Haški aksiom

Kada se govori o pojmu aksiom sjetimo se svojih školskih dana i pomislimo na Newtona i njegove aksiome odnosno zakone. Najpoznatiji Newtonov zakon jest Treći Newtonov aksiom koji govori o zakonu akcije i reakcije odnosno o međusobnom djelovanju dvije suprostavljene sile suprotnih smjerova. Nekoliko dana nakon izricanja presude Međunarodnog suda pravde u Haagu u slučaju tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije i (protu)tužbe Republike Srbije protiv Republike Hrvatske za genocid možemo povuću paralelu upravo s navedenim Newtonovim zakonom.

Republika Srbija, pravna sljednica države Srbije i Crne Gore koja je prestala postojati 2006. godine odlukom jednog dijela stanovništva Crne Gore na referendumu te pravna sljednica Savezne Republike Jugoslavije nastale 27. travnja 1992. godine uložila je (protu)tužbu tek 2010. godine nakon što se 2007. godine Sud proglasio nadležnim za sudjelovanje u sporu. S druge strane, Republika Hrvatska je svoju tužbu uložila već 1999. godine. Prvotna verzija tužbe potpuno opravdano obuhvatila je i drugu državu nastalu na području bivše Savezne Republike Jugoslavije – Republiku Crnu Goru.

Kako je i zašto je iz završne tužbe izbačen drugi veliki krivac za agresiju na Republiku Hrvatsku teško je objasniti stanovnicima „bisera Mediterana" Dubrovnika te Konavala. C. GoraKako je i zašto je iz završne tužbe izbačen drugi veliki krivac za agresiju na Republiku Hrvatsku teško je objasniti stanovnicima „bisera Mediterana" Dubrovnika te Konavala. Mnogu upiru prstom u bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i navode njegovu legendarnu neistinu „kako Hrvatska i Crna Gora nisu nikad ratovale" kao jedan od razloga Pakrac 1991neuvrštavanja u tužbu i crnogorske uloge tijekom 1990-ih. Krivnja Crne Gore se rijetko spominje u medijima i neopravdano se zanemaruje zločinačka uloga Momira Bulatovića i kasnijeg „europejca" Mile Đukanovića koji je u vrijeme rata čak i „šah omrznuo zbog šahovnice". Nadam se da idući pravni postupci neće zaobići niti naše crnogorske susjede.Mnogu upiru prstom u bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i navode njegovu legendarnu neistinu „kako Hrvatska i Crna Gora nisu nikad ratovale" kao jedan od razloga Pakrac 1991neuvrštavanja u tužbu i crnogorske uloge tijekom 1990-ih. Krivnja Crne Gore se rijetko spominje u medijima i neopravdano se zanemaruje zločinačka uloga Momira Bulatovića i kasnijeg „europejca" Mile Đukanovića koji je u vrijeme rata čak i „šah omrznuo zbog šahovnice". Nadam se da idući pravni postupci neće zaobići niti naše crnogorske susjede.

Namjera srpska (protu)tužbe bila je amortiziranje snage dokaznih materijala na kojima se hrvatska tužba temeljila. Također, ako gledamo vremensko razdoblje od podnošenja srpske tužbe, a to je 2010. godina te ako se vratimo u blisku prošlost u samoj Hrvatskoj možemo vidjeti koje snage su vladale (vladaju još uvijek) političkom i medijskom scenom. Od dolaska Kukuriku koalicije te predsjednika Josipovića na vlast dolazile su česte izjave o tome kako je hrvatska tužba „skupa i nepotrebna" te kako postoje i „drugi mehanizmi za rješavanje problema", kako se sve može riješiti razgovorom.

Prije svih se navodio slučaj nestalih osoba. Nestalih u ratnom uraganu velikosrpske agresije. U tim izjavama prednjačili su već spomenuti, uskoro bivši predsjednik i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Organizirano su istupale i nevladine udruge koje su isticale te u prvi plan stavljale „hrvatsko prljavo rublje" te neukusno uspoređivali dobro planirane i organizirane zločine (veliko)srpskog agresora s pojedinačnim incidentima koje su počinili pripadnici hrvatske vojske i policije ili civilne osobe.

