Komunizam kao sotonska ideologija

Komunizam kao sotonska ideologija

Često se pokušava tumačiti da jugoslavenski komunizam nije bio tako okrutan poput ruskog, istočno-njemačkog ili rumunjskog. Stalno se pokušava rehabilirati Tita i pokušava se negirati njegova odgovornost. Često se zagovara njegova kvazi povijesna uloga i djelo, a posebno se to čini u svibanjsko vrijeme povodom obljetnica njegove smrti i rođenja. Stoga nas u neku obećanu bolju budućnost doista ne mogu voditi oni koji izokreću istinu i podvaljuju laži, kao ni oni koji na taj način djeluju u politici ili oni koji iz tiskanih i elektronskih medija sustavno podupiru laži komunističke i postkomunističke ideologije. Nažalost, kao i u vrijeme totalitarnog komunizma, oni koji negiraju Boga i koji stalno kritiziraju Crkvu, ni danas ne prestaju prati mozak javnosti.

Posredovanjem Glasa koncila (27. svibnja) doznajemo da je austrijski Kathpress javio da su u Rumunjskoj prvi put objavili popis žrtava komunizma. Navodi se "Knjiga mučenika" s popisom 125 pravoslavnih, katoličkih i protestanskih kršćana koji su ubijeni zbog vjere, nakon uspostave komunističke vlasti. Rumunjski komunizam, koji se inače smatrao najokrutnijim i najpogubnijim režimom bivšega "crvenog" istoka Europe, bilježi dakle 125 žrtava zbog kršćanske vjere. A prikupljeni podaci o hrvatskim svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama, kao žrtvama komunizma, pet puta su veći od rumunjskih! Poznat je poimenični podatak o preko 600 ubijenih hrvatskih katoličkih svećenika i časnih sestara iz vremena komunističkog režima. Ako je dakle u Rumunjskoj za vrijeme najokrutnijeg i najpogubnijeg komunizma u ime vjere stradalo 125 osoba, a kod nas stradalo više od 600 hrvatskih svećenika i redovnica, trebali bi se upitati, kakav je to bio Titov komunistički režim? Još dan-danas Titova se vladavina želi prikazati kao neki humani oblik komunističke ideologije, što naprosto ne odgovara istini. Treba napomenuti da su komunisti u Jugoslaviji bezdušno ubijali i dugo vremena poslije rata, a među mučeničkim žrtvama našlo se i tridesetak časnih sestara. Ubijalo se pod parolom "smrt fašizmu – sloboda narodu". Znači li to da su časne sestre bili fašisti i da je narod nakon njihovih pogubljenja postao slobodan?

Konkretan primjer mučeništva je i časna milosrdnica Žarka Julijana Ivasić, čija se obljetnica smrti časti u mjesecu svibnju. Lažno je optužena i strijeljana godinu dana poslije završetka Drugog svjetskog rata. Časna Žarka, rođena je u Krašiću, a pristupila je družbi milosrdnica svetog Vinka Paulskog u Zagrebu. Služila je siromasima i bolesnicima u više bolnica – Gračacu, Banja Luci, Petrinji, a od 1939. godine u bolnici u Otočcu. U noći 13. na 14. rujna 1943. u bolnici u Otočcu dogodio se okrutan zločin, za koji je optužena časna Žarka i njezine četiri susestre. Optužena je da je prokazala ranjene partizane, te je zbog toga izvedena pred sud komunističkih vlasti 1946. godine. Osuđena je na smrt i strijeljana 16. svibnja 1946. Njezini posljednji dani u gospićkom zatvoru, odlazak na stratište i sama smrt, ostali su kao svjedočanstvo hrabre i predane kršćanske redovnice koja je do kraja svjedočila čvrstu vjeru u Gospodina. Pogubili su je uza zid kapelice sv. Marije Magdalene na groblju u Gospiću, bez da joj je krivica dokazana. O njezinom mučeništvu, službi siromasima i bolesnicima Družba sestara milosrdnica u Zagrebu nedavno je izdala prigodan listić s molitvom i zagovorom.

U ime komunističke ideologije na prostorima bivše jugotvorevine, poslije tzv. "oslobođenja" 15. svibnja 1945., računa se da je stradalo više stotina tisuća Hrvata. Bio je to genocid nad hrvatskim narodom! Komunisti i njihovi slijednici osporavaju sve to do danas. No stručna slovenska komisija poručuje da je u Sloveniji pogubljeno oko 180 tisuća Hrvata. Zato su nakon sjajno izrečene istine o komunističkim zločinima na Bleiburgu, kardinala Bozanića ponovno napali oni koji ne vjeruju u Boga ni imaju Duha u sebi! Prepozali su to Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata (HVIDR-a) Grada Zagreba pa su 23. svibnja izdali priopćenje kojim osuđuju "besprizornu hajku na njegovu uzoritost kardinala Josipa Bozanića, koja se ne stišava još od njegove propovijedi na Bleiburškom polju." U prioćenju se kaže: "Nažalost i kardinal će se morati susresti s prastarom mudrošću da ništa nije tako opasno kao govoriti istinu. Usprkos činjenici što su njegove riječi, koje je izgovorio na najvećem stratištu hrvatskoga naroda, u ogromnoj većini pučanstva primljene s velikim odobravanjem, na njega se danomice obrušavaju strjelice male, ali bučne sekte kriptokomunističkih sljedbenika. Nipošto ne mislimo da bi gospodin Bozanić trebao biti izuzet od javne društvene kritike, napose onda kad se upušta u razmatranje pitanja od općeg društvenog značaja. Međutim, nedopustivo je da se kritika i napadi na kardinala Bozanića prikazuju kao tobožnja skrb za ugled i dostojanstvo same Crkve. Njegovi kritičari, koji mahom ne pripadaju instituciji koju kardinal predstavlja, bezočno dociraju gdje bi kardinal i Crkva trebali misiti, gdje i kako se moliti, komu se pokloniti i koje duhovne i društvene vrijednosti zastupati."

HVIDR-a Grada Zagreba zatim zaključuje: "Svatko ima pravo iznositi svoj sud o bilo čemu, pa i o Crkvi i njezinom djelovanju u društvu. No svi oni koji toj Crkvi ne pripadaju trebaju znati da konačan stav o crkvenom postupanju pripada Crkvi samoj i onima koji tu Crkvu čine. Dakle, vjernicima i njihovim pastirima. Briga za duhovno i društveno poslanje Crkve, nije i ne može biti stvar onih koji toj Crkvi ne pripadaju. Samo članovi Crkve mogu svoj stav ili kritiku opravdavati brigom za dobro Crkve, a nikako oni koji joj ne pripadaju." Iako kratak, ovaj se proglas HVIDR-e Grada Zagreba mogao se vidjeti na ponekim internet stranicama, no niti jedan dnevni list to priopćenmje nije htio tiskati. Komunizam i njegovo naslijeđe su kao sotonska ideologija, jer se u Hrvatskoj ni nakon 17 godina ne prestaju podvaljivati komunističke laži i ne prestaje prešućivati istina.

Damir Borovčak
Glas Koncila