Četiri propovijedi

Član Hrvatskoga kulturnog vijeća Đivo Bašić dao si je posebno truda i na osnovu videozapisa zabilježio tri propovjedi vezane uz proslavu Sv. Vlaha u Dubrovniku. Također, zabilježio je i propovijed biskupa mons. Slobodana Štambuka na Bleiburškom polju iz 2008. godine, o kojoj smo svojedobno izvijestili iz vijesti Ike. Propovijed s Bleiburškog polja jednako je aktualna i danas kao prije godinu dana budući da se u međuvremenu ništa bitnoga nije promijenilo, osim što su otkriveni u obliku masovnih grobnica novi dokazi strašnog zločina počinjenog 1945. godine. Ovaj zločin sigurno će trajno ostati zabilježen u povijesti hrvatskog naroda kao možda i njegova najveća tragedija, a slobodno se danas može reći i kako je duboko obilježio niz generacija nakon njega. Naime, ni dan danas čak i nakon dobivenog rata za nezavisnost nemamo društvo kojem je smisao i svrha nacionalne države jasno. A da su oni koji su ubijeni 1945. godine preživjeli nema sumnje  kako bi imali drugačije odgojene generacije i inteligenciju, ali to se promijeniti više - ne može.(mm)

“Zar se zemlja ubiti može, o moj Bože, zar se zemlja ubiti može. Ja nisam putnik, putnik bez karte. Ja imam svoj brod, svog Boga, svoj svod i svoj rod. Ja nisam putnik bez karte, Hrvatska brode moj”. Tako, braćo i sestre, pjeva jedan moj pjesnik s otoka Hvara ističući da ne želi hodati ovim svijetom kao čovjek koji nema kartu u džepu. Ističući da želi biti prepoznatljiv i sebi i drugima. Jasno, glasno i konkretno. I on ima svoj brod. Na tom brodu na krmi piše “Hrvatska”. On ima svoga Boga u kojega vjeruje i do kojega drži i čiju zapovijed želi čuti. On ima svoj svod i svoj rod. Taj njegov svod pod kapom nebeskom doživljava kao veliku kuću u kojoj živi njegov rod. Ja nisam putnik bez karte. Dolazeći na ovo polazišno mjesto stradanja nisam ni ja došao ovdje bez karte. Dolazim ovdje, na ovu prvu postaju velikog hrvatskog Križnog puta, vjerujući u Boga, imajući svoj brod. Dolazim kao čovjek koji ima ljubav prema dvije, ma čujte me, dvije velike stranke! Posebno dvije velike stranke ja naročito volim i želim te dvije stranke i ovdje u Bleiburgu podcrtati. Prva moja stranka, to je moja Crkva.

Moja Crkva koja me uči ljubiti /Na pljesak u publici, dodaje: ‘Skoro bih volio da me ne prekidate. Neka bude na kraju, ako baš hoćete’. / Moja Crkva koja me uči ljubiti, koju volim kao svoju majku i čije principe domišljam uvijek i ponovno nabrajajući sebi i drugima svetih Deset zapovijedi Božjih, uključujući i onu petu: “Ne ubij!” Dolazim i u ime druge, meni tako drage i značajne stranke, a ta stranka je moj hrvatski narod kojemu pripadam. Moj narod i moja domovina u kojoj živim ja i moj narod. Moje dvije velike stranke, čujte me predsjednici stranaka: Crkva i moj narod. O da, želim ovdje u ime Isusa Krista, Učitelja koji mi daje primjer kako se voli svoj narod i kako se za njim tuguje i skupa s njime plače. Jer moj Učitelj je plakao nad Jeruzalemom. Plakao je nad sudbinom krvavom svoga naroda. I on me uči da ja ne mogu biti putnik bez karte. Da ja imam moj rod, moj svod kojega trebam prepoznavati i kojega iskreno kao čovjek volim i ljubim. Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče, možda me želiš zapitati još jednom zašto sam danas ovdje. Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja? Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu moga naroda koji je prešao ovom Bleiburškom dolinom, ovom Dolinom suza, ne u prenesenom, nego u pravom značenju riječi. Koji je hodao Križnim putem koji započe ovdje u Bleiburgu.

Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja ostaje uz moj narod. Dovela me moja Crkva koja želi uz ovaj moj narod biti u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti. Rekao bih vjenčanim rječnikom, jer ova se moja Crkva udala za moj narod, a moj narod se vjenčao s mojom Crkvom. Da, braćo moja i sestre, Gospodin je ugovorio i sa ovim mojim narodom da će biti Njegov narod i Njegova predraga svojina. Dolazimo ovdje cijeleći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje. Te prevažne, poznate kvalitete, tako tražene, skoro kao ljudske, naravne, stožerne kreposti, a kreposti koje malo po malo u nama se gase. I kao da nismo prepoznatljivi u određenim momentima, nažalost ni sebi ni drugima. Što ovdje ne želim? Ne želim sijati nasilje i mržnju. Jer me moj Učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Što ovdje još ne želim? Ne želim biti sudac i najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata, i opravši ruke, učiniti da na prečac osudim ili označim nekoga zločincem i ubojicom. U nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom. Rekao je na ovom mjestu brat i prijatelj kardinal Josip. Što ne želim još ovdje? Nipošto ne želim nepromišljeno govoriti o brojevima. Niti je i ovdje na Bleiburgu ubijena tek ‘šačica ljudi’, kako neki tvrde. Niti koliki je konačni broj.