Velika odgovornost HDZ-a

Iako je Međunarodni sud pravde potvrdio hrvatske dokaze kao potpuno vjerodostojne, opseg i širina zločina ipak je bila premala po kriteriju Suda kako bi se potvrdio genocid. Teško je shvatiti i prihvatiti mnoga obrazloženja koja su ponuđena od strane predsjednika Suda Petera Tomke, a još teže objasniti direktnim ratnim stradalnicima.

tomislav nikolic sajkacaDio hrvatskih političara smatra kako je sama hrvatska tužba loše napisana i loše pripremljena dok dio smatra kako se više i nije moglo dobiti. Neki, poput predstavnika najzastupljenije manjine u Hrvatskoj, gospodina Milorada Pupovca smatraju kako je nepotrebno potrošena velika svota novaca za „dokazivanje nedokazivog". Nadam se kako najeksponiraniji politički predstavnik Srba u Hrvatskoj (ili hrvatskih Srba) neće izjavljivati kako je glavni grad Srba u Hrvatskoj Beograd već onaj grad kojeg su prihvatile ostale manjine – a to je Zagreb. Također, smatram kako je podnošenje tužbe bilo od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku i kako niti jedan potrošeni euro nije previše za iznošenje dokaza o zločinima snaga Jugoslavenske narodne armije i raznih četničkih skupina bilo iz Srbije ili Crne Gore, a i iz Bosne i Hercegovine.

HDZVelika će odgovornost ležati na Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja si neće smjeti dozvoliti odlaganje rješenja problema za iduće godine jer mnoge od žrtava zločina i svjedoka zločina nemaju više vremena na raspolaganju. Biološki sat radi svoje i tu bih istaknuo naslovnicu Večernjeg lista od 3.2. 2015. „Vrhu JNA Hrvatska će suditi kad-tad". Nije istaknut dodatak „u nekom alternativnom svemiru". Dakle, Hrvatska kao članica Europske unije ima određene mehanizme kako uvjeriti (natjerati, prisiliti) Srbiju i Crnu Goru da učine korak prema konačnoj stabilizaciji, a to je put prema suočavanju s prošlošću.Srbija i njezini vodeći politički predstavnici, na čelu sa četničkim vojvodom Nikolićem još jednu egal bitku, ako ne i izgubljenu bitku, ovaj puta pravosudnu, slave i veličaju kao svoju pobjedu. Samo se u Srbiji presuda tumači kao potvrda dokaza o genocidnim postupcima hrvatskih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj. Slavodobitne izjave dolaze i od Milorada Dodika, predsjednika kancerogene tvorevine, daytonskog čeda, Republike Srpske. Zbog svih tih izjava, ali i izjava predstavnika srpskih stranaka u Hrvatskoj bilo bi Dvorac-Eltz-u-Vukovaru02poželjno inzitirati na sljedećim postupcima, kako od aktualne vlasti tako i od Hrvatske demokratske zajednice kao vodeće državotvorne stranke i budućeg pobjednika idućih parlamentarnih izbora sa svojim koalicijskim partnerima.

Velika će odgovornost ležati na Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja si neće smjeti dozvoliti odlaganje rješenja problema za iduće godine jer mnoge od žrtava zločina i svjedoka zločina nemaju više vremena na raspolaganju. Biološki sat radi svoje i tu bih istaknuo naslovnicu Večernjeg lista od 3.2. 2015. „Vrhu JNA Hrvatska će suditi kad-tad". Nije istaknut dodatak „u nekom alternativnom svemiru". Dakle, Hrvatska kao članica Europske unije ima određene mehanizme kako uvjeriti (natjerati, prisiliti) Srbiju i Crnu Goru da učine korak prema konačnoj stabilizaciji, a to je put prema suočavanju s prošlošću.

