Zbog poginulih i povijesne istine – Ništa lažno!

Zbog poginulih i povijesne istine – Ništa lažno!
Predrag Matić Fred – NIŠTA LAŽNO (VN, 4.izdanje, Zagreb 2006.)

Ovogodišnje komemorativne svaćanosti u Vukovaru otvaraju stare, ali nažalost i posve nove nepravde. Sramotne su nedavne blage i oslobađajuće presude Haškog suda odgovornim zapovjednicima JNA za genocid u Vukovaru. Sramotno je i to da general Veljko Kadijević, odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za JNA zločine, nije zajedno sa Blagojem Adžićem završio u Haagu, već mirno i nesmetano dijeli intervjue iz Moskve. Sramotno je i to da su srpski koljači za svoja zločinačka djela u tzv. SAO krajini i Srbiji dobili status heroja, te su nagrađeni raznim povlasticama, činovima, pravima na stan, pravima na automobil i odlikovanjima. Nedugo nakon osvajanja Vukovara Šljivančanina su generali Kadijević i Adžić promaknuli u čin potpukovnika. Ovih dana otkriveno je i postojanje srpske zlatne medalje »oslobodioca Vukovara 18.11.1991.«, za ubijanje civila, žena i djece. Medalja prikazuje žrtve agresije, a dokaz je planiranih pokolja i istrebljenja, za što se dodjeljivala neposredno nakon počinjenih zlodjela. Njezina vrijednost bila je velika čak do 10 tisuća njemačkih maraka, piše Večernji list (17. studenog 2007.).

Kakva su pak priznanja od hrvatske države dobili vukovarski branitelji? Društveno su premalo priznati, a u vojnom sustavu posve marginalizirani. Primjerice, na 16. obljetnicu stradanja Vukovara, skoro je nepoznata činjenica da Vukovar nije osvojen 18. studenog, već puna dva dana kasnije. U Borovom naselju u Vukovaru organizirani otpor pružan je sve do 20. studenog 1991. ujutro, kada se u Vukovaru borila još jedna bojna. Za Borovo naselje bitku nastavlja i Fred, predvodeći svoje suborce. Kako je došlo do krivog podatka da je otpor Vukovara slomljen 18. studenog? Vjerojatno zato jer su se do 18. studenog neki branitelji probili iz vukovarskog obruča, neki već bili u Zagrebu, a bolnica i centar Vukovara bili su tog dana osvojeni. Vukovarski branitelj Predrag Matić Fred spominje u predgovoru svoje knjige Ništa lažno (VN, 4.izdanje, Zagreb 2006.) izjavu generala zbora Antuna Tusa: »Ako su grad branile četiri bojne, predaja tri, ne znači da je grad pao. Ako je jedna bojna dovoljno jaka da neprijatelju i dalje nanosi gubitke dovoljno da ne može zanemariti njezino postojanje, ne možemo je ni mi proglasiti pobijeđenom.« Matić u knjizi Ništa lažno piše da su vukovarsku 204. brigadu tijekom rata tvorile četiri bojne i da su do 18. studenog otpor prestale pružati tri, dok su se dijelovi 3. bojne iz Borova Naselja borile do ranih jutarnjih sati 20. studenog. Istog je dana u tvornici Borovo zarobljeno nekoliko tisuća civila i nekoliko stotina hrvatskih branitelja. To potvrđuje i jedna TV-snimka Šljivančanina, ali i oni hrvatski branitelji koji su u borbi za Vukovar izgubili život 19. studenog kasno navečer. Vukovarski branitelj Matić piše kako mu je želja da knjiga Ništa lažno ispravi »jednu veliku povijesnu nepravdu učinjenu Vukovaru i njegovim braniteljima, a to je točno utvrđivanje datuma okupacije« i kaže zašto je to važno: »Zbog poginulih i povijesne istine pozivam odgovorne da se zamisle i isprave tu višegodišnju pogrešku.«

U recenziji knjige legendarni dr. Juraj Njavro, glede točnog nadnevka kada je Vukovar okupiran, napisao je: »Opće je prihvaćeno mišljenje da je to bilo 18. studenoga 1991. Njegova (Matićeva. op.a.) je tvrdnja da je to 20. studenoga 1991. On za to iznosi i dokaze.« Dr. Njavro piše o autoru da je prije rata bio vlasnik butika, koji je lijepo i dobro živio u Borovom Naselju, a zatim i ovo: »Vjerno je opisao ratne događaje u kojima je i sam bio sudionik, kao i Blagu Zadru, Mile Dedakovića Jastreba, te druge hrvatske branitelje«. Zašto je to Matić mogao, odgovara nam recenzent knjige: »Mogao je jer je i sam bio ratnik, vukovarski i hrvatski branitelj, istinski dargovoljac i logoraš srpskih koncentracijskih logora«. Autor je prošao u ratu sve i s jedne i s druge strane bojišnice. Dr. Njavro opisuje autora kao zapovjednika na jednom od najvažnijih dijelova bojišnice u Vukovaru – na Trpinjskoj cesti, točnije u Hercegovačkoj ulici koju dobro poznaju Vukovarci, ali posebno dobro su je zapamtili srbočetnici i pripadnici JNA. Zapamtili su je zauvijek, kaže dr. Njavro. A zašto su Hercegovačku ulicu u Vukovaru zapamtili zauvijek, što se to tamo događalo, upravo je sjajno u svojoj knjizi Ništa lažno opisao Predrag Matić Fred. Autor o svom pisanju kaže: »Iza svakog navoda u knjizi stojim pod punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornosti, jer sam uvijek zastupao stav prema kojemu Vukovaru i vukovarskim braniteljima ne trebaju laži i pretjerivanja, (...) jer je čista istina toliko snažna i dojmljiva da joj svako dodavanje bilo čega može samo štetiti.«

