranice nagovjestiti da se autor želi baviti uzrocima i posljedicama hrvatske kvazidemokracije. Kroz povijesne osvrte o stoljetnom ugnjetavanju Hrvata i hrvatske države, autor naime teži definirati sadržaj i ulogu sadašnjeg liberalnog relativizma, te utvrditi uzroke lažne demokracije.

Kao i u prvoj knjizi Vladari svijeta, tako i u Kletvi kralja Zvonimira Lojkić zadivljuje širinom obavještenosti. Od početka do kraja knjige, ponovno velika brojnost detalja, podataka, činjenica i događaja. Opsežno kazalo od oko 700 imena osoba spomenutih u knjizi i bibliografija od 48 proučenih tiskanih naslova, govori da se za pripremu svoje druge knjige Mladen Lojkić služio s još više izvora. U Kletvi kralja Zvonimira čitatelj se nastavlja opsežno upoznavati s cijelim nizom raznolikih povijesnih, političkih i vjerskih podataka. Lojkić se u kratkom vremenskom razmaku, u kojem je izdao dvije opsežne i po sadržaju osebujne knjige, pokazao kao vrstan poznavatelj događaja, od najranije pa do suvremene povijesti Hrvata. Time se Lojkić dokazuje kao vrstan poznavatelj uzroka i posljedica hrvatskog društvenog i političkog stanja. To se svakako ne može ignorirati i zanemariti.

Rijetko u kojoj knjizi će se naći ovakav sveobuhvatni povijesni pregled o hrvatskom narodu, od pravremena do Krista i od Krista do današnjih dana, poput ovog sažetog u Kletvi kralja Zvonimira. Lojkić ukazuje na dokazano prapodrijetlo hrvatskog naroda, duboke povijesne veze između Vatikana i Hrvatske, po čemu su Hrvati posebni i različiti od ostalih europskih naroda. Glede starosti hrvatskog pisma i kršćanstva spominje se premalo poznata Lištanska ploča. Navodi se ugovor diplomatske razine s papom Ivanom IV. i Hrvatske kao samostalne europske države i prvi hrvatski ustav iz godine 753. sa Hrvatskog sabora na Duvanjskom polju, kao najstariji poznati ustav u Europi. Cijeli povijesni presijek autor vodi kroz tri poglavlja kako bi u četvrtom ukazao čitatelju na najnoviju povijest 20. stoljeća, s pogubnim utjecajima na razvoj suvremene hrvatske demokracije.

O najnovijim utjecajima na hrvatske povijesne istine, Lojkić povlači paralelu između svjetske komunističke internacionale i masonerije, rješavanja židovskog pitanja u Nedićevoj Srbiji, beskonačnog ponavljanja neistina i stvaranja kompleksa hrvatske krivnje zbog zločina u Jasenovcu. Postavlja pitanja zašto se još uvijek prikrivaju masakri nad Hrvatima koje su započeli četnici 1941. po Lici, Pounju, zapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, u hrvatskim mjestima iz kojih su Hrvati tada posve istrebljeni, poput Kulen Vakufa, Gvozdenskog, Boričevca, Španovice, Gudura, Udbine, Zrina... Postavlja pitanja o zaboravljenim logorima u Srbiji iz Drugog svjetskog rata, zašto je SPC sa mitropolitom Josifom podržavala Nedićevu Srbiju, zašto nitko ne spominje istrebljenje Židova u Srbiji za vrijeme Drugom svjetskog rata? Kako to kad se danas Hrvati terete s ustaštvom, a nikada se istom žestinom ne osuđuju četnička zlodjela? Zašto su komunisti ukinuli Hrvatsku pravoslavnu crkvu (HPC), ubili pravoslavne svećenike i arhiepiskopa Germogena?

Traži odgovore na pitanja o Bleiburgu, suđenju nadbiskupu Stepincu, mnogobrojnim likvidacijama Hrvata u komunizmu poslije rata i preobrazbu komunističkih zločinaca u tzv. antifašiste. Lojkić sve to navodi s ciljem kako bi ukazao na ogromne nepravde koje su se kroz povijest, a posebno u komunističko doba, nataložile na račun Hrvatske. Zašto su Srbi i Srbija u potpunosti ostali pošteđeni kritičkih osvrta na svoju nečasnu prošlost, posebno za svoj antisemitizam iz vremena Drugog svjetskog rata? Zašto svjetska politika provodi proces abolicije Srbije od zločina glede agresije na Hrvatsku i BiH krajem 20. stoljeća i zašto su Srbima u BiH priznata ratna osvajanja u vidu tzv. republike srpske? Sve su to pitanja na koje Lojkićeva knjiga nudi i realne odgovore. U posljednjem četvrtom poglavlju Lojkić navodi potrebu lustracije i pogubnost mentaliteta iz komunističke prošlosti.