Svakako bi trebalo preispitati Zakon o općem oprostu iz 1996. koji se odnosi na razdoblje od 17.8. 1990. vremena balvan-revolucije do 23. 8. 1996. Tim zakonom abolirani su svi sudionici oružane pobune protiv Republike Hrvatske no ne i počinitelji zločina. Moguće da bi se tako pokazao neki dobar susjed odnosno „komšija" koji bi dao podatke o lokaciji neke od mjesta stratišta nestalih osoba kako bi se konačno mogla zapaliti svijeća na grob. Budući je pravda vrlo spora, vrijeme prolazi i svjedoci napuštaju ovaj zemaljski svijet potrebno je preispitati koliko je ovaj zakon utemeljen tim više što Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju nije ispunio svoju svrhu nego je prijevremenim puštanjem vukovarskog krvnika Šljivančanina postao lakrdija koja je potvrđena puštanjem Vojislava Šešelja da se brani sa slobode i opet javno propagira zapadne granice srpske države na dobro poznatoj liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Utvrditi tko je gdje bio i što je radio od 1990. do mirne reintegracije

Ne iznosim nikakav govor mržnje ili nešto slično nego potrebu da se konačno utvrdi tko je gdje bio i što je radio od 1990. do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. U tom slučaju ne bi nam se dogodio vukovarski gradonačelnik za vrijeme okupacije grada i ravnatelj bolnice „Sveti Sava" Vojislav Stanimirović koji je za vrijeme Ive Sanadera i nedržavotvornog i detuđmanizatorskog HDZ-a obnašao čak dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru, a za vukovarske ranjenike u „poslednjem dzakulabastionu, poslednjem uporištu ustaške vlasti" tvrdio kako su to „oružane snage koje su se preobukle u bolesnike".

Također, vezano uz navedeni zakon potrebno je utvrditi koliki broj prijava zločina i iskaza svjedoka leži u arhivima te skuplja prašinu kao i tko je za takav nemar odgovoran? Dobar primjer je gostovanje istaknutog srpskog političara Veljka Džakule u emisiji „Otvoreno" na HRT-u. Gospodin si je uzimao za pravo prozivati hrvatsku državu, a time sve nas, za planirano protjerivanje Srba u vrijeme vojnoredarstvenih operacija Bljesak i Oluja iako imamo drugostupanjsku presudu generalima Gotovini i Markaču te presudu Međunarodnog suda pravde koje potvrđuju kako takva namjera nije postojala. Kako navodi dr. Nikica Barić u svojoj knjizi „Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.", Džakuli se pripisuje jedna od vodećih uloga u organiziranju sukoba u zapadnoj Slavoniji, a ističe se njegova izjava „da smo hteli, mogli smo pobiti sve specijalce u subotu ujutro" poslije sukoba hrvatske policije i domaćih četnika u Pakracu 1.3. 1991.

PovijestSpomenom vrijedne i značajne uloge HMDCDR pod vodstvom dr. Nazora došli smo do bitne točke koju bi buduća hrvatska vlast trebala zatražiti od Srbije i Crne Gore, a to je pitanje povijesnih izvora i interpretacije povijesti u obrazovnom sustavu tih država. Naime, mišljenja sam kako bi upravo HMDCDR odnosno njegovi vrijedni znanstvenici trebali napisati dijelove srpskih i crnogorskih udžbenika u osnovnoj i srednjoj školi koji se odnose na razdoblje raspada Jugoslavije i ratnih sukoba u novonastalim državama jer raspolažu nevjerovatnim izvorima povijesnih podataka baš sa srpske strane čime bi se spriječila samovoljna interpretacija suvremene povijesti.Autor knjige navodi kako je sudjelovao u donošenju Daruvarskog sporazuma 18. 2. 1993. kojim je započeta suradnja s legitimnim hrvatskim vlastima što ga je koštalo mjesta potpredsjednika Vlade Republike Srpske Krajine, a za vrijeme operacije Bljesak nakon kratkotrajnog uhićenja pa puštanja na slobodu pokušao je uvjeriti svoje sunarodnjake da centar2-jpgostanu no ovi su se ipak odlučili na odlazak. Dvadesetak godina kasnije biva toliko slobodan da mijenja priču i optužuje za nasilno protjerivanje srpskog stanovništva tijekom operacije Oluja i nakon nje.

Srećom, u studiju se našao dr. Ante Nazor ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) i kao mnogo puta dosad u sličnim situacijama, na neistine odgovorio dokumentima, ovoga puta o naredbi za evakuaciju srpskog stanovništva donešenu od Milana Martića i potvrđenu od Mile Novakovića. Prije svega, potrebno je djelovati u tom smjeru zbog činjenice kako je gospodin Džakula uistinu loše, bljedunjavo izgledao i djelovao boležljivo i šteta bi bila da se dogodi slično kao što se dogodilo Slobodanu Miloševiću - da premine prije završetka kaznenog postupka.

