Identitet nacionalnog okvirnog kurikuluma

 

«Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».

(Dalibor Brozović, 1999.)

 

1. Vjerojatno na tragu poznate stekliške razdjelnice «Bi li k Slavstvu ili ka Hervatstvu?»[1], svojedobno se Krleža zamislio: «Ako bi se raspisala anketa o takozvanom historijskom identitetu ovoga naroda, pitanje je potpuno otvoreno i neizvjesno do kakvih bismo rezultata došli»[2]. Ipak, na kraju 70-godišnja povijesnog luka u rasulu SFRJ-e, kombinacijom demokratskih procedura i oružane sile[3], stvorena je Republika Hrvatska kao nezavisna nacionalna država, primljena u Ujedinjene narode (1992.). Međutim, ostvarena nacionalna identifikacija i suverenitet nisu postali paradigmatska odrednica za vrednovanje povijesnih zbivanja[4]. Štoviše, HOOR i, s tim svezi, obnovljena hrvatska nacionalna država, prema «haškoj formuli», ubrzo je postao «zajednički zločinački pothvat»[5]. Odloživši tako pitanje nacionalne konstitucije, bez jasne političke identifikacije[6], Hrvati su ušli u dramatičnu etapu završne nacionalne (političke) integracije[7]. Naime, otkada je postala neovisna država, «pred Hrvatsku se postavljaju sva, ali baš sva, pitanja o smislu naše egzistencije na ovim prostorima, i to na dramatičan način kako se nije događalo od Dolaska»[8].

2. Međutim, na prijelazu tisućljeća, na temelju znanstvenih ino i tuzemnih istraživanja (posebice genetike i paleolingvistike) te ponovna otkrića Tanajskih ploča (2./3. st. po Kr.), u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, usuprot ideološke etno-jezične (jugoslavizam/euroslavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata (politički kroatizam)[9]. Naime, u surječju epohalna genetičkog istraživanja u Science (2000.)[10], na američkom je sveučilištu u Stanfordu napravljena razdioba narodnosnih skupina koje su međusobno sukladne «prema zemljopisnom i kulturološkom aspektu»[11]. Ukratko, spram importirana koncepta multietničnosti i multikulturalnosti na ovim prostorima, što nam ponovu namiče balkansku sudbinu, «treba svakako naglasiti da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga], kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije»[12].

3. Padom stare ideološke (jezični slavizam) i uspostavom nove znanstvene paradigme (politički kroatizam)[13], što je gotovo na razini pada geocentričnog i uspostave heliocentričnog sustava, stubokom se mijenja hrvatski nacionalni kurikulum (v. tablicu). U svezi s tim, prije svega, tisuće je slavističko-historiografskih radova, parafrazirajući akademika Bilandžića, preko noći postalo «znanstveno smeće»[14]. Uspostavljanje nove paradigme, khunovski kazano, predstavlja preustrojstvo danoga područja na temelju novih temeljnih pretpostavki, tako da profesija mijenja čitav pogled, na njegove metode i ciljeve; drugim riječima, «poslije prevrata znanstvenici rade u jednom drugačijem svijetu»[15]. Međutim, u duhu poznata Gramscieva paradoksa[16], uz ideološko-političke i čisto akademske razloge[17], ne samo što je izostala revizija «nacionalnog kurikuluma», već je zacrtano još jedno «loše ponavljanje povijesti». Naime, polazeći od Bančeva imperativa «Balkanu se ne možete oduprijeti»[18], po crti haaškog rekvijema, HAZU-ov je forum obnovio balkansku rasnu ontologiju: «Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta»[19]. Facit: JAZU nas je tako izveo, a HAZU ostavio na Balkanu

Kurikulum-identitet Multikulturalni (Zapadni Balkan) Nacionalni (Hrvatska)
Izvor suvereniteta  AVNOJ/ZAVNOH  HOOR
Identifikacija južnoslavenska (zapadnobalkanska) srednjoeuropsko- mediteranska
Model  «Blut und Sprache nacija» (Herder) «ugovornacivilna nacija» (Rousseau)
Kultura
mono/multi intra/inter
Određenje naroda jedan genetski jezik (južnoslavenski narod)  svi državljanijedan narod- (hrvatska nacija)
Politika
novi smjer (kurs) hrvatski pravac
Srbi u Hrvatskoj
politički narod (dvojni suverenitet) etnička manjina (politički Hrvati)
Glasovanje
jedna manjina (Srbin) – dva glasa jedan čovjek – jedan glas
Sustav
(č)etnički totalitarizam liberalni demokratizam
Društvo
zatvoreno/otvoreno odgovorno
Parlament
Hrvatski sabor Hrvatski Nacionalni Sabor
Predsjednik države predsjednik-građanin (uličnik) predsjednik-državnik
Obraćanje naciji
Hrvatice i Hrvati, građani i građanke Hrvatice i Hrvati
Povijest dogovorna odgovorna
Integracija  BALC-Hrvatska EU-Hrvatska

