Antifašizam Velebitskog ustanka (1932.) razobličuje boljševički antifašizam

Iz šira razgovora, svedena naslova „Šef riječkog HDZ-a organizira kontra skup u Srbu", kao angažirana odvjetnica Pupovčeva boljševičkog antifašizma, novinarka Tihana Tomičić izvrće, pače i politički potvoruje (nadnaslov: „Mile Biondić ne odustaje od desničarenja") legitimnu akciju Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Grada Rijeke i njezina donedavna predsjednika. Naime, „Mile Biondić ne vidi ništa čudno u ovakvoj retorici", posebice glede činjenice „da je danas predsjednik riječkog ogranka HDZ-a, dakle iste one stranke koja je niz godina surađivala sa SDSS-om i Miloradom Pupovcem te dapače zahvaljujući njima imala čvrstu saborsku većinu" (Novi list, 26. 07. 2012.). Zapravo o neupitnom tom partnerstvu, izim L. Tomičića („Moralno zagađenje okoliša", 13. 11. 2011.), na ovim stranicama, još su ranije pisali: Milorad PupovacDražen Ciglenički („Milanović po Sanaderovom receptu", 11. 11. 2011., „Koljivo, a ne sushi„, 23. 01. 2011.). i, posebice, Boris Pavelić („Sanader je bio bolji", 10. 05. 2012.).

Međutim, držeći se poznata stekliška načela (»Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice»),[1] glede dopustiva prostora, treba raščlaniti: kako, povijesno i politološko-politički gledano, danas stoje akcije Pupovčeva „srbačkoga" i uopće boljševičkog antifašizma.
Ako je riječ o struci, govorom je objektivnih činjenica, većina povjesničara (M. Artuković A. Beljo, K. Bušić, D. Dijanović, M. Jareb, J. Jurčević, D. Kalafatić,Ivica RačanIako je na vlast došao na krilima „novoga smjera", što je samo inačica pogubna „novog kursa" (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju" koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista". Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista", konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate" P. Strčić, Ž. Tomašević, T. Vuković, Z. Zidar i dr.), pod agendom talijanskog fašizma, razotkriva «partizansko-četničku" narav „srbačkoga ustanka". Kratko se tako sažima: „Kod nas se pola stoljeća slavila bezočna laž da se radi o ustanku antifašista, što nije točno jer su se digli ljudi koji su bili koordinirani s talijanskim fašistima. Same borbe 27. srpnja nije bilo, bio je samo napad na policijsku postaju u kojoj su bila četiri čovjeka. To je ujedno bio i početak čišćenja okolnih sela od Hrvata"(M. Artuković). O potonjem bjelodano svjedoči nedavno objavljeni Dossier Boričevac. Pače i povjesničari naglašeno lijevo-liberalne usmjerbe (I. Banac, N. Budak i T. Jakovina), u najmanju su ruku poljuljali priču o Slavko Goldstein«antifašističkom Srbu». Otuda i uspjela Jakovinina prispodoba: «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo».[2]

U obrani Pupovčeva „srbačkog antifašizma", utjelovljena „posljednjim Mohikancima" Mesićeve SAB-ovštine, ostala je tek neoboljševička povjesnica Slavka i Ive Goldsteina. Štoviše, kao nesuđeni akademik, a izgledni pariški poklisar, potonji (Ivo) ne libi se kolege suprotna mišljenja obilježiti „ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države."[3] Međutim, zalud bivši koalicijski vicepremijer S. Uzelac „sve zainteresirane upućuje(m) na tekstove prof. Ive Goldsteina"[4] kad pod teretom povijesnih činjenica, a još više obesnaživanjem SDSS-ova koalicijsko-ucjenjivačkog potencijala, uskraćujući pokroviteljstvo, danas državni vrh u širokom luku zaobilazi „pupovačko ustanište". Slična sudbina, lako je predvidjeti, doskora očekuje i „pupovačko svetište" (Novinarski dom). Naime, nakon legendarna zaziva ("Hristos se rodi") i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi"), to „svetište", tobože popločenih „europskih vrijednosti", obvezatno je hodočastila državna i ina elita. Međutim, izim poznatih brešanovskih scena (poput: „Duško, jedi mi iz usta") - što ih prirediše „vlaški glumci" Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) – tamo začeti Pupovčev svetosavski klerikalizam (na što će prvi upozoriti I. Z. Čičak), postat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe.