Da je barem kojom srećom zaustavilo se, Gospodine moj, na toj ‘šačici ljudi’ ovdje na Bleiburgu. I da je ovdje zaustavljen mlin smrti. Tisuće i tisuće mladih ljudi, 20-ogodišnjaka, vratilo bi se svojim majkama koje ne bi trebale nabavljati crninu. Što ovdje ne želim, a što želim? Želim, molim, potičem one koji znaju gdje su te grobnice, gdje su te jame, tko je naređivao, tko je izvršavao? Dajte, budite hrabri, kao što ste bili hrabri i puni samopouzdanja i samouvjerenosti nakon razoružanja naših ljudi, a vi oboružani raznim oružjima. Pred vama su bili vezani žicom izgladnjeli i umorni ljudi. Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja. Učinite pokajanje, pomognite svi vi koji nešto znate, svi koji ste ovdje sudjelovali. Pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine. Istine koja oslobađa. Istine koja će pomoći da se klupko smrti zaustavi! I odmrsi. Ima li hrabrih među vama koji ste za zlodjela bili nagrađivani, koji ste bili unaprijeđivani. Ima li onih koji su sposobni izreći lijepu, veliku riječ: ‘Narode, oprosti’. Koji će izreći majke, majke, ucviljene majke koje su zavijene u crno otišle s ovoga svijeta. Majke žalosne, oprostite. Što još ne želim i što još želim? Ne želim uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinoga, bilo u Jasenovcu, bilo u Bleiburgu. Ali ne želim uspoređivati Bleiburg i Jasenovac još zbog nečega. Jer Jasenovac je…, zbog njega mnogi su platili glavom, i žrtve su imale svoj svijet u prenesenom i u stvarnom smislu riječi. A žrtve Bleiburga niti se smjelo spominjati jer bi i sam spomen na njih bio karakteriziran kao zločin. Postoji ogromna, konkretna razlika. Zato želimo, iskreno želimo, /pljesak/ želimo žaliti za svakom nevinom, ubijenom žrtvom. Nevinom osobito.

Nevinom osobito ubijenom bez suda i dokazane krivice. Bravo na, državo. Moja državo Hrvatska! Progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj. Progovori bez obzira na sistem i vlasti koje su gospodarile ljudskim životima. Progovori jezikom istine. Progovori o Herodu koji je dao poubijati nevinu djecu tvoju. Progovori jezikom pravednosti. Progovori ni po babu ni po stričevima, ni po partijskoj, ni po bilo kojoj drugoj liniji. Progovori u ime Boga, jedinoga i velikoga. Službe koje bi trebale svoj posao činiti, dajte se na posao. Povjesničari, istražite, zabilježite. Želimo i molimo, očekujemo i potičemo, i podržavamo one koji traže da pravna država što prije nepristrano, jasno, nedvojbeno, istraži istinu o svima koji su pobijeni tijekom II. svjetskog rata, na kraju rata i osobito nakon rata. Osobito nakon rata. Istraži, državo moja, sve logore, bilo čije logore. Istraži sve tvornice smrti. Istraži svih onih 1.300 masovnih grobnica nastalih na kraju i nakon II. svjetskog rata. Nakon rata, nakon rata. Istraži grobnice još uvijek neprikladno označene, još uvijek zapuštene i u strahu napuštene. Grobnice obrasle, u prvom redu, raslinjem zaborava. Istražite speleolozi, istražite sve jame, hrvatske jame, i recite nam što se u njima nalazi. Reci, državo moja. Reci imenom i prezimenom! Označi konkretno i jasno: tko, što, kada, koliko i po čijem nalogu. Da, po čijem nalogu. I uz čije odobrenje. /Pljesak./ Barem je danas dobro nam poznata riječ o zapovjednoj odgovornosti. Ili to možda vrijedi samo za neke. Jesmo jednaki, ali neki su, kako to već davno čusmo, jednakiji. Ili barem za sebe neki na to ni ne računaju. Reci, reci državo moja, jasno i otvoreno da li je još uvijek grijeh biti Hrvat i da li je još uvijek grijeh biti katolik! /Pljesak./ Učini državo moja da konačno stavimo točku na našu mukotrpnu povijest koja se dogodila osobito u XX. stoljeću da bismo lakše mogli i istinskiji misliti na budućnost. Na svjetskom planu, u vezi pravednosti, nažalost, ne možemo puno diktirati.

Ali u domovini možemo ako to samo hoćemo. Što je to Bleiburg? To je prva postaja Križnoga puta. Prva postaja glasi: ‘Pilat osuđuje Isusa na smrt’. Isus i Pilat u razgovoru, čuli ste u Evanđelju, a tema velika, aktualna, poučna, prevažna. Isus reče u jednom momentu: ‘Ja sam se zato rodio i došao na svijet za posvjedočim za istinu’. I tko je od istine, on čuje moj glas. Uvjerljivo, snažno poručuje u tim presudnim trenutcima svoga života. On, koji je tada brojio tridesetitreću godinu života, a sudac, Poncije Pilat, skoro nehajno, pa i omalovažavajući Isusa, izričaj i pita: ‘Ha, što je istina?’ Kao da mu želi reći: ‘Ma, čuj ti mene, Galilejče. Ti bi o istini? Ja sam tvoja istina. Ja sam vlast koja te može pustiti. Ja sam vlast koja te može osuditi. To ti je, Isuse, istina’. Putniče, hodočasniče, zaustavi se. Zatvori oči i pokušaj dočarati još jednom ovo polje na kojem se dogodila prva postaja Križnoga puta. Nepregledno mnoštvo. Ima i žena, ima djece. Lijepi, proljetni, svibanjski mjesec. Gospin mjesec kada sve zeleni se i cvate, a ovdje je procvao trnjem, teškim trnjem, procvao je užasom, procvao je krvlju. A majke? A majke su čekale, molile i plakale. Stala tužna, plačuć tužna mati. Gledala je kako pati sin joj na križ uzdignut. Što je Bleiburg? To je početak, a slijedile su jedna za drugom, i na drugom mjestu, druga, peta, deseta, jedanaesta, trinaesta. A četrnaesta? E, ona se ne zna. Mnogi rovovi, svaka rijeka usputna, svaki most nepremošćen, svaka jama, jama osobito, to su bile slijedeće postaje.

