Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (4/5)

Kao što smo spomenuli, izvještaj HHO-a je u Haagu proglašen nevjerodostojnim. Razloga za to je nekoliko. Istina koja se mora priznati jest da čak ni uz najbolju volju HHO-a nije moguće očekivati da jedan manji broj aktivista na tako velikom području precizno utvrdi posljedice nadasve opsežne vojne akcije i pokreta tako velikog broja ljudi. U tome im sigurno nije pomoglo, o čemu je u Haagu posvjedočio Puhovski, što nisu bili u mogućnosti službeno provjeriti podatke do kojih su došli, što su aktivisti ne terenu bili čak i mladi studenti koji nisu prošli nikakvu obuku za istraživanje i prikupljanje podataka takve vrste, što u istraživanju nisu sudjelovali stručnjaci poput kriminalista, forenzičara, patologa ili balističara, a ni to da nije bilo čak ni odgovarajuće stručne recenzije knjige prije nego je izdana.

Svjedočenje Žarka Puhovskog

U tom kontekstu je zanimljiv dio svjedočenja prof. Puhovskog u kojem je posvjedočio o okolnostima pod kojima je 1998. napustio HHO. Na suđenju je pročitano njegovo pismo u kojem je tada objasnio razloge zbog kojih odlazi iz odbora. Puhovski je naveo nezadovoljstvo činjenicom da su pojedini istaknuti članovi HHO-a (Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak) prečesto involvirani u nekeŽarko PuhovskiPuhovski je u to vrijeme smatrao kako se HHO prvenstveno treba baviti aktualnim kršenjima ljudskih prava živih ljudi, a ne događajima od prije nekoliko godina koji su uglavnom veći obrađeni. Po njegovim riječima, mnogi u odboru su se tome suprotstavljali tumačeći kako će HHO više sredstava od donatora privući ako se bavi upravo ratnim zločinima! „stranačke i političke aktivnosti", ali i da se HHO „sve više i više bavi stvarima koje od njega traže strani donatori, npr. ratnim zločinima". Naime, Puhovski je u to vrijeme smatrao kako se HHO prvenstveno treba baviti aktualnim kršenjima ljudskih prava živih ljudi, a ne događajima od prije nekoliko godina koji su uglavnom veći obrađeni. Po njegovim riječima, mnogi u odboru su se tome suprotstavljali tumačeći kako će HHO više sredstava od donatora privući ako se bavi upravo ratnim zločinima! Pri tom je iznio podatke kako je odbor u to vrijeme primao i 500 000 dolara godišnjih donacija, pri čemu je najveći donator bila fondacija Georga Sorosa.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da su politički aktivni članovi odbora bili oporba tadašnjoj vlasti na čelu sa Tuđmanom, te da je bavljenje ratnim zločinima očito imalo i svoje financijske prednosti, teško je izbjeći pitanje koliko su određene aktivnosti bile motivirane političkim i materijalnim interesima, a koliko humanističkim i altruističkim pobudama, kakvim se uglavnom predstavljaju.

No, vratimo se na „20 000 spaljenih kuća i 600 ubijenih civila" s kojima se „hrvatska javnost treba suočiti".

Ako ikakvo dobro možemo izvući iz tragičnog haaškog procesa hrvatskim generalima to je činjenica da je toliko spominjani podatak o „20 000 zapaljenih kuća" na suđenju opovrgnut u potpunosti. To se ponajprije dogodilo u postupku svjedočenja i ispitivanja dvojice svjedoka. Već spomenuti Žarko Puhovski u veljači 2009., te Finac Kari Juhami Anttila, vojni promatrač UN-a u Sektoru Jug koji je svjedočio u svibnju 2008.

Za bilo kakvu raspravu o „20 000 zapaljenih kuća" dovoljno je pročitati transkripte iskaza ova dva svjedoka koji su javno dostupni na stranicama haaškog suda. Iz njih se jednostavno i nepogrešivo može rekonstruirati na koji način je došlo do stvaranja jednog lažnog mita o Oluji koji egzistira do danas.

Vojni promatrači UN-a

Sve počinje izvješćima vojnih promatrača UN-a iz 1995. O tome je svjedočio Antilla, kao čovjek koji je u tome neposredno sudjelovao. Ukratko rečeno, vojni promatrači UN-a na terenu su prikupljali podatke (i) o uništenim objektima i imovini. Njihovim radom sastavljeno je nekoliko izvješća koji su se, ugrubo, vrtjeli oko procjene od 16 000 oštećenih i uništenih kuća od 22 000 promatranih. Već ovdje se može uočiti jedan od detalja koji je naknadno pogrešno interpretiran. UN je spominjao 22 000 promatranih kuća, a s godinama je to postalo 22 000 zapaljenih kuća. Najbolji primjer iz tog vremena jest priopćenje za tisak koje je 12. listopada 1995. objavio UN-ov zapovjednik Sektora Jug Alain Forand u kojem se navodi:

„Palež i uništavanje imovine su od ofenzive 4. i 5. kolovoza rašireni. U nedavnom izvješću vojnih promatrača UN-a koje se temelji na 389 sela i zaselaka koje su posjetili stoji kako je od 21 774 zabilježene kuće njih 16 578 uništeno vatrom ili teško oštećeno. Uglavnom se radi o naseljima u kojima su ranije prevladavali Srbi. Izvješće procjenjuje kako je 73 % nekretnina na području bivšeg Sektora Jug nepodobno za stanovanje"

Te podatke je tijekom svjedočenja ponovio i svjedok Antilla potvrdivši autentičnost jednog izvješća promatrača UN-a u kojem se spominje 22 213 promatranih objekata, od kojih je 8 063 potpuno a 9 207 djelomično uništeno. Manje razlike između brojki koje su spomenute u tom izvješću i onih koje je objavio general Forand su nebitne, u suštini je riječ o istim podacima.