Spomenom vrijedne i značajne uloge HMDCDR pod vodstvom dr. Nazora došli smo do bitne točke koju bi buduća hrvatska vlast trebala zatražiti od Srbije i Crne Gore, a to je pitanje povijesnih izvora i interpretacije povijesti u obrazovnom sustavu tih država. Naime, mišljenja sam kako bi upravo HMDCDR odnosno njegovi vrijedni znanstvenici trebali napisati dijelove srpskih i crnogorskih udžbenika u osnovnoj i srednjoj školi koji se odnose na razdoblje raspada Jugoslavije i ratnih sukoba u novonastalim državama jer raspolažu nevjerovatnim izvorima povijesnih podataka baš sa srpske strane čime bi se spriječila samovoljna interpretacija suvremene povijesti.

Uvjetovati Srbiji da prestane dopuštati sastajanje „skupštinara"

Moguća klica budućeg sukoba se mora izbjeći, a najbolji način je da se mladi susjednih država upoznaju s pravim uzrokom i posljedicama svih događanja, da prihvate odgovornost svojih predaka za sva zla te da budu sposobni takva nedjela osuđivati i spriječavati u budućnosti.Hrvatska država si ne smije više dozvoliti sramotan čin slanja oluja protest 741798875KlicaMoguća klica budućeg sukoba se mora izbjeći, a najbolji način je da se mladi susjednih država upoznaju s pravim uzrokom i posljedicama svih događanja, da prihvate odgovornost svojih predaka za sva zla te da budu sposobni takva nedjela osuđivati i spriječavati u budućnosti.Hrvatska država si ne smije više dozvoliti sramotan čin slanja oluja protest 741798875hrvatskih udžbenika iz povijesti u režiji bivšeg ministra Jovanovića na kontrolu svom kolegi ministru i prezimenjaku u Srbiju.hrvatskih udžbenika iz povijesti u režiji bivšeg ministra Jovanovića na kontrolu svom kolegi ministru i prezimenjaku u Srbiju.

Također, nikakva tumačenja povijesti od strane građanskih platformi koja se dobrim dijelom ionako temelje na lažnim iskazima Save Štrpca, bivšeg sekretara Vlade Republike Srpske Krajine i krajinskog ministra informiranja, nisu dobrodošla već kontraproduktivna za istinsko pomirenje i suživot. Svako takvo djelovanje treba se označiti činom izdaje i unošenja nemira odnosno oblikom terorističke propagande. Dovoljno se sjetiti priča o kriminalnoj ulozi generala Gotovine u Francuskoj i navodnih pljački draguljarnica čime se perfidno blatio ne samo sjajni general nego i cijeli zapovjedni sustav Hrvatske vojske, a time i cijela pobjednička hrvatska vojna sila koja je dobila epitet kokošara i palikuća.

O spaljenim kućama diljem „zapadnih srpskih zemalja" Dalmacije, Like, Banovine, Korduna i Slavonije te Baranje redovito nariču i predstavnici odnosno zastupnici Skupštine Republike Srpske Krajine u izbjeglištvu koja se više ili manje redovito sastaje u Beogradu. Njezin predsjednik Rajko Ležajić, nekadašnji poslušnik osuđenog ratnog zločinca i pokajnika (imaju li takvi zločinci pravo na status pokajnika u sudskim procesima?) te samoubojice Milana Babića, željno iščekuje povratak u Knin te nastavak sna o ujedinjenju svih zapadnih srpskih prekodrinskih zemalja.

Kako se Hrvatska treba u tom slučaju postaviti? Jednostavno – uvjetovati Srbiji da prestane dopuštati sastajanje „skupštinara" i da se svako djelo suprotno tome može smatrati neprijateljskim činom i aktom agresije.Kao što se takvim činom mogu smatrati i sve izjave koje izmijenjuju povijesnu stvarnost, naročito izjave o nepostojanju logora za hrvatske zarobljenike na teritoriju Srbije i Crne Gore (Stajićevo, Srijemska Mitrovica, Beograd, Morinj) ili izjave o genocidnom i zločinačkom karakteru Bljeska i Oluje, ali i drugih hrvatskih vojnih operacija koje su donijele mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Krađa