Naime, uz Sanader-Pupovčev blagoslov, po crti tobožnjih „europskih vrijednosti", kao osovina politike „novoga smjera", ostvarena dvomandatna HDZ-SDDS-ova je hrvatsko-srpska koalicija ispostavila katastrofalni saldo koji, manje-više, uspješno opisuju politološko-političke raščlambe. Uočuje se tako,Ivo Goldsteinkako je lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i 'pokroviteljske demokracije'."[5] Drugim riječima, Sanader je uspostavio izrazito koruptivni model vladanja koji je dugoročno onesposobio upravljanje državom i, s tim u svezi, „dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije."[6] Spomenuta je klerikalna parada bila tek kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže, pa "Hristos se rodi" sv. Ive Dugebaskoga sigurno je „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva."[7] Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije.[8] Ukratko, dosegavši samo dno (gospodarski, socijalno i moralno), na koljenima Hrvatska je bačena pred vrata Eunije. Kako su, međutim, prošli sveci ove politike? I dok su „Dugebaba i 40 hajduka" punili remetinečke odaje, zagovorom Ivina „Hristos se rodi" - kao akviziciji ino-ministrice (V. Pusić) - sv. Miloradu Miranjedonjskom su privremeno otvoreni eunijsko-parlamentarni dvori.

Kao da je riječ o završnom činu, što je još ranije skrojen po scenariju „Erasmus Gilde" (1993.-1998.), te Goldstein-Pusićkine družbe što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države.[9] Naime, po crti aksioma «demokracija ili nacija»[10] (V. Pusić), što ga je skovala naša «kozmopolitsko-liberalna politička femina,"[11] supportom je Sorosove filantropije projektirana «Druga Republika Hrvatska». Naime, nakon Tuđmanova neosigurana „hrvatskog pravca", trećesječanjskom su smjenom (2000.), uz zeleno svijetlo HAZU-ova „Foruma,"[12] položene tračnice politike „balkanskoga novog smjera". Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane", budući da „nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka»,[13] Vesna Pusićzabrodila je pogubna politika «od nacionalne države ka državi građana».[14] Riječ je o tzv. detuđmanizaciji koju, blasfemično nagradivši ideološko-političkog pokrovitelja,[15] promiče dvomandatni predsjednik (S. Mesić), čime se otvoreno demontirala hrvatska nacionalna država. U ozračju druge obljetnice «pada Vukovara», svoj je trijumfalni pohod erazmatička sljedba započela poznatim skupom „Srbi i Hrvati" (Muzej «Mimara», 1993.).[16] Uz otvoreno priznatu veleizdaju,[17] tamo je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom".[18] Naime, nakon što je skandalozno prešućen Memorandum SANU (1986.), pod čijim je barjakom Milošević zaigrao krvavo kolo,[19] doskora optužena za „udruženi zločinački pothvat", Hrvatska je svoj suverenitet „bez metka" isporučila Haaškom tribunalu.[20] U svekolikoj toj priči, zasigurno, jedno od središnjih mjesta zauzima Milorad Pupovac koji je - kakve li fascinacije? - opisan kao „ubojiti spoj političara i lingvista, štoviše šef Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu." [21]

Visoka znanja iz „primijenjene lingvistike", što su potom učinkovito „primijenjena" u projektu „Erasmus Gilde", po prvi put su izravno demonstrirana u spomenutom „mimarijanskom svetištu" (1993.). Polazeći od otvorene paraepistemologije («nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima»), predstavljen je tako protupovijesni projekt „Srbi kao ključ." [22]Uz legendarni „Hristos se rodi", tim je „ključem" kasnije bila zabravljena dvomandatna Sanader/Kosor-Stanimirović/Pupovčeva koalicija. Isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, „ključar" (Pupovac) drži da zbog «odsustva konstitucijske moći i konstitucijskog konsenzusa», Hrvatska ne može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica».[23]Iako su „Bljesak" i „Oluja" (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije", pristigla je naplata na račun „mirne reintegracija Podunavlja". Naime, uz ugradbu parapolitičkog sustava (SNV, ZVO i dr.), ta je Srbnaplata, posebice, legitimirala «etničku stranku s građanskim predznakom" (SDSS), koja, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma",[24] svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem drobi i narušava hrvatski suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji «počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod», tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba». [25]

Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera", što je samo inačica pogubna „novog kursa" (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju" koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista". Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista", konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate",[26] tj. da se Hrvatska izgradi kao moderna, normalna „politička nacija". Nažalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država", pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija" - zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa". Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom", takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva", što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju".[27] Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, „govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju."[28] Stoga, lažna aksiomatika „demokracija ili nacija", potporom Pupovčeva „ključarenja", pripada eksplicitnom repertoaru „(č)etničke demokracije". Štoviše, lukavstvom uma, takvu je demo(n)kraciju - dakako, uz izvanjski support - samoubojstveno (pro)vodio sanaderizirani HDZ, čime su (po)rušeni sami temelji hrvatske države. Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije».[29]

Prema tome, onkraj svaka emancipacijskog potencijala, Pupovčev boljševički antifašizam, po crti „ubojita spoja politike i lingvistike", prevratno prkosi svakoj ideji hrvatske nacionalne države, Zoran Milanovićkako je to opisao jedan od ideologa SANU-memoranduma (1986.).[30] S tim u svezi, kao ideolog i svojedobno «konzekventni eksponent Miloševićevih [protežno Tadić-Nikolićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda".[31] Suprotno tome, izgleda u najboljoj tradiciji nezaboravne Snježane Bige-Friganović (2004.), što je ušla u politiku „ne trgujući pritom, kao gospodin Pupovac, svojom nacionalnošću i ne stvarajući od nje profesiju»,[32] Z. Milanović je okupio oko sebe relevantan krug političara koji, ne zabacujući svoj (srpski) etnicitet, kao građani-državljani („politički Hrvati"), koji će u Vladi odlučivati o sudbini države. Rehabilitirajući tako Račan-Arlovićevo dalekovidno „političko hrvatstvo", bez Pupovčeva „ključa", tendencijski je „Milanović na dobrom putu da bezbolno razriješi najveći gordijski politički čvor na hrvatskim prostorima od uspostave karađorđevske kraljevine Jugoslavije."[33] U čemu je, međutim, tu prijeporna uloga obnovljena HDZ-a?

Očito zgromljen zgoljnim političkim interesom, što je, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», proizlazio iz «trgovačkog ugovora» između etnocentrističko-koalicijskih partnera, u predsjedničko-stranačkoj kampanji T. Karamarko otvoreno priznaje „da je ta koalicija bila ponižavajuća", posebice, kad je „HDZ-ova Vlada financirala obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno".[34] Međutim, taj oštri rez od Pupovčeve „pupkovine", naša je novinarska elita obilježila pravom bogohulom. Naime, Karamarko je "samo jednom rečenicom srušio ono slavno 'Hristos se rodi'". Dakle, „kao što je političkim dekretom HDZ zabranio mržnju prema Srbima, tako ju je političkim dekretom sada opet probudio."[35] Jednostavno, „Sanader je bio bolji", čijim je legendarnim „Hristos se rodi" usmjerena politika „odbacila mržnju prema Srbima i zemlju okrenula prema EU."[36] Po toj crti, ispavši kao kolateralna žrtva, i „Mile Biondić ne odustaje od desničarenja".[37] Paradoksalno, govore to novinari, što su dugabaskom svecu jeli „iz ruke zbog Hristos se rodi", zavevši ih tako, da „sada treba biti pošten i reći – Ivo Sanader je bio naša želja i odabir."[38] Toliko o sjaju iIvo Sanaderbijedi (Pupovčeva) boljševičkoga antifašizma koji bi se, kakve li demo(n)kracije, i (o)branio „političkim dekretom".