Autor Predrag Matić rođen je u Požegi, no cijelo djetinjsvo i srednje školovanje vežu ga uz Borovo Naselje. Pedagoški fakultet završio je u Osijeku. U knjizi opisuje kako je postao dragovoljac. Vjerno opisuje događaje i osobe, osobni strah, ali i smrt više svojih suboraca i prijatelja. Prikazi vjerno i patnički dočaravaju sve okolnosti bitke za Vukovar, na Trpinjskoj cest i u Borovom Naselju. Matić nam svjedoči domišljatost potrebnu u uličnim borbama, svoj izum osiguranja pomoću najlona za pecanje i praznih boca od neprijateljskih noćnih pješačkih upada. Opisuje nam svoj prvi i najkrači tečaj u rukovanju s protutenkovskim oružjem, odmah zatim zastrašujuće prvo suočavanje s tenkom, uspješno gađanje 'osom', te odmah zatim pogodak i drugog tenka. Treći tenk zbog brzog prolaza promašuje, no kao inteligentan branitelj, brzo uči na pogreškama, pa je četvrti hitac ponovno pogodak. Kao usput, ali vrlo hrabro, obračunava se i sa snajperistom, koji je samo slučajnošću promašio hrvatski grb na čelu Matića. U par dana pogađa još šest tenkova, ukupno devet pogodaka od deset hitaca. Sudbonosna Hercegovačka ulica, bila je crna točka za tenkove na Trpinjskoj cesti, jer tamo ih je čekao ratnik Fred. Posljednji tenk Matić je 'skinuo' 18. studenog, da bi samo par minuta kasnije izgubio svog suborca Ćipu. »Sukrvica i zrak šištali su iz prsa prostrijeljenih snajperskim metkom (...) lice od čela na niže naglo je gubilo prirodnu boju i postojalo pepeljasto sivo. Život je poput tekućine istjecao iz njegova tijela. (...) Nisam bio ni svjestan koliko mi je Ćipe bio prirasao srcu i užasno sam teško proživljavao njegovu smrt.«, opisuje autor rastanak sa svojim najbližim prijateljem i suborcem. Nakon osamdeset dana rata, Matić 19. studenog završava zarobljen u Borovo Commercu, uz još neke branitelje s Trpinjske ceste. Zatim je otpremljen u Srbiju, najprije u logor Stajićevo, zatim premješten u zloglasni vojni zatvor u Nišu i konačno u logor Sremsku Mitrovicu. Stalno je izložen bliskim susretima s »hrabrim« čuvarima, koji su se dvjesto sedamdeset dana pakla iživljavali nad bespomoćnim hrvatskim braniteljima i civilima. Matić nije ranjen u ratu, ali od posljedica tortura u logoru postao je ratni invalid. U potpunosti upoznaje sitne ljudske duše, i to na obje strane, i među čuvarima i među zatvorenicima.

Knjiga Ništa lažno nije se prodavala u knjižarama, ali su od 2001. do 2006. rasprodana četiri izdanja, ukupno 5 tisuća primjeraka. U autorovom životopisu stoji da je odlikovan svim najvišim vojnim odličjima za junaštvo i zasluge u Domovinskom ratu. Kao djelatna vojna osoba nastavio je raditi u oružanim snagama RH, te u kabinetu načelnika Glavnog stožera OS RH, napredovao do čina brigadira HV, bio je šef Kabineta ministra branitelja i savjetnik potpredsjednice Vlade RH. »Prijedlog za promaknuće u čin generala, prvog i jedinog Vukovarca koji je za to stekao i ispunio apsolutno sve uvjete«, nekim je »čudom« zagubljen(?) u ladicama Vojnog kabineta Ureda Predsjednika. Tako je vukovarski branitelj Predrag Matić Fred (p)ostao »kriv što je zakasnio« nevjerojatna tri (3) dana (!) u birokratskoj proceduri. To se može zajedno s dokumentom prijedloga promaknuća pročitati na stražnjem omotu knjige. Matić nije zakasnio s prijedlogom, jer ga on nije ni podnio, niti ga je on trebao riješiti. Ipak, rekli su mu da je »kriv zato što je zakasnio«. U Uredu Predsjednika još uvijek razmišljaju jeli Hrvatskoj potreban živi vukovarski general ili će 'legalisti' i 'pravna država' još jednog vukovarskog branitelja, hrabrog viteza s Trpinjske ceste, prepustiti zaboravu.

Damir Borovčak