4. U spomenutu surječju, nakon promjene vlasti (2000.), prihvaćanjem politike «novoga smjera» (što je samo kroatizirana inačica Supilova «novoga kursa» /1905./)[20], glede spomenute balkansko-rasne ontologije, «Europa nam vjeruje otkad je Račan rekao da smo dio Balkana»[21]. I dok je Hrvatska skoro čitavo desetljeće, spram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan – suprotno ustavnim odredbama – organizirao u Zagrebu (2000.) europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu[22]. Istrgnuta iz srednjoeuropskoga i sredozemnog miljea, Hrvatska je tako vraćena u projugoslavensku geopolitičku matricu sa svim i dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno gospodarsko, kulturno i duhovno biće[23]. Politika «novoga smjera», po crti ideologema «demokracija ili nacija», što je oblikovala kolonijalna Goldstein-Pusićkina Erasmus Gilda[24], onemogućava da se Hrvatska konstituira kao suvremena politička nacija. Tu je politiku, u smislu dvojna (podijeljenog) zavnohaaškog suvereniteta, odmah nakon srpske pobune, anticipirao Milorad Pupovac (1991.). Naime: «[Potreban je] novi kurs u hrvatskoj politici koji se zrcali u priznavanju suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj», tj. «neophodan je novi kurs u srpskoj politici, osobito srpskoj politici u Hrvatskoj, i to u pravcu usklađivanja suverenosti Republike Hrvatske i suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj»[25].

5. S obzirom na opisani metapolitički okvir, dakle, u surječju nedovršene nacije, rađa se i nastaje nedovršeni «Nacionalni okvirni kurikulum» (NOK). U čemu je temeljni epistemiološki problem? Ponajprije, onkraj starokineske «pogrešni pojmovi vode u rat», kao da dijeli Pupovčevu «gnoseologiju»[26], NOK ne razlikuje strukturalne razine u razvoju etnosa[27]. Naime, nacija (nacionalan) i narod (narodan), iako jezično istoznačnice, u pravno-političkom diskursu imaju različito značenje[28]. S obzirom na to, termin «nacionalna manjina», što se rabi u našem znanstvenom i pravno-političkom rječniku, posve je neprimjeren. Utoliko, nije riječ o «nacionalnim», već o «narodnim manjinama», što su kulturne, a ne političke zajednice[29]. Po toj crti, Hrvatska je država koja «ima najsloženiji, nejneuređeniji i najbesmisleniji koncept predstavljanja manjina u svijetu»[30].

6. Neupitno se obvezujući pravno-političkim dokumentima, kako pokazuje ad hoc informacijska analiza, NOK umnaža spomenutu zbrku[31], tako da termin «nacionalan» uzima u smislu «narodan» (etnički)[32] i vice versa. Glede potonjeg: «hrvatski jezik i književnost imaju veliku ulogu i u razvijanju i stvaraju identiteta pripadnika hrvatskog naroda [treba: nacije] …»[33]. Na taj način, iako tendencijski funkcionira kao nacionalni (hrvatski), obvezatan politici «novoga smjera»f34], NOK vozi po tračnicama multikulturalna imaginarnog Zapadnog Balkana (v. tablicu). Naime, polazeći od ideje multikulturalizma («većinska kultura» + «manjinska kultura»), tj. od osposobljavanja «za življenje u multikulturalnom svijetu» (unutar relacije «hrvatski identitet – multikulturalnost»)[35], zabacuje se hrvatska nacionalna kulturaf36], koju jednako baštine i obogaćuju svi njezini građani (hrvatska politička nacija)[37]. Uklopljena, kao ravnopravan partner, u univerzalizam europske kulture, taj jedinstveni sklop mnogostruka i raznovrsnog, u ozračju inter- i intrakulturalizma[38], hrvatska se kultura razvija «kao zasebni čimbenik i samostalni kulturni organizam[39]».

Identitet kurikul  Kultura  Telos 

 Zapadno-balkanski

Multikulturalni 

 balkanska (mono/multi)

Učenik (većinac/manjinac) «poznavat će književnost susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda te svjetsku književnost» (PNOK, s. 30 i 33).

