Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog Gazimestana i Jurskog parka komunizma

Reagiranje »Lažni antifašizam« (NL, 6. kolovoza), Mile Biondića predsjednika UHDDR Rijeka, nakon Predraga Lucića («Klanje kroz gusto granje«, NL, 6. kolovoza o.g.), držeći da nije riječ o prikrivanju povijesnih činjenica, otklonio je Mihajlo Milošević prilogom »Bezrazložan napad na novinara Nevena Šantića« koji, dopuštajući i neku »dlaku u jajetu«, susljedno ostaje čvrsto pri tezi da »Spomenik antifašizmu prkosi poraženim ideologijama i režimima« (NL, 18. kolovoza). Potvrdu Šantićeve teze, zastajući više na folklornoj strani srbačkoga skupa, još jednom, posvjedočuje i razgovor predsjednika Ive Josipovića (»Dodik je ispunio sve što mi je obećao«, NL, 28. kolovoza).

Međutim, polazeći od narodnog (»Ako laže koza, ne laže roga«) te stekliškog načela (»Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice»), valja odgovoriti: kome i kako, doista, prkosi rečeni »spomenik antifašizmu«? Naime, glede priče o i oko »ustanka u Srbu«, koji se od početka miksao u retorci partizansko-antifašističke i četničko-fašističke ideologije, valja poći tragom elementarnih činjenica i, s tim u svezi, objektivnih zapažanja i prosudbi.

Na svom posljednjem, 4. zasjedanju ZAVNOH-a u kolovozu 1945. (ne brkati s preambulično-ustavnim 3. zasjedanjem iz 1943.), na poticaj CK KPH, «prihvaćen je prijedlog zakona da se 27. jul proglasi praznikom narodnog ustanka u Hrvatskoj«. Simbolički je to nešto kasnije (1951.) posvjedočio i Radaušev socrealistički spomenik u Srbu, u kojem je, stoji uklesano, «27. VII 1941. pukla prva ustanička puška u Hrvatskoj». Kako je «razdioba ustanakā» određivana po partijskom ključu, koji nije imao puno veze sa stvarnim događajima, uskraćen je prioritet «Sisačkom odredu» (Brezovica, 22. lipnja 1941.). U svakom slučaju, ostaje «činjenica da je i u određivanju stvarnog datuma ustanka Hrvatska i tu bila zakinuta» (Ivo Banac).

Izim kalendarske, ustanak je od početaka opterećen ideološko-političkom i viktimološkom hipotekom. Glede potonjeg, u osvetničkom žaru, ustanici su tom prilikom počinili teške zločine nad hrvatskim življem (pobijeno šest stotina civila i tri katolička svećenika, od kojih jedan pečen na ražnju, razorene katoličke crkve, protjerano osam tisuća ljudi). Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anketirana područja. Uopće, riječ je o tzv. nediferenciranom ustanku, gdje su kao prst i nokat djelovali četnici i partizani. To je «bratstvo» najbolje opisao i notorni Simo Dubajić: «Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». O demonstraciji toga zajedništva iz «proljećarske godine» (1971.), dramatično nam svjedoči Savka Dapčević, koja je zapisala: «Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje».

Nakon sloma komunizma i jugoslavenske državne zajednice, u duhu Božičnog ustava (1990.), Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) ispravljena je povijesna nepravda. .Naime, nekadašnji «Dan ustanka», što se 27. srpnja slavio kao republički praznik socijalističke Republike Hrvatske, zamijenio je «Dan antifašističke borbe», što se, kao državni blagdan demokratske Republike Hrvatske, obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. Tada je u šumi Brezovica kod Siska «osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi». Iako je time i zakonski stavljen izvan snage, priča o i oko srbačkoga «antifašističkog ustanka» nije skinuta s dnevnog reda, sve do današnjih dana. Ponajprije, debelo su bile potvrđene Savkine dramatične »slutnje i sumnje». O čemu je riječ?

Upravo, pred «antifašističkim spomenikom» u Srbu, uz neizbježna vojvodu Šešelja i neke od parola («Živio Milošević», «Ovo je Srbija», «Ubit ćemo Tuđmana), održan je 30. oktobra 1990. velesrpski miting, poznat kao Raškovićev »neoružani ustanak srpskoga naroda«, iako je dobrom dijelu hrvatskih Srba već bilo «izmješteno» i podijeljeno JNA-oružje. Bio to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskoga Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko nacionalno, preteča Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), u Deklaraciji izdvojilo dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Kako je poznato, kninsku je paradržavnu tvorevinu, kao i srbački spomenik pseudoantifašističke ideologije, zbrisala Oluja (1995.), iznjedrivši tako novi državni blagdan. Međutim, svevši Oluju na «organizirani zločin protjerivanja Srba iz Hrvatske», ne znajući «što slavimo na Dan domovinske zahvalnosti», Pupovac korak po korak rehabiltira srbački antifašizam. Kako i odakle Pupovcu idejna i politička moć?