Međutim, pred nama je suvremeni „homo fraus" (čovjek obmanitelj), Pofukom „ubojiti spoj političara i lingvista", kojemu bi mu, glede obvezujuće paraepistemologije (posebice, kad prema drevnokineskoj, „pogrešni pojmovi vode rat"), svaka normalna znanstvena, pače i politička zajednica zauvijek pred nosom zalupila vrata. Gdje nam je tu umni Jose Ortega y Gasset (1939.), kad zbori: „Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu", njegova misija "treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala"[39]. Našega Pofuka, međutim, više fascinira Pupovčeva govornička vještina, budući da je „malo ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik". Vjerojatno je to točno, dodajući da su mu takav dar osigurali „hrvatski vukovci" kad su, spram većinske hrvatske ikavice, njegov (Pupovčev) zavičajni idiom – manjinsku vlašku ijekavicu, uzeli fatalnom osnovicom hrvatskoga standardnog jezika.[40] I dok naš zavičajnik, posebice, kajkavske ili čakavske baštine, zamuckuje na hrvatskom standardu, „naš Chomsky" svojom mutivodnom epistemom,[41] lakoćom vlada svijetlima političke i ine pozornice.[42] Ima li u svemu tome kraja? Čeka li sv. Milorada Miranjedonjskog sudbina poput bivšeg partnera - sv. Ive Dugobaskog? Uz otvoreni Pupovčev dossyer – politika kao „etnobiznis" i „reketarenje [43]ter, posebice, „slučaj Šreter"- [44]uz minimum „uskočkog" Drago-Hedl-ovanja, lako bi se svijetle brusselske, mogle zamijeniti tamnim remetinačkim Drago Hedlodajama.

Usprkos svemu tome, naša novinarska elita – kao nekad Sanaderu (i) danas Pupovcu „jede iz ruke"- opasnim „desničarenjem" obilježava organizirani"Novinarska elita"Usprkos svemu tome, naša novinarska elita – kao nekad Sanaderu (i) danas Pupovcu „jede iz ruke"- opasnim „desničarenjem" obilježava organizirani mirni prosvjed branitelja-dragovoljaca Domovinskog rata, koji, kao dionici demokratskog, ukazuju na pogubni boljševički antifašizam. Čine to, ponekad, nevješti „peru i knjizi", kojih se ne laća, prema svojemu pozivu, organizirana intelektualna elita mirni prosvjed branitelja-dragovoljaca Domovinskog rata, koji, kao dionici demokratskog, ukazuju na pogubni boljševički antifašizam. Čine to, ponekad, nevješti „peru i knjizi", kojih se ne laća, prema svojemu pozivu, organizirana intelektualna elita. Naime, ona je bila dužna - „puškom u ruci i krunicom oko vrata" stečene - (o)braniti jednostavne, snažne i neupitne vrijednosti: „pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak".[45] U tom pravcu, istraživanjem otvorenih „kaverni" Drugoga svjetskog rata, zaglavljivanjem njegova dramatičnog poglavlja,[46] ostat će zadaćom organizirane povjesničke profesija koja bi, onkraj ideološkog, bila u funkciji znanstveno-kulturnog transfera. S tim u svezi, uz devet povijesnih katedri ter nekoliko zavoda i instituta, tragom „otvorene povjesnice" (historia aperta), naši povjesničari mogu dati relevantan stručni pravorijek, glede aktualnih (anti)fašističkih prijepora.[47] Riječ je o „ideološkoj fantazmi" („crna guja u njedrima" vs. „crveni udav oko vrata"), koja, više od dva desetljeća, Hrvatsku drže talcem, na samom rubu građanskog rata.[48] Međutim, „zabludjeli« Mile Biondić uzalud kumi novinare, glede pomoći „u tome da se otvori ozbiljna rasprava": kako bismo „demistificirali povijesne falsifikate", što leže - kako vidjesmo - u samom biću (Pupovčeva) boljševičkog Velebitantifašizma.