Učenici (manjinci) «razumiju razlike između vlastite i hrvatske kulture» te poznaju «književnosti susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda te svjetsku književnost» (PNOK, s. 33)  

 Hrvatski (Nacionalni)  (hrvatska (intra/inter))  [Uz nacionalnu, učenici će poznavati europsku i svjetsku povjesnicu, kulturu i književnost ]

 

7. S obzirom na to, izim dijela jezično-komunikacijskog područja, NOK je posve preskočio kurikulum «nacionalnih manjina», posebice Srba u Hrvatskoj[40]. Međutim, upravo taj hide curriculum derogira nacionalni (hrvatski), te volens-nolens uspostavlja NOK kao multikulturalni (zapadno-balkanski) kurikulum. Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta», što je obnovljeno 1993., projektant je «Školske autonomije Srba u Hrvatskoj». Ona se oblikuje u «kulturnoj autonomiji kao globalnog projekta utemeljenoga na tradiciji srpskog autonomnoga školstva u Hrvatskoj, te ustavno i međunarodno zajamčenim pravima». Povijesno gledano, riječ je o tradiciji Khuenove školske autonomije (1888.), koja polazi od načela «država u državi», odnosno «naroda u narodu»[41]. Naime, tzv. Mažuranićev zakon (1874.) koji je polazio od nacionalnog (građanskog) jedinstva, Srbi su odbili kao «hrvatizaciju», jer im tobože potkopava njihova prava i srpski identitet. Zato je iznuđeni, tzv. Khuenov zakon (1888.) očito protežirao srpsku manjinu, te zaoštrio odnose između Hrvata i Srba. Otpala je tako nada da će, kroz zajedničko školovanje, «srpska djeca biti odgajana kao lojalni državljani Hrvatske, i da ih neće privlačiti susjedna srpska država»[42]. Naime, spram nacionalnog (političkog), polazeći od narodnog (etnojezičnog) jedinstva, Khuenov zakon promiče hrvatsko-srpsko školstvo za hrvatski većinski narod, a srpsku školsku autonomiju za srpsku etničku manjinu (v. tablicu).

Škola-zakon       
 Mažuranićev 1874
komunalne  privatne   
 Khuenov 1888
 komunalne privatne   srpske autonomne

8. Na tradiciji Khuenove autonomije, što ju je afirmirao je znanstveno-stručni projekt «Srpske škole i istaknuti učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine» (1998.-2001.), koje je vodio prof. dr. sc. Milan D. Matijević[43], izgrađuje se autonomno srpsko školstvo u suvremenoj Hrvatskoj, što ga je hrvatska javnost nedavno alarmantno osvijestila u «slučaju Jagodnjak»[44]. Spomenuto istraživanje (knjiga), izjednačujući vlašku i srpsku etnogenezu[45], posve u duhu Memoranduma SANU, ispisuje «Srbistan» po crti «Virovitica-Karlovac-Karlobag»f46]. S obzirom na to, smatra se da je Mažuranićev zakon (1874.) bio nepovoljan za razvitak (autonomnog) «srpskog školstva u Slavoniji», posebice glede onodobne kurikularne impostacijef47]. S tim u svezi, iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) ozakonjeno službeno ime jezika kao hrvatski, po crti Blut und Sprache («Srbi i Hrvati»), nacionalni (državni) jezik prometnut je u hrvatski ili srpskif48]. Pored toga, srpski je etnos imao je pravo na svoj manjinski (srpski) jezik (v. tablica). Sve u svemu, tvrdi Matijevićeva ekipa, Khuenov zakon (1888.) «i njime propisani nastavni programi nedvojbeno su predstavljali napredak slavonske srpske elementarne škole»[49]. Riječ je, pak, o tome da se jedno povijesno-privilegijalno pravo na duhovno-kulturni subjektivitet (školska autonomija) nastojalo uporno protegnuti i na teritorijalno-politički (državni) identitet[50]. Osim što je zapriječena integracija ovdašnjih Srba u hrvatski nacionalni (građanski) korpus, pojačano je njihovo posrbljivanje i instrumentalizacija u velesrpske ciljeve, sve do današnjih dana.

jezik

zakon 

 nacionalni

(državni)

 etnički

(manjinski )

 Mažuranićev (1874.)  hrvatski  srpski
 Khuenov (1888.)  hrvatsko-srpski  srpski

9. Međutim, što pod ino- i tuzemnim ideološkim pritiscima, što iz neznanja i ignorancijef51], hrvatska je prosvjetna vlast više od stotinu godina kasnije prihvatila sličan prijedlog srpske školske autonomije, što je odmah ocijenjeno kao «politički nimalo naivno»[52], jer se poigravalo sa suverenitetom i nacionalnim identitetom[53]. Budući da smo ponajviše loši đaci «učiteljice života», gotovo se nameće fatalnost povijesnih paralelizama. Ukratko, u surječju tzv. mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, po crti Khuenove autonomije, izgrađuje se srpsko autonomno školstvo. Počelo je sa «kurikulom» (v. tablicu). Naime, «Plan i program dodatne nastave za djecu srpske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj», zapravo, predstavlja (autonomni) reducirani jugoslavenski, točnije svesrpski programu (posebice iz povijesti i književnosti). U program su književnosti, izim iz Srbije[54], «uvršteni i neki bosansko-hercegovački i crnogorski pisci, premda nisu jasna mjerila njihova uvrštenja»[55]. Svesrpskost programa, tvrdi M. Pupovac, proširit će se i na predmet zemljopisa, gdje će se «učiti Hrvatska, ali i Srbija, kao matična država, te i one države u kojima žive dijelovi srpskog naroda»[56]. Iako je Ministarstvo prosvjete i športa u tome vidjelo «neprihvatljivu koncepciju kao alternativnog ili korekcijskog nacionalnog programa», ono ga je objeručke prihvatilo, «kako bi se omogućila pokusna primjena u školskoj godini 1996./97»[57]. U tom je ozračju donijeta i katastrofalna «Odluka o moratoriju na predavanje sadržaja povijesti koji se odnosi na bivšu Jugoslaviju»f58], što je bilo ne samo protuustavno[59], već skandal prvoga reda[60].