Što je još Bleiburg? Bleiburg je simbol svega onoga što je slijedilo i trajalo punih 45 godina. Ispočetka nešto jače, kasnije nešto slabije, ali trajalo je. Budi mi dozvoljeno, u ime moje generacije kršćana, a koji smo bili mali, četverogodišnjaci ili tek pučkoškolci, kada se dogodila ova strašna pobožnost Križnoga puta. Koje je moje svjedočanstvo? Ono glasi: Kao dijete iz obitelji kojoj je Crkva bila kao drugi dom, išao sam na vjeronauk. I to je bio trn u oku nekih mojih nastavnika u osnovnoj školi. Često su izazivali, često ispitivali zašto idem na vjeronauk, a ponekad i bijesnili zbog toga. Kao mladić, otišavši u sjemenište u Zadar, jer je sjemenište u Splitu nasilno bilo zatvoreno da se ne bi ‘kvarile mlade generacije’. Nismo imali nikakve socijalne, medicinske zaštite. Na svoj način, bili smo stavljeni izvan zakona i doslovno građani drugoga reda. Pošao sam u ondašnju JNA-vojsku nakon velike mature i prvog semestra teologije, ali u vojnoj knjižici pisalo je, i još uvijek piše, da sam završio osnovnu školu jer se naša svećenička gimnazija nije priznavala. U vojsci, koja mi je trajala ‘samo’ dvije godine, bio sam tretiran kao neprijatelj naroda. Bez obzira što je meni ta formulacija bila smiješna i totalno neistinita. Ja i moj narod, i da ja njegov neprijatelj.

Tih godina bilo je montirano suđenje Blaženom Alojziju Stepincu. I često se spominjem da se i njega spominjalo kao neprijatelja naroda, pa sam se nekako osjećao počašćenim kad bi i meni tu oznaku prišili, i meni i mojim kolegama bogoslovima. Kad sam postao svećenik, često sam pozivan na razne vojne vježbe (možda se zbog toga dugo i zadržala), osobito za neke veće blagdane, pa su moji župljani znali govoriti: ‘A hoće li ovaj blagdan poći netko na logorovanje?’ Ujedno, kao svećenik, uz ostalo, bio sam pozivan pred suca za prekršaje samo zato, ma zamislite teškoga grijeha, što sam igrao nogomet sa mladima. A ako bi u propovijedi spomenuo neki stih ili citat nekog hrvatskog pjesnika ili pisca, moje bi dobre bakice molećljivo prilazile meni nakon mise i preporučale: ‘Ajme, velečasni, nemojte, nemojte govoriti ono hrvatski, zatvorit’ ćedu vas’. To je bio tek isječak od onoga što se događalo u tim pobožnostima Križnoga puta nakon Bleiburga, nakon ‘oslobođenja’. To su moje uspomene. I to je bio nastavak Bleiburga. A što je od svega najinteresantnije? Oni koji su bili akteri, tih i takvih pristupa vjernicima i svećenicima, danas (je) gotovo kao u čudu pitaju se: ‘Pa, tko je kome što priječio, pa tko je kome što smetao, tko je kome što zabranjivao’. Dapače, u zanosu govore kako su to bili divni dani ‘bratstva, jedinstva, slobode’, kako bi to to zvučilo gordo da nije gorko.

Hrvatski put križa nažalost još uvijek traje. Traje drukčijim metodama i trajat’ će sve dok prava i cjelovita istina ne dođe na vidjelo. Narode Božji, narode putnički i patnički, pođi svojim kućama odavde, s ovog mjesta stradanja pun nadanja i dobre volje. Pođi, moli i zavoli još više tvoje dvije velike stranke, neka mi oproste vođe stranaka. Zavoli tvoju Crkvu i tvoj narod. Voli majku domovinu i nosi je u srcu gdjegod pođeš. Jer ‘zar se zemlja ubiti može, moj Bože, zar se zemlja ubiti može. Jer ja nisam putnik, putnik bez karte. Ja imam svoj brod, svog Boga, svoj svod i svoj rod. Ja nisam putnik bez karte’. Marijo, Gospe naša, Kraljice naša, Kraljice svibnja, Kraljice Hrvata, budi uz nas i nadalje. Vodi ovaj narod k Isusu, uči nas i voli, voli ovaj svoj narod koji i tebe voli. A tebi, Isuse Kriste, nado naših dana, Učitelju naš i snago naša, i naše povjerenje, Ti koji si Put, Istina i Život. Narodu Hrvata i svim narodima koji Hrvatsku zovu svojom domovinom, budi milostiv i blagonaklon. Sad sa Istom molimo obnovi nas Bože, Spasitelju naš. I odbaci zlovolju prema nama. Neka se pravda i mir sretnu. I zagrle. Tebi Isuse Kriste, kojega molimo da nam pokazuješ Put, Istinu i Život, narodu Hrvata i svim narodima, pokazuj put, pomogni nam otkriti i zavoljeti Istinu. I daj da živi moj narod. I Tebi, s ovog mjesta, Isuse Kriste i Kralju naš, naše poštovanje, naša ljubav, sada i vazda i u vijeke vjekova.Amen.