Nužnost lustracije potiče stoga što se komunistička ideologija posve transformirala u kvazidemokraciju, te slijednici te ideologije predvode u zamagljivanju povijesnih istina. U novijem vremenu navodi primjere detuđmanizacije s izvrtanjem povijesnih istina o prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, neistine o Domovinskom ratu, o tzv. podjeli Bosne, navodi cijeli niz nedemokratskih afera, poput premještanja Zida boli u Zagrebu ili otpuštanja s dužnosti Jadranke Cigelj, bivše predstojnice Ureda za nevladine udruge. Ključne poruke Lojkićeve knjige su one koje govore o demokraciji: »Dvostruki standard vladara svijeta je šokantan. Propagira se demokracija, ali ona je za vladare svijeta istinska samo onda ako je u njihovoj službi, podanička i onakva kakva njima odgovara. Ako netko na vlast dođe demokratskim putem u zemlji koja im neće saginjati glavu (Bjelorusija ili zemlje islamskog fundamentalizma), to za njih nisu demokratske zemlje.

Prema njima se vodi izolacionistička ekonomska politika kako bi se biračima dalo do znanja da su krivo izabrali i da je za izolacionizam kriva njihova autokratska vlast (primjer Hrvatske za vrijeme dr. Tuđmana).« (str. 297). Zaključno Lojkić poručuje: »Spominjanje demokracije kod sadašnjih navodnih demokrata izaziva cinizam, jer ono što danas imamo u Hrvatskoj je najgrublja diktatura ljevičarsko-liberalne podaničke klike vješto umotana u celofan kvazidemokracije.« (str. 370). Lojkić uviđa ogromni problem Hrvata zbog kratkog pamćenja i brzog zaborava. Kao uvjereni katolički vjernik shvaća da bez Božjeg zahvata nema bolje perspektive u Hrvatskoj. No, on se drži načela da nije dopušteno šutjeti i smatra potrebnim ukazivati na povijesne podvale i neistine. Lojkićeva knjiga može dobro poslužiti svima, no posebno je dobrodošla mlađim naraštajima, glede utvrđivanja objektivne istine o hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Svakako i zato, jer su reformirani i reciklirani komunisti u posljednjim godinama poslije Domovinskog rata u velikoj mjeri uspjeli blokirati javnu, objektivnu i znastvenu raspravu o bivšem komunističkom režimu, njegovim žrtvama i ideološkom inficiranju najmlađih hrvatskih naraštaja. Postoji realna opasnost da u društvu prevladaju ljudi s gubitkom povijesnog pamćanja, bez mogućnosti prosuđivanja, bez volje, bez sposobnosti ispravnog društvenog djelovanja, manipulirani ljudi s političkim i mediokritetskim utjecajem, ispranog mozga, odnosno kako ih Lojkić kratko naziva – zombiji i kiborzi. Na posljedice komunističkog ispiranja mozga nedavno je u Glasu koncila (20. siječnja 2008.) ukazao i teolog Josip Sabol pod naslovom »Prijatelji i protivnici Crkve u hrvatskom društvu«. Opisujući protivnike Crkve i krugove ljudi koji osporavaju nužno potrebnu ulogu Crkve i aktivnih vjernika u našem društvu, teolog Sabol zaključuje da hrvatskom društvu nedostaje nužno potreban konsenzus o povijesnoj istini.

Ali ne onoj liberalnoj 'istini' kakvu podmeću reformirani komunisti, već onoj istini na koju upućuju autori katoličkih načela promišljanja, poput Mladena Lojkića. A onima koji će pokušati banalizirati Lojkićeve knjige, ismijavati ih glede nekakve fantazije zavjere ili samo opominjati da je pogrešno demonizirati prošlost, dovoljno je ponoviti misli teologa Josipa Sabola: »Demoni vladaju tamo gdje ne vlada istina. Demoniziranje neće biti moguće od onoga časa kada bude poznata cijela istina i odgovornost za sve što se događalo nakon rata na ovim prostorima.« Ovo je u stvari najbolja poruka svima koji bi na bilo koji način željeli omalovažiti autora i kritizirati sadržaj njegovih knjiga. Zaključno, autor Mladen Lojkić je uvjereni katolički laik, on vjeruje u snagu Duha, veličinu Istine i zagovor Mariji.

Zato svoja razmišljanja završava optimistički – s porukama Cenakula karizmatičnog i širom svijeta poznatog don Stefano Gobbija, koji je 20. rujna 1996. u Stepinčevu katedralu u Zagrebu donio hrvatskim katolicima poruku Fatimske Gospe. Marijina poruka glasi – »Ne boj se, malo stado«! Autoru treba čestitati na dojmljivom djelu i snažnom zauzimanju za punu povijesnu istinu. »Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda!«.

Prigodom Stepinčeva, 10. veljače 2008.
Damir Borovčak