Program-odluka       
 NN (59/93)
nacionalno-hrvatski   etničko-manjinski  
 Glasnik (9.10.1997)
nacionalno-hrvatski  etničko-manjinski hrvatsko-srpski 

10. Povijesno gledano, školsko je pitanje duboko zasijecalo u tkivo nacionalno-integrativnih ideologija i, s tim u svezi, često različitih i duboko oprečnih nacionalno-državnih koncepcija. Štoviše, kao moderni nacionalni problem, hrvatsko-srpski sukob pojavio se za Mažuranićeva, a produbio za Khuenova banovanja. Naime, sekularizacija hrvatskog školstva, tzv. Mažuranićeva reforma (1874.), imala je dva cilja: prvo, modernizaciju kojom bi se hrvatski odgojni sustav prispodobio europskoj praksi, i drugo, nacionalnu integraciju koja bi, prije svega, omogućila srpskoj manjini uključivanje u hrvatski nacionalni (politički) korpus[61]. Međutim, spram Mažuranićeva, što je bio na crti modernizacije i nacionalne integracije, Khuenov je školski zakon bio u funkciji retardacije i nacionalne dezintegracije[62]. Sa svojim čelnicima (Ivan Filipović i Davorin Trstenjak), tu je okomicu uspostavio tzv. napredni (antiklerikalni) učiteljski pokret (potkraj 19. i početkom 20. stoljeća), koji je, međutim, nezaobilazna stalnica i današnjega hrvatskog učiteljstva. Najbolje to simbolizira, obilježena imenom «Ivana Filipovića», «najuglednija nacionalna (državna) nagrada za prosvjetno stvaralaštvo»[63]. Međutim, odmetnuto od tisućljetne benediktinske okomice, polazeći od strossmayerovskog «narodnog jedinstva» (Srbi i Hrvati), Filipovićeva se okomica[64] utemeljuje na importiranom sekularizmu[65], čiji fingirani antiklerikalizam nastupa kao antikatolicizam[66], dok političko-integrativni jugoslavizam djeluje kao velesrbizam[67].

11. Recentno je hrvatsko učiteljstvo i njegovo školstvo, po spomenutoj crti, snažno opečatila ideologija Soroševa otvorenog društvaf68], koja pokušava uspostaviti novu duhovnu dominaciju što bi se temeljila na promjeni hrvatskog duhovnog identiteta (pa čak i genoma), budući da se bez ikakvih ograda zagovara «potiskivanje hrvatskih nacionalnih sadržaja iz hrvatske kulture, svojevrsno rashrvaćivanje (dekroatizacija)»[69]. U tom je ozračju nastala i Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske (Zagreb, 2001.), poznata kao i Vujićeva strategija, gdje se već u naslovu briše atribut nacionalna kultura i zamjenjuje neodređenim terminom «kulturni identitet»[70]. Naime, «autori su se bojali reći jednu riječ – nacionalno, kao da kultura pripada nečemu općenitom, nečemu što nije nacionalno, iako je u europskom političkom sustavu, od Francuske revolucije do dana današnjega, nacionalno jest ono što je građansko»[71]. Odbijanjem tih prigovoraf72], Vujićeva strategija drži bi Hrvatska kulturno uznapredovala ukoliko bi, uz integraciju u euroatlanske saveze, «raslo i povjerenje sa susjednim zemljama» (prvenstveno s demokratski preobraženom SRJ, tj. Srbijom), a «zbog dodirnih elemenata kulture (baština, jezik, neke društvene vrijednosti»)[73]. Budući da, po crti multikulturalizma, zagovara poznavanje «književnosti susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda», barem sada znamo odakle NOK-u izvorno nadahnuće.

12. Zaglavno, kako pokazuje netom dana raščlamba, zabacujući metapolitičku razinu, obvezatan nacionalnim i europskim pravno-političkim dokumentima, bez znanstvene refleksije, NOK se (ne)svjesno stavlja u funkciju dnevne politike «novoga smjera». S obzirom na to, naspram nacionalnog (hrvatski), riječ je o multikulturnom (zapadno-bakanski) kurikulu, koji predstavlja preludij ideje («NOK-aut») o demontiranju nacionalne države. Posve očevidno, NOK je s onu stranu znanstvene spoznaje «da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga]», što treba svakako naglasiti «kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije»[74]. Kako je riječ je o strateškom dokumentu, po kojem ova nacija pada ili prolazi, ne podcjenjujući nimalo dosadašnje napore, prije svega, NOK treba ozbiljno i sustavno propitati u surječju njegovih identifikacijskih odrednica. Utoliko je sudbonosna odgovornost resorna ministarstva i njegova čelnika. Pače, potonji je obvezatan znanstvenoj spoznaji da smo «kroz muku i brojne žrtve iznjedrili današnju hrvatsku državu, kao uvjet nacionalne identifikacije, u kojoj po prvi put u povijesti imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti»[75]. Naposljetku, obvezuje nas to i otac domovine - Ante Starčević (1867.), kada zbori: «vreme je da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah»[76].