Propovijed krčkog biskupa mons. Valtera Župana na festi Sv. Vlaha 3. 2. 2008. - Sv. misa u Katedrali (zbog kiše)

Braćo i sestre, vjerujem da smo svi svjesni da ovim našim slavljem iskazujemo Bogu čast i zahvalnost zbog životnog svjedočenja jednog čovjeka, Sv. Vlaha biskupa, koji se do tolike mjere osvjedočio u vrijednost poruke i radosne vijesti Isusa Krista i prionuo uz nju, te je smatrao isplativijim odreći se i vlastitog života, nego li dobra što ga Bog nudi po Evanđelju. Vaši su očevi i djedovi sebi za uzor i zaštitnika postavili tog čovjeka. Pod njegovom zaštitom živjela je i napredovala Dubrovačka Republika. Ovo bi pak slavlje trebalo značiti da i mi danas odabiremo slijediti taj uzor po kome smo izdržali kroz stoljeća i pod čijim smo nadahnućem postali sposobni za visoke domašaje srca i uma. No, ima povijesnih razdoblja i trenutaka kada treba zrelo, odgovorno i odlučno promotriti sadašnjost i biti okrenuti prema budućnosti. Isus je to izrekao ovako: “Vi znadete prosuditi kakvo će vrijeme biti sutra, a zašto onda ne prosuđujete znakove vremena”. Drugim riječima, zašto ne prosuđujete ono što se događa da biste shvatili i onda odlučili što je za vaše dobro u budućnosti. Papa Ivan Pavao II. je prigodom posjeta Francuskoj postavio ovo pitanje toj naciji: “Francusko, jesi li ti još uvijek prvorođena kći Crkve?

” Ovaj svečani dan za ovaj Grad u koji su dana uprte oči čitave Hrvatske. Nije li prigoda da se i Dubrovnik i čitava naša Crkva na temelju prošlosti zapita o svojoj sadašnjosti i budućnosti? Mojsije, veliki vođa židovskog naroda, pri kraju je svoga života, shvačajući važnost i dalekosežnost toga povijesnog trenutka, kada je narod trebao ući u Obećanu zemlju, stupio pred Izraelce i, kao da po prvi put to čini, vidovito gledajući u budućnost, rekao: “Izraele, danas stavljam pred tebe dvoje - život i smrt. Biraj. Želiš li život, ljubi Gospodina Boga svoga, Njega slušaj i Njegovim se imenom zaklinji”. Na ovaj blagdan koji, na neki način, evocira svu povijest ovoga Grada i živo podsjeća, ali i opominje, na čemu su nazidani i na čemu stoje temelji ove kulture i ovog naroda, nije preuzetno proglasiti Mojsijev: “Izraele, biraj”. Zapravo, sociološke i povijesne okolnosti stavljaju pred tebe da neminovno moraš birati. Našu stoljetnu mučnu borbu za narodnu svijest i katoličanstvo nosile su vrijednosti koje su danas na ispitu. Ali to nije ništa neobično. Svaki pojedinac i svaka generacija i dosada i odsada bili su i bit će postavljeni pred ispit vjere. Svako vrijeme donosi svoj ispit vjerničke i narodne zrelosti koji se događa kroz kušnju. Hoćemo li povjerovati Božjoj riječi ili lijepim i vrlo primamljivim i tobože znanstveno utemeljenim obećanjima. Da, i danas vrlo aktualno odjekuju Mojsijeve riječi:

“Izraele, hrvatski Izraele, danas se postavlja pred tebe dvoje. Biraj. Želiš li život, dakle budućnost, biraj vrijednosti koje su ti do danas davale svijetlo i duhovnu snagu, koje su te činile jakim, kojima si nadvladavao i preživio. Uza sve to što su na raznim Daksama tvoje povijesti sile mraka i laži htjele uništiti tvoju moralnu snagu, masakrirajući tvoju inteligenciju, duhovnu elitu i mladež”. Da, mi danas ponovno trebamo odgovorno birati što će od nas biti. Promatrajući demografsku situaciju sa mnogih se strana dižu glasovi koji nas moraju probuditi na odgovornost, ako ne na uzbunu. Najsigurniji put za uništenje jednog naroda jest njegovo moralno rasulo, rasulo obitelji, dezorijentacija u odgoju, nerad i pomanjkanje ideala. Narodi su nestajali zbog iskvarenosti i unutarnje gnjiloće, a ne obično zbog vanjskog neprijatelja. Nismo podlegli u ratu, ali podliježemo mnogo perfidnijoj i mekanijoj taktici moralne nizbrdice. Oni koji nam ne žele dobro upravo to i hoće. Pitamo se hoćemo li kao vjernici svjedočiti da imamo povjerenje u Boga koji je gospodar života i smrti ili ćemo podleći svojim strahovima.