Dakle, UN je 22 000 zgrada navodio kao broj promatranih objekata, a ne zapaljenih ili uništenih. Upravo u knjizi HHO-a pogrešno su interpretirani podaci UN-a. Tako se na 80. stranici autori pozivaju na gore citirano izvješće Alaina Foranda, ali posve drugačije od onoga što je Forand izjavio:

„Po njegovim podacima, vojni promatrači UN-a obišli su do toga vremena 320 sela i izbrojili 22 000 zapaljenih kuća, što je 73 posto svih kuća."

Ovo je trenutak kada se UN-ovih 22 000 promatranih kuća pretvara u HHO-ovih „22 000 zapaljenih kuća", a uz akciju Oluja se veže jedan lažni mit i koji traje do danas.

To je na suđenju generalima morao priznati i sam Žarko Puhovski, nakon što su mu predočeni citati iz knjige HHO-a i izjava generala Foranda:

„Odvjetnik Mišetić: Profesore, ovo je izjava za tisak generala Foranda od 12. listopada 1995. U četvrtom paragrafu, najprije bih želio reći nešto o broju 22 000. Čini se da je general Forand rekao kako je 21 774 kuća bilo promatrano a 16 578 zapaljeno ili djelomično uništeno. Možemo provjeriti radi li se točno o broju 16 578. No, slažete li se da su zapravo 22 000 koje spominje general Forand broj promatranih kuća a ne zapaljene ili uništene kuće kako se navodi u izvješću HHO-a?

Žarko Puhovski: To je točno."

Ovom izjavom, 17. veljače 2009., zloglasni mit o „20 000 zapaljenih kuća" trebao je biti pokopan jednom zauvijek. No, to se nije dogodilo. Brojka se ponavlja do danas. I ne samo od političara , saborskih zastupnika ili novinara od kojih smo, ruku na srce, navikli svašta slušati. U tu neistinu nas i danas uvjeravaju oni koji se predstavljaju kao najveći autoriteti po pitanju ratnih zločina i „suočavanja sa prošlošću". Oni koje svakodnevno gledamo sa malih ekrana i stranica tiskovina kako moraliziraju i drže lekcije o činjenicama „s kojima se hrvatska javnost treba suočiti". Oni čije nevladine udruge za ljudska prava zgrću silne donacije iz Hrvatske i inozemstva da bi nas godinama uvjeravali u - notorne neistine. Ako tim ljudima tolike godine „istraživanja ratnih zločina" i značajna materijalna, kadrovska i ostala sredstva u tu svrhu nisu dostatna da uoče kako je prije nekoliko godina na jednom suđenju definitivno opovrgnuta tvrdnja koju oni do danas ponavljaju onda se zaista postavlja pitanja radi li se tu o krajnjoj nesposobnosti i nekompetentnosti za posao kojim se bave ili je riječ o nekim drugim, još gorim razlozima.

No, to nije sve. Tih 16 000 uništenih ili oštećenih objekata koje spominje UN također su pretjerani i neprecizni podaci koji se velikim dijelom ne mogu stavljati na teret Hrvatima. Dva su temeljna razloga zbog kojih je došlo do tako preuveličanih brojeva. Jedan je taj što su UN-ovi promatrači nakon Oluje popisivali sve uništene i zapaljene kuće ali pritom uglavnom nisu razlikovali one hrvatske koje su uništili Srbi tijekom nekoliko godina okupacije tog prostora od onih srpskih koje su zaista oštećena nakon Oluje. Drugi, doista čudan razlog, jest činjenica da je nerijetko u nekom mjestu zabilježeno više uništenih i oštećenih kuća nego što ih je ukupno bilo, po podacima iz popisa stanovništva.

Tako je prilikom svjedočenja Kari Anttile otkriveno nekoliko zapanjujućih, grotesknih primjera. Recimo, selo Rodaljice u zadarskom zaleđu po popisu stanovništva iz 1991. imalo je u 43 domaćinstva 162 stanovnika i svi su bili Hrvati. No, promatrači UN-a su tu zabilježili 348 (sic!) uništenih i oštećenih zgrada! Naravno, taj broj je uračunat kao uništavanje tijekom i nakon Oluje. Promatrači UN-a su i u selu Lišane pobrojali 160 uništenih i oštećenih kuća. Nigdje nisu naznačili da se radi o čisto hrvatskom selu gdje je 1991. živjelo 884 stanovnika, svi Hrvati. Kada je odvjetnik svjedoka upitao kako je moguće da je u selu Plavno zabilježeno više uništenih i oštećenih objekata nego što je zabilježeno objekata ukupno svjedoku nije preostalo nego da prizna kako „ne može to objasniti".

Ante Bokšić