 

[1] Djela Dr. Ante Starčevića, Znanstveno-političke razprave, 1894-1896 (III.), Zagreb, 1995., s. 15.

[2] Miroslav Krleža (1967.), Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, Sarajevo, 1975., s. 722.

[3] Hrvatski obrambeno-domovinski rat (HOOR), kao izvor suvereniteta/identiteta, trebao je dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner svojoj knjizi dao naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).

[4] Jure Krišto, «Stare i nove paradigme hrvatske historiografije», Društvena istraživanja, br. 1-2, Zagreb, 2001., s. 179.

[5] Višnja Starešina, Haaška formula, Zagreb, 2005.

[6] Ne prepoznajući vlastiti identitet, «zato je hrvatska nacija prepuna ljudi koji ni dan-danas još ne znaju tko su i gdje su im korijeni te što je istina o nama». Zato nije čudo, «da u Hrvatskoj vlada neznanje o naciji, te da ne postoji elementarna samosvijest, pa se i dan-danas neki stide nacionalne zastave ili himne, iako svuda u svijetu je najnormalnije voljeti svoju naciju i pjevati svoju himnu i svuda objesiti svoju zastavu – i to s ponosom!» (Davor Pavuna, «Razgovor», Hrvatsko slovo, Zagreb, 5. ožujka 2004. ).

[7] Vidi Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[8] Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 315.

[9] Riječ je o projektu «Geo-biološki i kulturno-povijesni uvjeti etnogeneze Hrvata» (2000.-2005.), u organizaciji Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPPH), čiji su suvoditelji dr. sc. Andrija-Željko Lovrić i prof. dr. sc. Ivan Biondić.

[10] O. Semino i sur. (iz Hrvatske: Mladen Marcikić i Dragan Primorac), «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159.

[11] D. Primorac, «Razgovor», Nacional, 28. studenoga 2000. Glede svojih geografsko-kulturalnih sastavnica, zajedno s Poljacima, Ukrajincima i Mađarima, što je i tisućgodišnja zajednička povijest – najzad – i potvrdila, Hrvati pripadaju srednjoeuropskim narodima čime je konačno «poništena» nametnuta nepovijesna balkanska identifikacija (v. I. Biondić, Historia reducta, s. 183-189).

[12] D. Primorac, «Razgovor», Vjesnik, 16. rujna 2004. «Hrvati su po svojoj genetičkoj strukturi slični nekim srednjoeuropskim narodima, pa su naši rezultati omogućili zaključke i rasprave drukčije od dosadašnje ustaljene slike» (D. Primorac, «Razgovor», Nacional, 14. rujna 2004.).

[13] Kako je došlo do pada etno-jezične paradigme, što je gotovo stoljeće i pol vladala i bila promicatelj tragičnih mitologema i ideologema na ovim prostorima, izim što su obaviještene središnje nacionalne ustanove (znanstvene, kulturne i političke) ustanove, ZDPPH je održao konferenciju za novinare koja je, glede medijske blokade, bila posve prešućena u hrvatskoj javnosti. Tek je nakon mjesec dana, posve korektno, o konferenciji izvijestio Glas koncila (od 15. prosinca 2002.), dok je iscrpniji prikaz, naslovljen «Suvremena genetika poništila Južne Slavene», objavio zagrebački tjednik Fokus, 27. prosinca 2002.

[14] Naime, nakon sloma komunizma i demokratskih promjena (1990.), Bilandžić je svjedočio da su «preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće» (Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Rijeka, 1993., s. 990).

[15] T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, 1970., s. 84.

[16] Staro ne može umrijeti, novo se ne može roditi, tako da se u tom interregnumu javlja mnoštvo morbidnih simptoma.

[17]  «Iako je samo istina u stanju unijeti svjetlo u maglu, ljudi ipak vole, da je malo zamagljeno, jer se lakše kreću u vlastitim nejasnoćama i prikrivenim tendencijama. Zato pravi skandal nastaje, kada istina prasne u katedru znanosti, koje je naše doba uzdiglo na božanski pijedestal neprevarljivosti i iz njezina tkiva satkalo sve pokrivače za sve golotinje i zastirače za sva duševna siromaštva». Sve u svemu: «to su neupitni su autoriteti, ustanove, već podijeljene dekoracije, uspostavljene veličine, gospoda profesori, akademici, specijalisti zadnjih detalja, tu je socijalni poredak; školski sustav i škole» (Dušan Žanko, Svjedoci, domovinsko izdanje, Zagreb, 1998., s. 235).