Svaki je vjernik u prvom redu svjedok, svjedok božjeg interventa i božje prisutnosti, božjega spasiteljskog djelovanja za čovjeka, za ljude. No, ti su božji interventi zaista uvijek čudnovati i božja su djela neizreciva. Ona nadilaze sve ono što bi čovjek svojom logikom mogao zamisliti ili dokučiti. Naš se Bog otkriva čovjeku kao human, ali nejak, lud, predmet rugla, varalica ljudi, nemoćan, smrtan, ponizan i neznatan, a na križu svučen, izrugan, popljuvan, izudaran, trnjem okrunjen i napokon napojen žučju i octom. Za svaku od ovih tvrdnji imamo dokaz u Isusovu životu. Takav se pokazao naš Bog u Isusu Kristu i on takav ostaje uvijek. On je i danas takav. To su karakteristike koje su ljudi uvijek smatrali nespojivima i potpuno oprečnima sa božanstvom ili božanstvima. Bog Isusa Krista je radikalno oprečan svim ljudskim poimanjima. Takav se Bog u čovječjem tijelu rodio u židovskom narodu, i to je ono što je za većinu toga naroda bila krajnja sablazan, škandal, a za kulturne ljude ondašnjeg vremena, Grke i Rimljane, puka ludost. I Bog ostaje uvijek neshvatljiv. Dakle, ludost za svijet koji ga ne pozna. Naš Bog nas svojom humanošću, svojom blizinom, svojim milosrđem, ali i planovima svoje ljubavi nadmašuje do te mjere da nas skandalizira. Ta nelogika, ta ludost križa, to ‘moraš umrijeti da bi živio’, stalno je prisutna i bitni je nazaobilazni element naše vjere, Crkve i kršćanstva. Ljudski pothvati napreduju, šire se i osvajaju silom i agresivnošću, pa i neke su se religije vodile tom logikom.

A Isus, naprotiv, kao da dopušta da ljudi proganjaju, pa čak i ubijaju one koji su njegovi. Svi su pokreti i ideologije izabrale put uspjeha, jedino je Isus pak pošao putem prividnog ne-uspjeha. ‘Tko hoće svoj život sačuvati, izgubit će ga. Tko izgubi svoj život radi mene, naći će ga. Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako umre, donosi obilat rod’. I tako redom u Isusovim govorima i u Isusovom vladanju. Ta se, pak, u navodnicima ‘ludost’ probija kroz povijest i ide dalje, a sva prosvjetiteljstva i revolucije zabljesnu i onda vode u bezizlaznu situaciju samouništenja. U toj ludosti križa nalazi se duhovna i moralna snaga nas vjernika, Crkve, koja odolijeva već 20. stoljeća. To je božja snaga. Crkva nikad ne pobijeđuje, Crkve se nitko ne mora bojati. Pobijeđuje Istina koja je u Crkvi, a to je Isus Krist, a ne mi slabi ljudi. Uistinu, naviješćujemo vam Isusa Krista koji je trpio, umro i uskrsnuo, i koji živi, koji je po smrti ušao u život. Braćo, sjetimo se, to je sadržaj, to je bit, prve kerigme (vijesti) apostola, prvog momenta silaska Duha Svetoga. Ništa nisu oni govorili o Isusovim čudesima. Krist je umro, pokopan i uskrsnuo. On je živ. To je bit kerigme (vijesti). Mi nismo ljudi koji trčimo za čudesima. Mi smo ljudi koji prihvaćamo ‘ludost’ našega Boga. I to je jedini uvjet napretka. Tko je sposoban povjerovati toj ‘ludosti’, taj ide naprijed.

Spominjem ovo jer smo pred neizbježnim izborom. Ili da nas zablijesne blještavilo lijepih obećanja, ali koja se do sada nisu pokazala učinkovitima, ili da se oslonimo na prividnu ludost, ali zapravo jedinu mudrost našega Boga. I to vrijedi za sve životne odluke. I pojedinaca, i obitelji, i naroda. Jedino se vjerom u Boga može donijeti ispravna odluka i opredijeliti se za život i budućnost. U nekim momentima nikakave ljudske računice ne pomažu. Točno je da društvena zajednica treba po svojoj dužnosti tako urediti društvo da budu ostvareni uvjeti za dostojan i siguran život obitelji i djece, ali inzistiramo na tome i trajno ćemo tvrditi - konačna odluka da se prihvati život, da obitelj bude brojnija, u većini se slučajeva neće temeljiti isključivo na pogodnosti zakonskih regulativa, nego na hrabrosti i dalekovidnosti vjere. Treba reći da i naša država uistinu, naročito zadnjih godina, radi na tome da se iziđe ususret zakonskim propisima i regulativima u korist obitelji. Prema svojim mogućnostima to radi, i želim to ovdje naglasiti. No, vjera naša je ta pobjeda koja pobijeđuje svijet. Samo čovjek oslonjen na Boga ispravno i hrabro prosuđuje. Danas, kada uz mnoge narode u Europi i svijetu i mi, po trinaesti put obilježavamo Dan života, želim istaknuti upravo ovu nadmoćnost vjere u svim životnim prilikama, a danas na Dan života poglavito u hrabrosti preuzimanja novih života u obitelji. Ali, energiju vjere se ne da dokazati, a najmanje onomu koji vjere nema. Tu čudotvornu snagu vjere treba dobiti i iskusiti da bi čovjek doživio divna i upravo veličanstvena djela.

