Presude za Vukovar i haaške dimne zavjese

Presude za Vukovar i haške dimne zavjese

Nakon imenovanja u kolovozu 1999. za glavnu tužiteljicu, Carle del Ponte 5. studenog dolazi u Zagreb i sastaje se s hrvatskim ministrom pravosuđa Zvonimirom Šeparovićem. Pri tom susretu ministar Šeparović predaje joj opsežnu dokumentaciju o srpskim napadima na Vukovar i Dubrovnik, te optužne prijedloge protiv šestorice najodgovornijih za zločine u tim gradovima. Između ostalih, predlaže da se podignu optužnice protiv generala Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića. Tim povodom zamjenik tužiteljice Graham Blewitt izjavio je da jedino tužiteljica sama može odlučivati hoće li ili ne započinjati istragu, te dodao da čak ni sudsko vijeće u Hagu ne može izmijeniti odluku tužiteljice da vodi neku istragu. Del Ponte je tada u Zagrebu novinarima izjavila da njezin prioritet ostaje dovršetak istrage zločina počinjenih u Hrvatskoj u 1991. i 1992. Bilo je to prije nego je započela kampanju optužbi protiv Hrvatske, zbog vojno-redarstvenih akcija oslobađanja od agresora. Očito da se njezin prioritet naglo promijenio, jer je u stvari postala sastavni dio onoga što Hartmann naziva opstrukcijom pravde. Carla del Ponte je 8. svibnja 2002. posjetila Vukovar, ali i Erdut, Sotin i Ilok, te se dobro upoznala s katastrofom istočne Slavonije zbog divljačke agresije iz Srbije. Dakle, upoznala se kako je zlo započelo.

Krivnju Miloševića za Hrvatsku nismo ni istraživali, kaže Hartmann u svojoj knjizi. Ona navodi kako je uslijedio hladan tuš kad je Milošević u lipnju 2001. isporučen u Haag, jer zamjenik Carle del Ponte, Australac Graham Blewitt, do tada nikada nije skupljao dokaze za optužnicu koja bi Miloševića teretila za zločine u Hrvatskoj. Blewitt nije navodno smatrao da će srpski predsjednik ikad dospjeti u Haag, pa nije želio da njegovi istražitelji na to gube vrijeme! Ma zar je to moguće!? Naprosto nevjerojatno da su se takve »opstrukcije« događale Carli del Ponte ispred nosa i da ona nije znala odnosno reagirala!? Ostaju i sumnje glede Miloševićeve smrti prije izricanja presude. Presuda vjerojatno ne bi mogla zaobići krivnju Srbije za Vukovar, te sve ostale zločine i katastrofe koje su se kasnije dogodile na tlu Hrvatske, BiH i Kosova. Pa ipak, Blewitt je i dalje ostao na svom mjestu i nastavio suradnju sa sumnjivim suradnicima iz Srbije protiv Hrvatske. Treba se prisjetiti sramotne povezanosti srpskog 'Veritasa' i Save Štrbca ratnog dužnosnika tzv. krajine, koji je usko surađivao s dotičnim Grahamom Blewittom. A tužiteljica Carla del Ponte potpisivala je optužnice hrvatskim generalima temeljem srpskih falsifikata. Na kraju, nedavno se tužiteljica Carla del Ponte nije ni žalila na oslobađajuću presudu Miroslavu Radiću za zločine u Vukovaru. Sve to pokazuje o kakvoj je pravdi i tužiteljici riječ, pa je nakon svega jasno kako je knjiga Florence Hartmann u stvari dimna zavjesa, a nikako ne težnja za pravdom koja bi trebala zadovoljiti hrvatske žrtve.

Knjiga je produkt lojalnog služenja Carli del Ponte, pokušaj kojim autorica opravdava i sebe i svoju šeficu, a nikako ne knjiga koja bi trebala zadovoljiti hrvatske interese za pravdom i istinom. Vukovar je bio prva tragična žrtva nad kojom je međunarodna zajednica zatvorila oči još 1991. No zatvarala ih je i kasnije, kroz cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i naposljetku glede rada Haaškog suda. Hrvati su bili prva, a ostaju i danas žrtva međunarodne nepravde. Suđenja bez redoslijeda i kronologije događaja zločina, služila su svrsi zataškavanja prave istine i zataškavanja geneze krvavih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije. Zapostavljanjem zločina nad Vukovarom, te nepoštivanje prioriteta suđenja srpskim agresorima, proizvode se sve ostale nepravde. Sve do krajnjeg cilja – optuživanja hrvatskih generala koji su sudjelovali u obrani, na čelu s pokojnim predsjednikom kao zapovjednikom. Svi zajedno, upravo su iz Haaga proglasili zločinačkom skupinom. Carla del Ponte na početku svog mandata imala je mogućnost opredijeliti se za prioritet, založiti se za istinu Vukovara, za pravdu od samog početka, za optuživanje zločinaca po zapovjednoj odgovornosti, poput Adžića i Kadijevića. Međutim nije to učinila i nikakve je knjige ne mogu za to opravdati.

Treba li s prljavom vodom baciti i bebu ili je ipak pokušati spasiti – upitala je Florence Hartmann, na predstavljanju svoje knjige u Zagrebu. Ako je Vukovar početak prave istine, a jest, onda je po međunarodnoj pravdi Hartmannova beba već davno mrtva. Nema stoga potrebe spašavati takvu međunarodnu pravdu, a ni pokušavati opravdavati glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte. Nije potreban zato neki poseban značaj pojavi Florence Hartmann u Zagrebu. Njezina knjiga potvrđuje nam već poznate opstrukcije međunarodnih čimbenika. Dok prešućuje otegotne pogreške svoje šefice Carle del Ponte, mora biti jasno da su obje radile na istom zadatku izjednačavanja krivnje srpskih agresora i hrvatske žrtve. Zato je pojava njezine knjige više dimna zavjesa, nego traganje za pravdom. Tužiteljstvo i presude Haaškog suda ne mogu dobiti prolaznu ocjenu, ma koliko se Hartmann trudila izboriti za nešto drugo.

Damir Borovčak