Rehabilitacija je «srbačkog ustanka» sastavni dio projekta, što je, pod egidom Goldstein-Pusićkine «Erasmus Gilde», demonstriran na poznatom «pomirbenom» okruglom stolu «Srbi i Hrvati» (Muzej «Mimara», Zagreb, 1993.). Na tom je skupu, valja spomenuti, među hrvatskim «delegatima», naknadno svjedoči junior Goldstein (1998.), bio prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat». Štoviše, Pusićka je otvoreno priznala kako je svjesno prešućen SANU-Memorandum (1986.), čijim je tragom krenula velikosrpska osvajačka politika, tj. Miloševićev «Mein Kampf» - temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima. U tom ozračju, smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (iako, prema drevnokineskoj, «pogrešni pojmovi vode u rat»), ispisujući «zločin za pisaćim stolom», Pupovac izlaže projekt «Srbi kao ključ». Kako je isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), opravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, Pupovac drži da zbog «odsustva konstitucijske moći i konstitucijskog konsenzusa», Hrvatska ne može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica», po čijoj se crti, upravo, ovih dana, ultimativno traži pravno-financijsko konstituiranje ZVO-a.

Idealni bravari za Pupovčev «ključ» postali su Mesić i Račan, glede njihove politike «Novoga smjera» (2000.) i, s tim u svezi, iznuđene «Hrvatsko-srpske koalicije» (HSK), koja eo ipso potire načelo hrvatskoga povijesnog prava i samim tim ideju hrvatskog političkog naroda (nacije).. Međutim, prozrevši spomenuti «ključ» i njegova «ključara», ne upavši u klopku HSK (što se podmetala preko tzv. «manjinskih lista»), onkraj Pusićkine hamletovštine («demokracija ili nacija»), Račan preko Mate Arlovića nastoji afirmirati «političko hrvatstvo», tj. stvoriti Hrvatsku kao modernu političku naciju. Nažalost, raskrinkan kao «put u asimilaciju Srba» (Pupovac & Radin), taj u bîti starčevićanski projekt zamire Račanovom tjelesnom i Arlovićevom političkom smrću. Idealni koalicijski partner zato (p)ostaje Sanaderov «detuđmanizirani HDZ» (od 2003. do danas). Naime, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac poručuje: «došlo je vrijeme da izađemo [Srbi] iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Stoga, kao demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-ove podjele suvereniteta, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». Pače, izjavljuje beogradskom Blicu, «on (Stanimirović) i njegova stranka sigurno će i to pitanje u perspektivi staviti na dnevni red», što se i zbilo zadnjim izmjenama hrvatskog Ustava.

U tom ozračju, zaobilazeći «Brezovičku» te grubo kriminalizirajući «Kninsku obljetnicu» (kao «etničko čišćenje Srba»), na mala vrata, najprije, kao «ustanak naroda Like», SNV/SDSS rehabilitira raniji hrvatsko-socijalistički praznik, pače, osiguravajući državna sredstva (3,8 milijuna kuna) za obnovu njegova simbola. Glede prošlogodišnja slavlja, uz Pusićkin gazimestanski povik («Drugovi borci, borba nije završila...»), vicepremijer (Slobodan Uzelac) postavlja ultimatum: «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu». Dalje je priča poznata, vrijedna Brešanova scenarija. Naime, iako je Sabor formalni pokrovitelj, niti predsjednik (L. Bebić) niti pet njegovih zamjenika (V. Šeks, I. Jarnjak, J. Friščić, Ž. Antunović i N. Mimica), ne otkrivaju spomenik. Smatrajući da je «borba završena», ili nešto drugo, skupu je je izočila genuino-antifašistička politička (S. Mesić Z. Milanović, V. Pusić, R. Čačić, J. Radoš, I. Jakovčić, F. Radin i dr.) te NVO-elita (Goldsteinovi, Z. Pusić, D. Lalić, V. Teršelić, S. Lončar i dr.). Teatar apsurda, gdje su glavni glumci ostali tek Pupovac i Josipović, dopisuje A. Hebrang, dopredsjednik HDZ-a. Naime, izim da ne zna zašto je Bebić «prihvatio pokroviteljstvo na tim skupom» (koji «predstavlja kršenje Zakona o blagdanima»), on smatra da se u Srbu 27. srpnja 1941. godine nije dogodio nikakav ustanak, nego je to «bio početak četničkog orgijanja na prostoru Hrvatske».