[18] Ivo Banac, Nedjeljna Dalmacija, 26. siječnja 2001.

[19] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; u: Jadranka Čačić-Kumpes (pr.), Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224. Po toj crti, Brozovićeva je «Kroatika» (2002.), tek ideološki redizajnirana Krležina «Jugoslavika» (1988.).

[20] Po tom kursu, politikom hrvatsko-srpske koalicije, izveden iz srednjovjekovne habsburške monarhije, hrvatski je narod priveden «u državu s težištem na balkanskom prostoru bez garancija za očuvanje svoje nacionalne i političke individualnosti» (Nikša Stančić, «Hrvatski sabor u povijesti hrvatskoga naroda»; u: Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru, Zagreb, 1997., s. 58).

[21] Janko Dobrinović-Vranyczany, onodobni hrvatski veleposlanik Vijeća Europe u Bruxellesu, «Razgovor», Večernji list, 6. ožujka 2000.

[22] Zagrebački summit, kao pravno-politički temelj za uspostavu zapadnog Balkana, održan je u Zagrebu 24. studenoga 2000. godine. Toga je dana usvojena Deklaracija koju Hrvatsku nužno vodi u nove balkanske državne integracije. Istoga je dana 1918. godine u Zagrebu donesena odluka da Hrvatska uđe u savez država pod krunom Karađorđevića. Je li je, neki su se upitali, samo riječ o slučaju?

[23] Branimir Lokin, «Zapadni Balkan: sljepilo stratega suvremenog svijeta», Vjesnik, 7. studenoga 2003.

[24] Vidi Ivan Biondić, Magna fraus – slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002., pos. s. 181- 228.

[25] M. Pupovac (1991.), Čuvari imena, Zagreb, 1999., s. 14.

[26] «Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (Milorad Pupovac, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994., s. 57-58).

[27] «[…] poimanje etničke zajednice kao povijesno diferencirana fenomena, u najmanju ruku, prolazi kroz tri stupnja razvitka: rod, odnosno pleme, narod i, napokon, nacija» (Esad Ćimić, «Nacija i kultura», u: J. Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 51). «Etnički, kulturno-povijesni i politički identitet nisu tri iste stvari. Narodna kultura se razlikuje od političke, dok se etnički identitet može arhaički shvatiti kao zajednica krvnoga srodstva» (Davor Rodin, «Kulturno-povijesni i politički identitet», Radovi Filozofskog fakulteta Zadar, 37 /14/, Zadar, 1998., s. 19).

[28]«Nacija je pravna osoba u koju spada ukupnost pojedinaca koji se pridržavaju jednoga te istoga Ustava i koja se razlikuje od pojedinca po tome što je nositelj suvereniteta. A narod je ukupnost ljudskih bića koja žive na jednom određenom teritoriju i imaju zajedničko podrijetlo, povijest, mentalitet i jezik» (Grande encyclopédie Larousse III., sv. II., Paris, 1964., s. 1078).

[29] «Narodna i nacionalna manjina dijelovi su cjelina različnih od većine. Narodna manjina dio je drugoga naroda, a nacionalna dio druge nacije. Hrvatski Romi, Vlasi, Rusini dijelovi su drugih naroda. Oni su dakle narodne manjine u Hrvatskoj. Ali ne postoje političke zajednice koje bi na zasebnom teritoriju činile romsku, vlašku, rusinsku naciju. Romska, vlaška, rusinska 'nacionalna manjina' u Hrvatskoj dijelovi su nepostojećih nacija. Dakle, besmislica. Ali što je s hrvatskim Srbima, Talijanima, Madžarima? Jesu li oni narodne ili nacionalne manjine? Oni su dijelovi srpskoga, talijanskoga, madžarskoga naroda. Zbog toga su srpska, talijanska, madžarska narodna manjina u Hrvatskoj. Ali nisu dionici srpske, talijanske, madžarske političke zajednice na zasebnom teritoriju» (Srbije, Italije, Madžarske). Zbog toga nisu srpska, talijanska, madžarska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Oni su dionici hrvatske političke zajednice – Republike Hrvatske. Zbog toga su, što god tko o tomu mislio, politički Hrvati» (BenjaminTolić, Tko smo mi? – Ogled o naciji i državi, Zagreb, 2007.).

[30] Mirjana Kasapović, Globus, 11. siječnja 2008.

[31] Dijelom je iznimak «umjetničko područje» (NOK, s. 71-75).

[32] «… bez obzira na njihovo socijalno podrijetlo, nacionalnu pripadnost i druge razlike» (s. 13); «… i prihvaćanju kulturrnih, nacionalnih, socijalnih, spolnih i drugih različnosti» (s. 44 i 67).