Zahvaljujući Sv. Vlahu i mnoštvu muževa, žena, mladića i djevojaka, pa i djece, koji su svjedočili za božje vrednote, svijet je postao humaniji, bolji i kulturniji. Kada je jednom Majka Terezija iz Calcutte, onako slabašne tjelesne konstrukcij, shrvana, u nedoumicama, u muci i mnogim iskušenjima i poteškoćama, uistinu u velikom trpljenju, postavila u molitvi pitanje: ‘Bože, pa zašto si baš meni povjerio ovaj posao?’ Dobila je u nadahnuću odgovor: ‘Zato jer si ti najmanje prikladna za taj posao koji sam ti povjerio’. Braćo i sestre, veličanstveno divan i dubok teološki odgovor. Taj odgovor samo Bog može dati. Bog izabire nejake da posrami jake. ‘Ludo’ božje mudrije je od ljudi i ‘nejako’ božje jače je od ljudi. Zato, koliko god netko bio slab, neka ne klone. Nemamo danas razloga klonuti. Koliko god smo slabi, onoliko koliko se pouzdajemo u Boga, samo smo toliko jaki. Mi smo za Svetog Oca Ivana Pavla II. bili narod nade jer smo uspjeli prebroditi tolike muke da ostanemo svoji i katolički. Neka Sveti Vlaho zagovara da ostanemo svoji i budemo narod nade i za budućnost.

Propovijed požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića na festi Sv. Vlaha 3. 2. 2007. ispred Katedrale u Dubrovniku

Postoji, predraga braćo i sestre, snažan govor od čuda ovoga Grada imenom Dubrovnik. Valjalo bi svu znakovitost ovoga Grada danas ispričati, ali je nemoguće. Dopustite mi tek poneku. Ulazeći jučer u Grad na Vrata od Pila, zaustavljam se i pitam neke, kažu Dubrovčani smo. Jesu li ovo glavna Vrata od Grada? Nisu sigurni. Imaju, kažu, i ona od Ploča, ali u novije doba ima i nekih drugih prolaza, da li su vrata, ne znamo točno. Nad Vratima od Pila, na ulazima u Grad lik Sv. Vlaha. Ispružio desnicu u zrak kao da pozdravlja sve koji ulaze u Grad, i blagosljiva. Razumio sam. Bio je zaštitnik ovoga Grada, i to još uvijek jest preko tisuću godina. Zaštitnik njegovih vrata. Kojih vrata? Je li onih od Ploča ili onih od Pila, ili nekih drugih? Razumio sam. Postoje ona vrata ovoga Grada koja se nalaze u srcima vas Dubrovčana. I Vlaho je, tijekom više od tisuću godina, otvarao ta vrata ovoga Grada. Otvarao je i kroz ta vrata srca, vidjelo se iz ovoga Grada dalje od Srđa. Dalje negoli se može na pučinu. On je pomogao, Vlaho je pomogao da ovaj Grad ima svoj pogled do neba. Govorilo se uvijek u Republici da je bila zanimljiva tijekom povijesti jer je mala i uspjela sačuvati svoju slobodu u najtežim vremenima, sve do Napoleona. Zar je uistinu Republika bila mala? Koji je grad velik, a koji malen? Zar samo onaj koji ima mnoštvo zgrada izgrađenih i brojne ljude? Kažu, također, da postojimo ovdje na ovim prostorima kao malen europski narod.

Koji je narod velik? Zar onaj koji je brojan samo? Vjerujem da razumijete još jedamput. On, Vlaho, svojim poticajnim primjerom, svojim zagovorom učinio je da ovaj Grad u srcima ljudi postane velik Grad. Jer onoliko je neki grad velik, koliko je veliko srce ljudi koji u njem žive. A srce ovoga Grada on je proširio da bude prostor za Boga. Za čovjeka, do neba. Hvala ti, Sv. Vlaho, i hvala ti Grade Dubrovniče. Vi ste ovdje, draga braćo i sestre, uz ovaj Grad, vi ste silan govor. Također višeznačan. Dopustite mi spomenuti barem jedno značenje. Tijekom stoljeća, za festu Sv. Vlaha, ovdje na ovom trgu i oko njega, u ovoj njegovoj crkvi i oko nje, okupljala (su) se mnoštva. I ta mnoštva nigdje drugdje nisu bila tako otvorena srcem, dušom, savješću, osobnošću kao ovdje, pred Bogom. Nikada i nigdje tako otvoren i budan iznutra kao pred vječnošću, kao pred Bogom. Vlaho pomogao da se ovdje u Dubrovniku događa i odvija jedna silna, hrvatska, duboka, ponosna i zanosna duhovna povijest koja se nije zaustavila. I kad je prije 15 godina i s ovoga Srđa i s Bosanke progovorila mržnja i pomračila sve vidike, ovdje, u ovom Gradu, parčevom, Vlahovom Gradu, bilo je onih, vas Dubrovčana, koji ste unatoč svemu tim svojim velikim pogledom i budnim srcem za Boga, gajili nadu punu besmrtnosti, kako govori današnji pisac iz Knjige Mudrosti. Dubrovačka nada puna besmrtnosti, pod Vlahovom zaštitom.