S obzirom na to, nakon kukavne prešudbe političke i intelektualne elite, što funkcionira po Basarinom načelu,[49] riječki dragovoljci obilježavaju 80. obljetnicu antifašističkoga Velebitskog ustanka (1932.-2012.). Nakon Labinske republike (1921.), kao prvi otpor fašizmu - velikosrpskoj monarhofašističkoj diktaturi, uz širu antifašističku frontu,[50] Velebitski su ustanak (1932.), štoviše, uz posebni proglas, podržali komunisti.[51] Međutim, utječući se importiranim totalitarnim ideologijama,[52] onodobni se emancipacijski potencijal (velebitskoga) antifašizma našao u slijepoj ulici, što je bila popločena dramatičnim iskustvima totalitarizamâ 20. Stoljeća[53]S obzirom na to, taj je ustanak tendencijski locus svehrvatske pomirbe (jedinstva), što je kasnije pragmatično ostvarena u Hrvatskom obrambeno-osloboditeljskom ratu – HOOR (1990.-1995.). S druge strane, taj je događaj isto tako i mjera tragičnih raskola hrvatskoga nacionalnog korpusa,[54] koji, tragom „Freund-Feind-Ideologie", umnažaju bespuća hrvatske zbilje i traju sve do današnjih dana. Osvještavanje tih bolnih proturječnih procesa - gotovo laboratorijski – omogućava, vjerojatno ne slučajno,[55] potisnuta priča o i oko antifašističkoga Velebitskog ustanka (1932.). Podizanjem spomen-obilježja žrtvama spomenuta Ustanka (Jadovno, 7. rujna 2012.), na "Putu Velebitskoga ustanka – 1932." - kako se neslužbeno imenuje cesta, što uvire u neslužbeni kompleks "Logora Jadovno - 1941" - otvara se tako putokaz prema stvarnoj, maksimalno mogućoj Istini.[56] Spram „zatezalo-natezalo-argumentacije",[57] prokrčuje se tako put prema stvarnoj Žrtvi koja, zaslužuje svekoliki pijetet. S tim u svezi, tragom uvodno spomenuta stekliškog načela, posljedično-uzročna toponimija obesnažuje skandaloznu Pupovčevu dijaboličnu aksiomatiku: "Zločini u Jadovnom su matica svih kasnijih zločina u Hrvatskoj i BiH".[58]

Sve u svemu, „zločinački udruženi pothvat," što ga je iskovala i orgnizirala protiv hrvatske nacionalne države Goldstein-Pusičkina družba – „Erasmus Gilda", duboko je obilježen (Pupovčevim) boljševičkim antifašizmom koji, okrijepljen gazimestanskom retorikom i ucjenama,[59] međutim, nepovratno kreće prema smetlištu povijesti. Boljševički antifašizam, povijesno i političko gledano, posebice razobličuje prešućivana slika antifašizma Velebitskog ustanka (1932.). Naime, tim prvim ustankom protivAnte Starčevićvelikosrpskoga fašizma i okupacije zapaljena je slobodarska iskra samostalne i nezavisne Hrvatske, što je - nakon sloma četničko-jugokomunističke agresije - ostvarena HOOR-u (1990. -1995.). Iako iskovana u tom ratu,[60] sustavno okupirana (anti)fašističkim podjelama i prijeporima, Hrvatska nije postala suvremena politička nacija.[61] Međutim, zatvaranjem poglavlja Drugoga svjetskog rata, arhiviranjem tih podjela i prijepora - tragom središnjih dokumenata: «Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) ter «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.) – konačno se omogućuje hrvatskom narodu da se osovi kao normalna, suvremena politička nacija („političko hrvatstvo").[62]

Izašavši iz okova i sapletanja (č)etničke, okrenuti izazovima zapadno-liberalne demokracije,[63] hrvatski se državljani (građani), konačno, mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka. S druge strane, nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija - polazeći od dostojanstva (pijeteta) Žrtve per se - onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja.[64] Sve u svemu, prema Ciceronu spravljena, ostaje nam ona duboka stekliška p(r)ouka: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.). I to je to!

prof. dr. sc. Ivan Biondić
stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke

[1] Ante Starčević, Djela dr. Ante Starčevića 3., Zagreb, 1995., s. 45.

[2] Vidi Ivan Biondić, „Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog Gazimestana i Jurskog parka komunizma", Hkv.hr, 31. kolovoza 2010.

[3] Ivo Goldstein, Jutarnji list, 31. srpnja 2010.

[4] Slobodan Uzelac, Novi list, 13. kolovoza 2012.

[5] Mirjana Kasapović, Večernji list, 10. prosinca 2010.

[6] Davor Butković, Jutarnji list, 3. srpnja 2011.

[7] Zoran Ferić, Nacional, 14. prosinca 2010.

[8] Predsjednik Ivo Josipović, uz ino, primjećuje: „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika" (Večernji list, 17. kolovoza 2012.).