[33] NOK, s. 30.

[34]  NOK, s. 9.

[35]  NOK, s. 48.

[36] Suprotno «jezično-komunikacijskom», pojam se «nacionalna kultura», posve korektno, rabi u «umjetničkom području» (NOK, s. 71-74).

[37]  «Građanska revolucija je izborila da država bude nacionalna, a svaka kultura pripada određenoj naciji» (Josip Bratulić, «Onoliko ćemo biti prisutni koliko budemo svoji», Zarez, 29. ožujka 2001.).

[38] Naspram para «mono/multikultura», što su pojmovi iz biologije (npr. kukuruz), valja rabiti par «intra/inter (među)kultura»; ovaj se potonji, posve ispravno, rabi na više mjesta u NOK-u.

[39] Danilo Pejović, «Otvorenost hrvatske kulture. Filozofski pristup baštini», Hrvatski znanstveni zbornik, Zagreb, 1971., s. 47. «Podrijetlom s Istoka, okrenuta Zapadu, izazvana, a kasnije potaknuta Orijentom, ta je kultura [hrvatska] po otvorenosti svojih izvora i širini horizonata jedinstvena ne samo u Europi, nego i u svijetu» (isto).

[40] Vidi: Drago Kekanović (ur.), Školska autonomija Srba u Hrvatskoj, SKD «Prosvjeta», 1996.

[41] I. Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekularizma do boljševizma), Zagreb, 1994.

[42]Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi (Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914), Zagreb, 1992., s. 66.

[43] Objavljeno kao knjiga: Ivan Jurišić - Milan Matijević - Goran Nikić, Srpske škole i istaknuti učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, SKD «Prosvjeta», Zagreb, 2005., s. 14.

[44] Nedjeljko Kujundžić, «Druga balvan revolucija», Fokus, 8. veljače 2008.

[45] S obzirom na «srbiziranje balkanskih Vlaha» (posebice u djelu povjesnika Alekse Ivića i Drage Roksandića te lingviste Pavla Ivića), istraženo je da «današnji Srbi u Bosni i Hrvatskoj iz vremena turske i austrijske kolonizacije etnički ne pripadaju srpskom narodu» (Mirko Valentić, «O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba», Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb, 1992., s. 21).

[46] «Nakon pada Beograda god 1521. i bitke na Mohačkom polju 1526. god. na čitavom graničnom području pojasu Hrvatske, od Drave do Jadranskog mora, broj Srba se toliko povećao da se na zemljovidu pojavljuje kao zemljopisno-etnički pojam Mala Vlaška (Srpska – o.g.G.N.) koja obuhvaća područje zapadne Slavonije, Like, Krbave, Sjeverne Dalmacije i Podvelebitski kanal» (I. Jurišić – M. Matijević – G. Nikić, Srpske škole i istaknuti učitelji …, s. 14).

[47] «[Istaknuto je] da u srpskim školama u Slavoniji /pa i u cijeloj Hrvatskoj– o.g.G.N./ mora, kao nastavni predmet, na prvo mjesto doći srpski jezik s ćirilicom, a nakon njega crkveno-slavensko čitanje s razumijevanjem i crkveno-slavensko pjevanje. Ovi nastavni predmeti bili su podcrtani kao glavni predmeti koji mogu sačuvati srpski duh, povijest i kulturu u Slavoniji i drugim hrvatskim krajevima u kojima su Srbi živjeli i djelovali» (isto, s. 194-195)

[48] Khuenov zakon (1888.) «imao je značajnog upliva i na srpsko elementarno školstvo u Slavoniji» jer je prema čl. 4. tog zakona u sve javne škole u Hrvatskoj kao nastavni predmet uveden hrvatski ili srpski jezik» (isto, s. 100-101.

[49] Isto, s. 196.

[50] I. Biondić, «Srpska školska autonomija razvaljuje hrvatsku nacionalnu državu», Vjesnik, 7. svibnja 1998.

[51] «Moj rad na integraciji školstva u Podunavlju nikoga nije zanimao, nitko me o tome ništa nije pitao. Imala sam dojam da su svi čekali da se ja na tom osjetljivom pitanju okliznem» (Ljilja Vokić, onodobna ministrica prosvjete, «Razgovor», Obzor, Zagreb, 13. veljače 1998.).

[52] I. Biondić, «Politički nimalo naivno», Večernji list, 12. listopada 1997.

[53] «Budući da se Ministarstvo prosvjete i športa, bez jasne razvojne strategije, posve nedovoljno kompetentno i dosljedno, grubo poigrava s hrvatskim nacionalnim suverenitetom i identitetom, Hrvatski forum drži da bi ono moralo snositi političke posljedice (npr. ostavka ministrice)» (Hrvatsko slovo, studenoga 1997.).

[54] U tom je programu bio predviđen i hrvatski pisac Vladimir Nazor, vjerojatno kao prvi predsjednik zavnohovske Hrvatske, koja je Srbima osiguravala «dvojni suverenitet», tj. političku sukonstitutivnost.

