Mišljenje o župnim muzejima

Reprezentativni hidroarheološki nalazi s podmorskih arheoloških lokaliteta mogu biti izloženi u pomorskim ili drugim muzejima, a prečesto se događa da se određeni (ponekad i veći) dio materijala nalazi u pohrani tih muzeja ili (zbog skučenosti prostora i sl.) na mogućoj "dugoročnoj" konzervaciji i restauraciji u specijaliziranim centrima za podmorska istraživanja, kao što je odnedavno onaj u Zadru.

Najbolji (neki još tijekom 1970-ih restaurirani) primjerci uvijek zavrijeđuju mjesto u stalnim postavima muzeja, a ostatak predmeta prečesto je osuđen na pohranu (deponiranje) zbog poznate činjenice veličine muzeja i smisla muzejske izložbe da ne bude prezasićena. Učestale selidbe oštećuju predmete, pa oni tijekom vremena u neku ruku gube na vrijednosti ili je pak onda potrebna veća "cijena" da bi se takvi očuvali. Nadalje spomenimo da u različitim muzejima imamo različite predmete koji se ne drže strogo "teritorijalnog" principa ili se pak (do)tiču određenog područja ili neke države, već npr. neke strane države imaju dosta (potencijalno) muzejskih predmeta koji su očito podrijetlom iz RH, a baštini ih zapravo strana država (ili inozemni pojedinci). Na nedavnom skupu o podvodnoj arheologiji većinu novovjekovnih brodoloma Jadrana jedan strani znanstvenik je proglasio "mletačkim", iako je poznata činjenica da su se npr. topovi i staklo proizvedno u Veneciji mogli naći na različitim brodovima, pa tako i drubrovačkim (uostalom, mogli su biti uzapćeni kao i cijeli brod). Iako je službeni jezik tog skupa bio engleski, autor (koji je inače Talijan) nazvao je na prezentaciji hrvatski Zadar (naziv koji se jednako tako rabi i u engleskom) zapravo talijanskim imenom "Zara" odnosno Biograd kao "Zara Vecchia"! Jedan skup na kojem se itekako spominjao hrvatski dio istočnojadranske obale imao je naziv "Baština Serenissime" [Mletačke Republike]!

Idealno bi bilo izložiti autohtone predmete koji se odnose na dotično bilo kopneno ili otočno područje, pa bi tako župni muzeji u svojim zbirkama i postavima trebali imati izvorne uratke i predmete domorodnog pučanstva koji bi bili nadopunjeni slikarskim, fotografskim, tiskanim (i eventualno multimedijalnim) materijalom koji polako izmiče rukama muzejske pravde (i završava u stranim zemljama ili sl.). U najboljoj nakani posezanja za hidroarheološkim materijalom (pogotovo ako je novovjekovno "mletački") zapravo nam izmiče kopneni ili otočki zalogaj i ugođaj. Pretpostavljam da posjetitelji žele vidjeti nešto novo o staroj tradiciji ovog hrvatskog područja (ako i otoke ne prodamo za "1 Kn"!), a ne na relativno bliskom području vrlo sličan materijal koji u određenoj mjeri ne donosi novinu već ponavljanje (koje se neponovljivo može vidjeti u specijaliziranim, pomorskim ili drugim muzejima).

Primjera radi, Župni muzej Koločepa trebao bi imati jedan jednostavan, simbolično zamišljeni izložbeni epigraf po istoimenoj knjizi Vicka Lisičara: Koločep nekoć i sada, /Dubrovačka hrvatska tiskara zast. I. Birimiša, Dubrovnik, 1932, 195. str./. Tako bi se stalni postav pred nama otvarao kao knjiga: otok Koločep (zemljovidni položaj), o raznim imenima otoka Koločepa (u Dubrovniku je uvriježeniji naziv Kalamota), stari Koločep (opće prilike, pomorstvo Koločepljana iliti Kalamoteza, koločepski brodovi u XIV. i XV. vijeku, 'ribarenje' koralja /kronološki sinkronizam/, koločepski brodovi u XVI. vijeku i dalje), crkva matica, kapele staroga Koločepa, dumne (časne sestre) na Koločepu, bratovštine staroga Koločepa, groblja staroga Koločepa, kršćanski (uopće vjerski) život na Koločepu, dušobrižnici Koločepa, glasoviti Koločepljani (Ivan i Petar Ognjanović, don Vlaho Skvadrović, kap. Petar Svilokos i njegova obitelj, kap. Mato Poković, Pasko Baburica, Antun Poković, Vicko Baburica, Pavao Svilokos, Vlaho Svilocossi [Svilokos]), priče, legende i kolenda (starinska "Kolenda Gospi" s otoka Koločepa), župni arhiv, naselje i podrijetlo stanovništva Koločepa (XIV.-XVII. st., od 1600.-1673., 1673. godine, XVIII.-XX. st. - ovo bi možda trebalo biti odmah na drugom mjestu, nakon zemljopisnog položaja). Kao i u prilozima knjige, postav bi morao imati inkorporirane (prikaze) starohrvatskih kapela (crkvica), matrikulu ili statut Sv. Antuna Opata na Koločepu (1497.), povelju (1515./1518.) bez pečata koji je "nestao" i dr. (u presliku ili sl.).

Vicko Lisičar je napisao i knjigu: Lopud, Historički i savremeni prikaz, /Dubrovačka hrvatska tiskara (zast. I. Birimiša), Dubrovnik, 1931, 93. str. + 16. sl.). Knjiga je štoviše prjevedena i na njemački jezik /Vincenz Lisičar, Lopud, Eine Historische und Zeitgenössische Darstellung, Dubrovačka hrvatska tiskara (zast. I. Birimiša), Dubrovnik, 1932, 106. str. + 16. sl./. Tako ćemo u starijoj (i novijoj) literaturi naći dosta podataka za materijal kojeg treba skupiti ili on već postoji na drugim mjestima svog materijalnog života, te ga prezentirati kako nalaže struka. Prečesto za (stalne i povremene) izložbe vrijedi ona (bukvalna) "koliko novaca, toliko glazbe", zaboravlja se na njihovo duže ili kraće održavanje i trajanje (kao i nas samih), dok kulturni djelatnici (barem donekle ili u većoj mjeri) nastoje uz relativno skromna sredstava uprizoriti zamišljeno uz dugoročnu reupotrjebu (onog idejnog i ostvarenog, a ne kompromisnog ili redigirajućeg), iako smo zapravo uvijek nejednaki pred ovozemaljskim (na sreću ne i jedinim) sudovima. Mišljenja sam da su župni muzeji /bez obzira na dvojstvenost i (ne)razdvojnost "zbirke" i "muzeja"/ vrijedni nastavljači tradicije koja bijaše nekoć, sada je, a to će i biti sve dok dišemo.

Đivo Bašić