[9] Ivan Biondić, Magna fraus - slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002. Isti: Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[10] V. Pusić, «Diktature s demokratskim legitimitetom: demokracija ili nacija», Erasmus, br. 1, Zagreb,1993., s. 8.

[11] Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 122.

[12] «Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224).

[13] Ljubomir Antić, «Nacionalni identitet i globalizacija»; u: V. Pavletić (pr.), Nepoznata istina o crnom danu za hrvatske rodoljube 11. siječnja 1972., Zagreb, 2002., s. 180. „Stabilne nacionalne države jedino mogu biti okvir političke i gospodarske tranzicije» (Nada Švob-Đokić, Tranzicija i nove europske države, Zagreb, 2000.).

[14] S. Goldstein, «Druga Republika Hrvatska», Erasmus, br. 1, 1993., s. 26.

[15] Predsjednikova (Mesić) «Odluka o odlikovanju Slavka Goldsteina Redom Ante Starčevića za doprinos razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom samostalne i suverene Republike Hrvatske» (Narodne novine, Zagreb, 2006., broj 131).

[16] «Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima [...] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskihintelektualca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba» (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest 1918.-2008, Zagreb, 2008., s. 816).

[17] Među hrvatskom je postavom, naknadno je priznanje, bio prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat» (I. Goldstein, «Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja», Radovi 31, Zavod za hrvatsku povijest FF Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., s. 181. «No, ostaje činjenica da se, prema priznanju Vesne Pusić [na konferenciji za novinare – I. B.], službeno nije raspravljalo o Memorandumu SANU, od čega, čini mi se, intelektualci-hrvatski građani nisu smjeli odustati» (Josip Antić, Slobodna Dalmacija, 24. studenoga 1993.).

[18] I. Biondić, „1993. godina koja se (ne) vraća: Erasmus Gilda - zločin za pisaćim stolom", HKV-portal, 20. siječnja 2009. «Dok se Hrvatska borila za preživljavanje, gospođa Pusić Pusić uglavnom je mudro šutjela i jedini vidljivi angažman bio je onaj perverzni skup hrvatskih i srpskih intelektualaca, koji su u Mimari organizirali ona i njezin dugogodišnji politički mentor, Slavko Goldstein» (T. Dujmović, Glas Slavonije, 7. siječnja 2002.).

[19] «Miloševićeva velikosrpska osvajačka politika osnovni je uzročnik rata i zla na ovim našim prostorima" te je „obrana cjelovitosti i slobodne Hrvatske pitanje našega biti ili ne biti» (M. Tripalo, Erasmus, br. 5, 1994., s. 10).

[20] Višnja Starešina, Haška formula, Zagreb, 2006.

[21] B. Pofuk, Večernji list, 19. studenoga 2011.

[22] (1) Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg; (2) Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju; (3) Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese; (4) Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima (M. Pupovac, Erasmus, br. 5, 1994., s. 57-58).

[23] Štoviše, u razgovoru za jedan beogradski tjednik, on tvrdi da je njegov «prijedlog oko Krajine sa statusom asimetrične federalne jedinice naprosto nešto što je realno», jer to proizlazi iz «duha hrvatsko-srpskih odnosa u posljednjih stotinu i pedeset godina» (NIN, Beograd, 4. studenoga 1994.).

[24] I. Biondić, „Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma", Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.

[25] Tonči Tadić, „Razgovor", Večernji list, 29. siječnja 2004. Predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac je u banjalučkim Nezavisnim novinama poručio: «Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine». U tom je pravcu, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova odlučna zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990». Uostalom, čekajući haaški fait accompli, posve otvoreno «obnaroduje« se u beogradskom Blicu, «on (Stanimirović) i njegova stranka sigurno će i to pitanje u perspektivi staviti na dnevni red« (I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.).

[26] I. Račan, Jutarnji list, 23. srpnja 2005.

[27] I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma». Odbijajući koncepciju «političkog hrvatstva», srpski su političari u Hrvatskoj bili gotovo jedinstveni (razlike, bolje rečeno netrpeljivosti, bile su više osobne naravi), tako da su rješenje vidjeli «u dvojnom hrvatskom suverenitetu, federalizaciji Hrvatske i političkoj autonomiju » (Vlado Šakić, Načelo Vukovar, Zagreb, 1997., s. 148).

