Ljute naranče i politički povraćaj

Sjećam se kada je 1989. jedan moj tadašnji bivši školski kolega rekao da će on i još neki (članovi ili simpatizeri jedne velikosrpske stranke) podignuti srpsku zastavu (vjerojatno ne s tadašnjom zvijezdom, već četiri 's') - na Orlanda na Stradunu u Dubrovniku! Tada sam mu rekao: "Slušaj, ako slučajno pokušate dignut' srpsku zastavu, tako ćemo vas zasut' ljutim narančama da ćete bit' modri k'o balančane". Naravno, nije došlo do podizanja te besmislene zastave, ali vjerojatno ne zbog mojih malih riječi. Tada sam imao na pameti još nezrele, tamnozelene, poprilično tvrde, ljute naranče.

To nekako bijaše doba kada bi se za Sv. Vlaha igrala popularna, u najnovije vrijeme obnovljena tombula (tombola), pa bi onaj čovjek koji skida listiće s velike drvene numerirane ploče tako žestoko bio zasut upravo tim ljutim narančama da bi se svako malo munjevito povlačio u sigurnost zaklona od bijesnog svijeta. Eto, tijekom Dubrovačke Republike vojnici (stražari, čuvari) su se zvali barabanti (trabanti), postojali su i zduri (glasnici, najavljivači, telali), pa sam nekako promislio da bi ovoga čovjeka od tombule u sadašnjosti mogli nazvati 'sanader' ili 'beznader'. Ili tako nekako.

Đivo Bašić