Pitanje povratka otetog kulturnog blaga iz bogomolja, muzeja i privatnih zbirki također treba uvjetovati. O razmjeru pljačke najviše govori podatak kojeg su iznijeli naši europarlamentarni zastupnici Tonino Picula i Dubravka Šuica kako je iz Lipicanci vraceniHrvatske opljačkano 22 829 muzejskih predmeta te 3 097 kulturnih dobara. Licemjerno je zazvučala izjava nekadašnjeg kustosa Narodnog muzeja u Beogradu kako je Srbija potrošila velik novac na restauraciju tih djela s očitim ciljem da Hrvatska plati Srbiji za taj hvalevrijedan čin!

Sjetimo se prekrasnih prvoklasnih konja lipicanaca, njih 88, otetih iz ergele u Lipiku. Konji su završili u Karađorđevu i u Bosni. Dio konja je vraćen nakon šesnaest godina no dobar dio lipicanaca i arapskih konja je i dalje u Srbiji. Konji su držani u teškim uvjetima, vraćeni su izgladnjeli i bolesni, a jedan od pljačkaša je čak tražio novčanu nadoknadu za hranu konja! Sjetimo se opljačkane zračne luke u Čilipima te ukradene navigacijske opreme koja je desetak godina zatim vraćena. Glavno da Crna Gora nikada u svojoj povijesti nije ratovala sa Hrvatskom!

Mnogo je bolnih tema i srpsko-crnogorskih laži koje se mogu spomenuti, a jedna od najaktualnijih je tema Zakona o univerzalnoj jurisdikciji iz 2003. godine kojeg su donijeli organi Republike Srbije kojima si Srbija dopušta pravo istraživanja i optuživanja svih za ratne zločine na području bivše države. Po tom zakonu, od strane srpskih istražitelja ispitivana je i vukovarska heroina dr. Vesna Bosanac, što je jedan od najsramotnijih poteza u povijesti hrvatske države. Po tom zakonu 2010. na bugarsko-srpskoj granici uhićen Veljko-Maric-osuden-na-12-godina-zatvoraje, zapravo otet, hrvatski branitelj Veljko Marić za počinjenje navodnih zločina na području Republike Hrvatske koji je zatim i osuđen na 12 godina zatvora.

Hrvatska država, svaka hrvatska vlast bez obzira na svjetonazor, nema više pravo čekati i odugovlačiti s rješavanjem problema iz prošlosti. Hrvatska je od 1.7. 2013. članica Europske unije i kao takvoj, dužnost joj je „skinuti rukavice" te jasno i glasno progovoriti o svim problemima. S obzirom na političku situaciju u Srbiji i situaciju da državnu politiku Srbije vode Nikolić, Vučić i Dačić, najsnažniji zagovaratelji velikosrpske ideje, teško da će Srbija bez pritisaka izvana promijeniti svoj stav. Upravo Republika Hrvatska ima tu moć i polugu koju sada jednostavno treba primijeniti u pregovorima Srbije i Crne Gore oko ulaska u Europsku uniju. Hrvatska se ne treba libiti niti ucjene i tvrdoglavog stava.

Tražiti izručenje svih onih za koje se pokaže sumnja da su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, i bivše i sadašnje vojne djelatnike. Protiv nekih su potvrđene optužnice u odsutstvu (navodim primjer karlovačkog krvnika Svetozara Marjanovića koji je kasnije postao dio generalštaba Savezne Republike Jugoslavije) i nisu nikad došli u priliku odslužiti kaznu u nekom od hrvatskih zatvora. Svakako se ne smije zanemariti niti konačno utvrđivanje granica sa Srbijom i Crnom Gorom. Naravno, Hrvatska treba rasvijetliti ulogu i svojih političkih elita u vrijeme Domovinskog rata te provjeriti ulogu nekih od dužnosnika bivše države, ali i tada vladajuće Komunističke partije. Drugim riječima, potrebna nam je i lustracija. Samo tako steći ćemo poštovanje drugih europskih i svjetskih država. I najvažnije, naše žrtve, naši stradalnici i naša djeca to konačno zaslužuju.

Igor Baldassi

Sri, 17-07-2019, 17:24:41

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.