U razbistravanju te shizofrenije, međutim, pridonijeli su povjesničari, posebice oni sa središnjega Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.. Glede tzv. nediferencirana ustanka, gdje su partnerski djelovali četnici i partizani, I. Banac smatra da je «sudjelovanje hrvatske države u ovoj proslavi, još i pod pokroviteljstvom Sabora RH te uz dolazak predsjednika RH, velika pogreška». Isto tako, N. Budak «nije siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe»; iako je «u Srbu došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora», njegov je slijed «bio isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju». Metaforički to izražava i T. Jakovina: «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo». Govorom je objektivnih činjenica o «partizansko-četničkom sljubu», i inih autora (A. Beljo, K. Bušić, D. Dijanović, M. Jareb, J. Jurčević, D. Kalafatić, P. Strčić, Ž. Tomašević, Z. Zidar i dr.), u najmanju ruku poljuljana priča o «antifašističkom Srbu». Na njegovu je braniku («do istrage naše, ili vaše»), po Duhu mu Oca - (ustaška) «1941. godina koja se vraća», ostao tek notorni Sin nam Goldstein.

Sve u svemu, pored očevidnih kritvorenja povijesnih činjenica, «obnovljeni spomenik antifašizma» proturječi Ustavu Republike Hrvatske, njenim pozitivnim zakonima te saborskim deklaracijama. Čitavu «argumentaciju» tek obilježava zgoljni politički interes, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», što proizlazi iz «trgovačkog ugovora» između etnocentrističko-koalicijskih partnera, koji su balvanska prepreka na putu suvremene hrvatske političke nacije. Zato mi je začuđujući zaglavak komentatora Šantića koji, iako svijestan «kompleksnosti teme», naglasak stavlja «na obnovljeni spomenik antifašizmu», koji «treba ostati prkositi svim poraženim ieologijama i režimima iz Drugoga svjetskog rata». Međutim, onkraj svaka «emancipacijskog potencijala», Pupovčev «obnovljeni antifašizam» nasilno prkosi ideji hrvatske nacionalne države, kako je još ranije, na ovim stranicama, upozorio Davor Gjenero. Naime, on podvlači da, kao ideolog i svojedobno «konzekventni eksponent Miloševićeva [a danas Tadićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda». Susljedno tome, tragom skandalozna Pusićkina aksioma («demokracija ili nacija»), naspram liberalne, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, Hrvatska sve dublje tone u mutnim vodama inducirane «(č)etničke demokracije».

Zbog svega toga, ako ne bi, kao u svakoj normalnoj državi, zbog opisana skandala «pala vlada», u najmanju ruku, treba prešno pokrenuti saborsko povjerenstvo, glede istrage o i oko «obnovljenog spomenika antifašizmu». Naime, zaglavimo još jednom, riječ je o političkom nasilju par excellence, što ga iza leđa naroda (nacije), (o)pozicijski poduprta (izim HSP-a), legitimira opisani Pupovčev projekt «Srbi kao ključ». U svezi s tim, kako pokazuju ozbiljne povijesno-politološke raščlambe, glede si programa, SDSS je tipični baštinik velesrpske (kolokvijalno četničke) ideologije. Ako je to tako, onda ta (č)etnička stranka, kao «balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», i glede slova pozitivnih Zakona, «smjera podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske». Na tom je tragu, glede «opstanka nacije» (dakle: i Srba u Hrvatskoj) i pravedna mira na ovim prostorima, iz Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja» potekla pobuda mjerodavnom Ministarstvu: kako bi se pokrenuo postupak za «ocjenu ustavnosti [SDSS-a] pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske». Neodvisno o tome, hoće li srbački «spomenik antifašizmu» ostati «gazimestanski znamen» u srcu Hrvatske ili završiti u «jurskom parku (hrvatskog) komunizma», na skorašnjim parlamentarnim izborima odluči(va)t će hrvatski narod (nacija). U svakom slučaju, jedno je ipak sigurno: «Hrvatska će biti nacija, il' je biti neće!». Tertium non datur!

Novi Vinodolski, 29. kolovoza 2010.

prof. dr. sc. Ivan Biondić,
stručni savjetnik UHDDR Rijeka
(Tekst koji Novi list nije htio objaviti)