[28] Ljubomir Antić, „Etnička ili liberalna demokracija", Vijenac, 16. lipnja 2011.

[29] Marko Grčić, Jutarnji list, 25. listopada 2008. Dakle, u EPH-alnoj se tvrđavi, kao medijskom pokrovitelju politike „novoga smjera", bezodvlačno priznanje „da je Mesić rušio državne institucije (dok ih je Tuđman pokušavao graditi)» (D. Butković, Jutarnji list, 3. siječnja 2008.).

[30] «Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (Vasilije Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, Beograd, 1991., s. 266). Vidi šire: I. Biondić, Historia reducta ...., s. 129-138.

[31] Davor Gjenero, Novi list, 22. prosinca 1997. U tom je temeljni problem, a ne da se Pupovac „suprotstavlja pluralizaciji manjinske političke scene" (Ivo Josipović, Jutarnji list, 17. kolovoza 2012.).

[32] Snježana Biga-Friganović, Globus, 16. siječnja 2004.

[33] Jure Zovko, „Srbi više ne vladaju Hrvatskom", Dnevno.hr, 6.siječnja 2012.

[34] Večernji list, 7. svibnja 2012.

[35] Tomislav Klauški, Index.hr, 20.srpnja 2011.

[36] B. Pavelić, Novi list, 10. svibnja 2012. Riječ je, naprosto, o mantri „spašavanja vojnika Pupovca", koju, nakon sukoba Josipović-Pupovac, ponavlja i Jelena Lovrić, držeći da je Sanader-Pupovčevo partnerstvo za Hrvatsku bio „vrlo koristan" potez (Jutarnji list, 17. kolovoza 2012.).

[37] T. Tomičić, "Šef riječkog HDZ-a organizira kontra skup u Srbu", Novi list, 26. srpnja 2012.

[38] Jurica Pavičić, Jutarnji list, 2. listopada 2010.

[39] Bogdan Radica, Agonija Europe, Zagreb, 2006., s. 169.

[40] I. Biondić, Historia reducta ..., s. 47-51.

[41] «Jer, mutivoda, kako bi rekao Tomas Man, ništa tako ne mrzi kao analizu» (Latinka Perović, Erasmus, br. 5, 1994., s. 8).

[42] U podužem razgovoru za RSE, on tvrdi da Tuđman i Milošević polaze od «nacionalističke politike da bi mogli provesti politiku etničkog čišćenja i stvoriti države». Tuđman je Miloševićevu politiku «prihvatio sa strašću», pa su Gotovina i Mladić «neka vrsta bratstva u zločinu»; iako je način na koji se dogodila Srebrenica i Oluja različit, «ipak im je politička osnova ista» (v. I. Biondić, „Balvan u peti...").

[43] Predsjednik Ivo Josipović tvrdi tvrdi da je kao „etnobiznismen", Pupovac, „reketario sve dosadašnje Vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna". Štoviše, da je dobio mnogo pritužbi u kojima mu se „Srbi i neke njihove organizacije" žale da Pupovac netransparentno troši novac namijenjen manjinama (Večernji list, 17. kolovoza 2012.).

[44] „Na Pupovčevu molbu ja sam preko Đure Brodarca pustio iz zatvora dva srpska liječnika koji su uhvaćeni s dvije velike torbe s lijekovima. Gdje su nosili lijekove? Četnicima! Spasio sam ih, a on o Šreteru nije dao ni informaciju da je mrtav. Kad je išao po Šretera, znao je da je već mjesec mrtav. A lagao mi je da ga trebaju kao liječnika i da će, čim dobiju liječnika, Šreter biti pušten" (Slavko Degoricija, Jutarnji list, 24. veljače 2008.).

[45] Ivan Šiber, Vjesnik, 19. i 20. srpnja 2008.

[46] „Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost" (Stjepan Razum, Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.).

[47] Usprkos razumljivih svjetonazorskih preferencija, lijeve i desne posvjedočenosti, izim „službenoga" (Ivo Goldstein), hrvatski su se povjesničari - sua sponte - usuglasili, glede partizansko-četničke naravi „srbačkog ustanka" - 27. srpnja 1941. (v. I. Biondić, „Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog ...").