I mi danas ovdje, na ovome dubrovačkom trgu, postajemo dionici te velike i snažne, duhovne povijesti. Zar je to malo? Za onoga tko zna čitati, to je silno veliko, snažno i duboko, i toga se nikada nismo mogli ni smjeli odreći, pa ni u onim teškim vremenima kada se branilo stati pokraj Vlaha i nebo zazivati. Sv. Vlaho, na likovima, na ulazima Grada, drži gotovo redovito maketu grada u svojim rukama. Ja vjerujem da razumijete još jedamput. To Vlaho želi i danas sve nas, onaj duhovni, nutarnji Grad koji živi, diše duhovno u srcu, velik po ljubavi, dobroti i plemenitosti. Taj Grad on želi zagrliti, blagosloviti, pred Boga donijeti, da ga on učvrsti i da Bog učini upravo taj Grad i po njemu sve nas velike. Još jedamput: Hvala ti Sv. Vlaho. A tko je Sv. Vlaho? Ne znamo mi puno iz povijesti jer nije ona zapisala puno o njemu. I netko će pomisliti eto to ste vam vi kršćani i katolici. Vi stalno natrag vraćate nas narod, u neka davna vremena, a ne znate točno ni pravo kud nas vraćate. Znate li kad je Vlaho živio? Znademo da je živio negdje koncem III. / početkom IV. stoljeća. Ali datum nam recite. Ne znamo ga. Ima li negdje nekih drugih datuma? Ne znamo ih. Netko bi rekao: ‘Onda šutite’. E, ali ima jedna silna, jedna dovoljna činjenica koja nam daje za-pravo i danas se sjećati toga istoga Sv. Vlaha. I to ona činjenica, ili bolje: one činjenice, koje smo vam navijestili u Svetim čitanjima. I ona nam pomažu da mi otkrijemo sve one važne, dragocjene crte lika Sv. Vlaha. Da, on je rođen negdje, rekoh, koncem ili u drugoj polovici III. stoljeća. Živio je u Sebasti, u Armeniji.

I zna se da je bio i liječnik, da je bio biskup, i da je za nekih progona, rimskih ili kojih, položio život za Isusa Krista. Bio, dakle, cijelim svojim bićem Isusov i položio život za Njega. Vrijedi li taj argument i ta činjenica išta danas u Hrvatskoj, Europi i ovdje u svijetu? Hajd’mo pokušati da nam božja riječ pomogne, pa da nađemo odgovor i da na koncu otiđemo danas odavde, još jedamput, sigurni u ono zbog čega smo ovdje bili ili raskrinkani u onom radi čega ne treba biti ovdje. Današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti razlaže nam kako ima različitih očiju. Kaže pisac Knjige Mudrosti da ima i bezbožnih očiju. Kakve li su to oči i što li takve oči vide odnosno ne vide? Pred činjenicom patnje, a onda i pred onom zadnjom granicom našeg postojanja pred smrću, bezbožne oči ne vide odnosno njima se tek čini nešto, pričinja da se događa. A onda kaže pisac da ima i ljudskih očiju koje opet ne vide dovoljno. A onda progovara, na kraju današnjeg prvog čitanja, pisac Knjige Mudrosti da postoje ljudi, ovdje na ovom našem svijetu, koji vjeruju Bogu, pouzdanje i cijelu predanost svoga života žive prema Njemu, i iz nekog toga odnosa kojeg su postavili između sebe, i ne malo, nego sebe i Boga, ne samo da vide bolje, nego ušli su u jedno stanje svoga postojanja života svoga koje nije sitno i maleno, nego u nekim mjerama se mjeri, ne našim, nego Božjim. I zato mi ne znamo to točno ni reći, ni izmjeriti, i neki kažu onda: ‘To nije ni važno, toga niti nema’.

Današnje drugo čitanje Sv. Pavao pišući svojima razlaže im i kaže da ima jedna središnja, svemirska, povijesna točka u kojoj se dogodilo ovo. Bog vječni u Sinu svome progovorio na ovoj našoj Zemlji. I to progovorio, da, kao čovjek slab, krhak, loman i to čovjek koji je na koncu bio zgažen i popljuvan, prognan, na križu razapet, ubijen i položen u grob. Ali u tom Sinu Očevu bila angažirana sva cjelokupna božja ljubav za čovjeka. Ljubav za čovjeka. Ljubav Božja. Bog je biće koje stalno živi i trajno polaže(nost) sebe za drugoga. Otac polaže sebe za Sina, Sin za Oca u snazi Duha Ljubavi. I vrije Bog kao izvorište svega upravo tako. Kao takva stvarnost, kao Ljubav. I progovorio u Sinu svome, kao biće, kao čovjek, za čovjeka. Pavao se trudi uvjeriti svoje: ‘Braćo, u Isusu Kristu nije progovorio neki Božji protiv čovjeka, nego Božji za čovjeka’. I to Božji sav za čovjeka. Božji dokraja za čovjeka. I što nam se dogodilo u tom božjem ‘za čovjeka’? U njemu nas me Bog iščupao iz onoga našeg stanja označenošću, krhkošću, lomnošću, prolaznošću, grešnošću, otpisanosti ili kako hoćete još nabrojiti. Ako je uistinu ljubav temeljna životna stvarnost, onda je potrebno zaustaviti se pred sobom ponajprije u ime sebe i u ime onda života, pa se pitati što mi to živimo. Koja su to naša polazišta? I tu je Vlaho točno učinio. Vlaho (je) ispitivao, gledao kojim putem treba krenuti, s kojih polazišta misliti o sebi. I započeo o sebi, o svom životu, o stvarnosti oko sebe, misliti s onih polazišta koje nam je Bog dao u Isusu Kristu.

