LIberali bez kućnog odgoja

Tijekom posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je popularno biti liberalom. Liberal je osoba otvorenog pogleda na svijet koja nema nikakvih predrasuda. Liberali su spremni razgovarati i zajedničkim snagama u duhu tolerancije doći do rješenja. Ne vole nasilje niti se vole nametati. Ipak, uvijek su u središtu pažnje. Ne mare previše za odjeću i obuću, nose i podrapane traperice, ali glavno da su traperice poznatih skupocjenih marki.

Liberali su vedri, nasmijani, (visoko)obrazovani, načitani, kulturno se udižu, a i proputovali su svijetom. Ma, može i regijom. Oni su totalno cool! I vi ste njima dobri – dok klimate glavom i potvrđujete njihove misli i stavove. U suprotnom, možete se naći u velikoj nevolji u kojoj će vam trebati mnogo živaca, a naodmet neće biti niti elementarni kućni odgoj.

Upravo su takvu vrstu nevolje osjetili gospodin Zdravko Tomac u emisiji „Zoom" na Z1 televiziji i gospodin Andrija Hebrang u emisiji „Studio 4" na HRT-u. Naime, izlaganje gospodina Tomca u spomenutoj emisiji je više puta prekidala gospođa Ana Veliki iz Udruge slobodarskih aktivista. Također, koristila se neprimjerenim rječnikom i mimikom lica što profesor Tomac nikako nije mogao prihvatiti te se u maniri galantnog gospodina koji poznaje bonton oprostio od svojih sugovornika u studiju.

Gotovo istovjetne modele ponašanja osjetio je i gospodin Hebrang od strane gospodina Gordana Bosanca u dinamičnom razgovoru. Tijekom emisije gospodin Bosanac je svojim upadicama pokušao prekinuti iznošenje stavova od strane doktora Hebranga. Na takvo neprimjereno ponašanje u jednom trenutku ga je morao upozoriti i sam doktor Hebrang. Također, svi argumenti koje je iznio gospodin Hebrang, a koji su išli u prilog inicijativi predsjednice Grabar-Kitarović da se opet uvede vojna obveza naišli su gotovo posprdan odnos od strane gospodina Bosanca. Da nije bilo snažne i pobjedničke Hrvatske vojske ne bi se gospodin Bosanac mogao baviti problemom ljudskih prava u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj niti bi bujao život „nevladinih zadrugara" financiranih kako domaćim tako i stranim kapitalom.

Primjerena komunikacija podrazumijeva da međusobno suprostavljeni sugovornici neće jedan drugome upadati u riječ, kolutati očima i argumente proglašavati ništavnima te manje vrijednima. No to se događa. I to redovito upravo od strane liberalnih aktivista koji svoju istinu šire „vikom i urlikom" ne dopuštajući da se čuje i drugačije mišljenje. Najbolji primjer takvog oblika ponašanja je upravo aktivistica pokreta Occupy Croatia (gospođa) Marijana Mirt. Grubim i agresivnim vokabularom spremna je napadati sve neistomišljenike od Crkve preko branitelja do političkih snaga koje joj ne pružaju organizacijsku potporu. Psovke i uvrede te MnijenjeKako bi stanovnici Republike Hrvatske mogli vidjeti i čuti priču onih „s druge strane" pomažu nezavisni internetski portali i lokalne televizije s reportažama koje nisu po volji navodnim liberalnim i socijaldemokratskim grupacijama. Pitanje je jedino koliko su ljudi na državnoj razini upoznati s djelovanjem takvih portala i televizija. Kako bi se u liberalni mrak s početka priče unijelo svjetlo istine nadam se kako će nezavisni portali i televizije postati pristupačniji prosječnom hrvatskom građaninu te time još aktivnije sudjelovati u kreiranju javnog mnijenja.prijetnje stižu u tolikoj mjeri kao da su „ispaljene" iz nekog višeraketnog bacača raketa!

Nije teško postati „desničar"

Uglađeniji i sofisticiraniji primjeri te medijski eksponiraniji jesu gospođa Vesna Teršelič iz udruge Documenta – centar za suočavanje (Hrvata) s prošlošću i gospodin Zoran Pusić iz udruge GOLJP (Građanski odbor za ljudska prava). Zajedno povezanih u Antifašističku ligu koja „ne želi da Hrvatsku ekstremna desnica gura u mržnju i strah" kako prenosi jedan portal. No oni zaslužuju posebnu pažnju i pozornost.

S obzirom na svakodnevna zbivanja koja podrazumijevaju širenje neistina vezanih uz krvave povijesne događaje naše moderne povijesti svi oni koji se tome (jasno i glasno) usprotive bivaju označeni kao „desničari", „nacionalisti", „klerofašisti" i slično. Neke se pokušava proglasiti i ludima (slučaj Francišković). Time se stavovi i gledišta kvaziliberala prihvaćaju kao stavovima općih civilizacijskih vrijednosti i demokratskih vrednota. Na pojedince ili društvene skupine koje se usuđuju progovoriti na drugačiji način gleda se kao na prijetnju miru i stabilnosti koja bi nas vratila u „mračne devedesete". Mnoge se pokušava medijskim napadima izolirati i odstraniti iz javnih medija na državnoj razini. Neki su međuvremenu označeni čak i ustašama! S obzirom na nevjerovatnu količinu neistina i verbalnog nasilja kojoj svjedočimo iz dana u dan, uistinu u Hrvatskoj nije teško postati „desničar" u očima svih onih koji to nasilje provode.

Kako bi stanovnici Republike Hrvatske mogli vidjeti i čuti priču onih „s druge strane" pomažu nezavisni internetski portali i lokalne televizije s reportažama koje nisu po volji navodnim liberalnim i socijaldemokratskim grupacijama. Pitanje je jedino koliko su ljudi na državnoj razini upoznati s djelovanjem takvih portala i televizija. Kako bi se u liberalni mrak s početka priče unijelo svjetlo istine nadam se kako će nezavisni portali i televizije postati pristupačniji prosječnom hrvatskom građaninu te time još aktivnije sudjelovati u kreiranju javnog mnijenja.

Igor Baldassi