[48] Antagonizam je crvenih i crnih ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, što perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike, onemogućujući rješenje stvarnih prijepora hrvatskoga društva (Romano Bolković, „Smail mal o liberalnoj demokraciji", Objektiv, Zagreb, 7. svibnja 2012.).

[49] "Takav nam je [srpski – I. B.] identitet. Na dupe bi progovorili samo da ništa ne kažemo" (Svetislav Basara, Danas, Beograd, 17. maja 2012.).

[50] U staroj Jugoslaviji, glede otpora „kraljevoj diktaturi, koju smo mi nazivali vojnofašističkom, monarhofašističkom i tome slično, ali uvijek fašističkom diktaturom", bilo je „komunista, socijalista, kršćanskih socijalista, hrvatskih nacionalnih revolucionara, od radićevaca do frankovaca ..." (Šime Balen, „Prisjećanje na robijašku epizodu Antifašističke fronte"; u: Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb, 1996., s. 210).

[51] „Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka, i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret pomogne, organizuje i predvodi" (Proleter, br. 28, 1932

[52] Mal(obrojn)i narodi, pa tako i hrvatski, teško mogu birati saveznike. Tako su iza monarhofašističke i kasnije boljševičke diktature u Jugoslaviji, što su samo bile velikosrpske inačice, stajale sile Antante, kao tvoriteljice i pokroviteljice obih Jugoslavijâ.

[53] „Hrvatske su ustaše bile i dio osovinskih snaga na čelu s Hitlerom, dok su hrvatski partizani išli i za Staljinovim barjacima, a ni jedni ni drugi nisu imali, ni programatski ni praktično, veze sa zapadnim demokracijama" (Marko Grčić, „O knjizi S. Goldsteina": 1941 - godina koja se vraća, Zagreb, 2010.).

[54] "Mi smo [komunisti – I. B.] bili za rješavanje socijalnih i nacionalnih pitanja zajedno sa Srbima u okviru Jugoslavije, a oni [hrvatski nacionalisti – I. B.] su bili za tzv. rješavanje nacionalnog pitanja bez Srba i Jugoslavije u okviru postojećeg socijalnog razvitka – buržoaske vladavine" (Jakov Blažević, prosudba glede Velebitskog ustanka, Prepoznavanja, Zagreb, 1980.).

[55] S tim u svezi, , naspram 489.000.„Srbačkog ustanka (27. srpnja 1941.)", aktualna Google tražilica registrira tek 2.980 „upada", glede „Velebitskog ustanka (6.-7. rujna 1932.)."

[56] „Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini" (Stjepan Razum, Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.).

[57] „Sabor i Vlada pokrovitelji velikosrpskog lažiranja povijesti na Šaranovoj jami: Pupovac izaslanik Sabora a Goldstein Vlade", hrsvijet.net, 24 lipnja 2012.

[58] Slobodna Dalmacija, 24. lipnja 2012.

[59] Još je prije tri godine „ustaničkim Srbom" odzvanjao je Pusićkin: «Drugovi borci, borba nije završila...» i „Antifašizam nema alternativu", odnosno Uzelčev povik: «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu» (Jutarnji list, 26. srpnja 2009.).

[60] Kao izvor suvereniteta, HOOR je trebao dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner, kako upozorava Benjamin Tolić, svojoj knjizi dao naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).

[61] Kao politički narod (nacija), prvi i posljednji put - slijedom paragrafa 59. – Hrvatska je bila za doba Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.). Da je narod bio subjekt odlučivanja (kao politička nacija), i uz skandaloznu prešudbu intelektualne, politička elita ne bi „iza leđa naroda" omogućila sramni „Haaški scenarij".

[62] U tom pravcu, prije svega, treba odlučno deideologizirati ustavne Izvorišne osnove, gdje je dostatno poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep", (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1990.-1995.).

[63] „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkihn zajednica" (Siniša Tatalović, Novi list, 18. kolovoza 2012.)

[64] I. Biondić, „Kako zaglaviti poglavlje Drugoga svjetskog rata?", Hrsvijet.net , 4. srpnja 2012.

Pon, 19-08-2019, 21:33:00

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.