[55] Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, br. 12, Zagreb, 1996.

[56] Globus, studenoga 1997.

[57] Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, br. 12, Zagreb, 1996.

[58] Vjesnik ministarstva prosvjete i športa, br. 8, Zagreb, 7. listopada 1997.

[59] Ovo je obilježeno kao «poziv na kolektivnu amneziju», jer kao da «nije bilo dosta skoro pedeset komunističkih godina u kojima su Hrvati morali zaboravljati svoju povijest ili su im je drugi krivotvoril» (Vinko Filipović, Hrvatski školski sindikat «Preporod», Novi list, 26. rujna 1997.).

[60]«Tko daje pravo Ministrici prosvjete i športa da donese takav protuhrvatski akt?» Naime: «ako je hrvatsko Podunavlje integralni dio Hrvatske, a jest, kako je onda moguće imati selektivni pristup u izučavanju hrvatske povijesti i to za nas živuće u dobi u razdoblju na koje smo posebno osjetljivi, svi smo nešto izgubili» (Ivica Žigić, «Kako od Hrvata napraviti zombije», Školske novine, 28. listopada 1997.).

[61] Ch. Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, s. 66.

[62] I. Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekularizma do boljševizma), Zagreb, 1994.

[63] sto, s. 98-99.

[64] Marko Pranjić - Nedjeljko Kujundžić - Ivan Biondić (pr.), Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva, Zagreb, 1994. , s. 31-36

[65] «Sekularizam humanističkih znanosti kako su se konstituirale u prošlom stoljeću, to nasljeđe prosvjetiteljstva, ostavio je dubokih tragova. U nas je to za posljednjih desetljeća jako pojačavao ideološki pritisak borbene ateizacije, a dobro je služilo i unitarističkim težnjama za kulturnim iskorjenjivanjem» (Radoslav Katičić, «Razgovor», Vijenac, 28. siječnja 1999.).

[66]«Zapravo u ideologiziranoj hrvatskoj historiografiji sve je katoličko automatski osuđeno kao reakcionarno i nazadno, osim ako je bilo u nekakvu suglasju s dominirajućom ideologijom» (Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb, 1994., s. 194.)

[67] Iako su oba imena (Hrvat i Srbin) opravdana, Filipović je u toj dvoimenosti vidio problem pa drži da se jedinstvo može zamisliti samo pod jednim imenom. Ako je o njegovu mnijenju, piše on «pobri Andri» (Andrija Torkvat Brlić, 1865.), onda će «srpsko ime u jugoslavenštini općim postati». Doduše, on se ne usuđuje o tome još glasno govoriti, jer «nije mu se htjelo Hrvate vrijeđati», ali će «za Srpstvo za koju godinu još povoljnije vrijeme nastati, onda će već otprtije za nj progovoriti» (Ljuba Lončar, «Iz korespondencije Ivana Filipovića», Starine, JAZU, knjiga 45, Zagreb, 1955., s. 457).

[68] Vidi I. Biondić, Magna fraus. Slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002.

[69] Anđelko Milardović, Poraz Europe, Lica boga Janusa, Osijek-Zagreb-Split, 1998., s. 218.

[70] Uza sve velike ciljeve i zavidne terminologiju spomenuta strategije ima samo jedan problem: «zamijenite li u njemu riječi Hrvatska i hrvatska kultura, primjerice riječima Južna Koreja, Mađarska, Meksiko, Gana ili Zelenortski otoci, dobit će te savršenu strategiju kulturnog razvitka spomenutih zemalja» (Jasmin Boko, Jutarnji list, 18. ožujka 2001.).

[71] J. Bratulić, Zarez, 29. ožujka 2001.

[72] A. Vujić je objasnio da je «kategorija kulturnog identiteta koji se koristi u Strategiji jači pojam od nacionalne kulture koja može biti izolirana» (Jutarnji list, 18. ožujka 2001.).

[73] Međutim, «zašto ne i s Mađarskom, Slovenijom i BiH, nije rečeno» (Andrija Tunjić, «Komu treba strategija hrvatske kulture?», Vjesnik, 18. travnja 2001.).

[74] D. Primorac, «Razgovor», Vjesnik, 16. rujna 2004. «Vukovar je jedan od onih dokaza da je Hrvatska istinska srednjoeuropska zemlja. Vukovar je naša srednjoeuropska legitimacija, naša podunavska legitimacija, a srednja Europa i Sredozemlje kroz cijelu povijest su bili kolijevka europske civilizacije» (Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH pri posjetu Vukovaru, Vjesnik, 4. svibnja 2006.).

[75] D. Primorac, «Predgovor»; u: Ivan Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2005., s. 16.

[76] Djela Dr. Ante Starčevića (VI.), s. 126.

dr.sc. Ivan Biondić

{mxc}

Pon, 16-12-2019, 11:39:39

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.