I razumio je Vlaho. Ako je Bog se zauzeo za čovjeka, i to do kraja, do u smrt u Sinu svome Isusu, onda je uistinu u toj ljubavi, u tom božjem ‘za čovjeka’ progovorila jedna takva životna snaga za koju se isplati vezati cijelim svojim bićem i od nje živjeti. On se tako opredijelio i tako krenuo. I što mu se dogodilo? Tumači nam Isus u Evanđelju. Uspoređuje Isus svoj život sa zrnom pšenice. Zrno pšenice mora pasti u zemlju, mora umrijeti, istrunuti, i tek kad umre, kad umire, kad trune, onda vam odnekud klica života počinje se kretati, raste stabljika i donosi plod mnogo bogatiji nego li je zrno koje je umrlo. Drugim riječima, postoji jedna zakonitost prirode koju susrećemo svaki dan da se život događa kroz umiranje, kroz smrt. Postoje, dakle, umiranja ne za nestanak, nego umiranja da bi života bilo. To su ta umiranja u prirodi. A kad se radi o čovjeku, čovjek vam je osobna stvarnost, ali nije isključen iz te zakonitosti umiranja kroz koju se život dobiva. Ta zakonitost umiranja da bi života bilo zove se Ljubav. I muka je bila ondašnjih vremena, Vlahovih, a i naših. Što bismo mi i što su onda htjeli živjeti, ali tko je htio umirati? Tko je htio umirati? Vlaho je rek’o Isus prvi i ja za njim. Krenuo i nije se prevario. Jer je kroz život opredjeljen za ljubav zapravo prihvatio umiranje i žrtvu kao sastavnicu, kao bitnu sastavnicu svoga postojanja. I onda je u njoj pronašao sebe i kao liječnik, kao doktor, molim vas, u ono doba liječio tako žestoko i snažno kako ne znaju ni današnji doktori sa svom znanošću.

Kad netko od doktora ili netko drugi pristupi svojoj službi, svome služenju, s ljubavlju, onda vam ono njegovo što on radi dobiva takvu neku efikasnost, takvu neku snagu, da to riječi, ne samo negdje površno, površinski, izvana, nego zađe negdje duboko u tebe. Dopre do duše. Dopre do one dubine našega bića koje se zove srce, pa kad te iznutra dotakne moć, snaga duha, duhovna, ljubavi, onda ti postaješ preokrenuto, preobraženo biće. Putujem preksinoć u Dubrovnik, već se slabo vidjelo. Sve neki jumbo-plakati pokraj ceste. I gledam jedan, gledam drugi, neke ne razumijem. A onaj UNICEF-ov koji piše da djeca rastu od poljupca, razumio sam. I rekao sam, eto ti Sv. Vlaha. Djeca rastu od poljupca. Koliko centimetara porastu? Ne, nije to rast u centimetrima, nego onaj rast koji se događa kroz poljubac majčin, poljubac ljubavi. To je onaj nutarnji rast o kojem smo rekli da on čovjeka učini silno velikim, pa nema većega, nego onoga koji je ljubljen i koji ljubi. Draga braćo i sestre, mi smo svjedoci da je ovaj Grad Dubrovnik baš po tom Vlahovom predlošku nastojao ostvarivati i osobni i javni život. I knez koji je ovdje bio, i Veliko vijeće, kako piše na onim vratima na prijelazu iz Kneževa dvora u Vijećnicu, trebali su podsjetiti se da svoje treba pustiti, a zauzimati se za drugoga. To znači da su načela ovdje u Dubrovniku bila dobro isklesana na onoj evanđeoskoj istini. I nije se Dubrovnik prevario kad je od Božje, od Vlahove živio.

I to je izazov i ovome Dubrovniku današnjem i ovoj našoj današnjoj Hrvatskoj. Koje je naše dubrovačko, koje je naše sadašnje hrvatsko polazište s kojega mi sudimo i krojimo život? Vi svi imate oči, vi svi imate uši, pa vidite vjerujem, i čujete. Ali, molim vas, ne dopustite da vaše oči, kako kaže pisac današnjeg prvog čitanja, budu bezbožne, pa da one ne vide i srce koje ne osjeća dobro, pa da ne vidite i ne osjećate dobro i sitno počmete živjeti na neke mjere male i sitne, na koje nas netko hoće svesti, i u odgojnom sustavu, i u političkom, i gospodarskom. Kad vi unesete ljubav kao izvorno životno počelo na sve razine osobnih i javnih života, onda vam se događa revolucija najveća. Ne bojimo se mi što nas i danas neki zovu natražnima, Crkvu katoličku, da ne zna znanstveno misliti. Oslobodite vi znanost od ljubavi. Kome i čemu ona služi? Vi možete onda izvesti i atomsku, i hidrogensku i tko zna kakvu bombu i dajte je, ne samo teroristima, nego i drugima u ruke, pa ćete vidjeti svijeta koji je proizašao iz znanstvene, čovjekove moći. Najveća čovjekova moć je ljubav jer Bog ljubi i ne čini bilo što, nego najtočnije čini živi(m). Sv. Augustin reče, upučujući svoje, u ono davno doba u V. stoljeću: ‘Ljubi, pa čini što hoćeš’. A nas uče da je sloboda pokatkad ono ‘radi što hoćeš’.

Ma, ne možeš raditi što hoćeš. Jer ćeš tako ponajprije sebe razoriti i drugima pokraj sebe oduzeti dostojanstvo. Nego: ‘Ljubi, to je mjera tvoga dostojanstva’. To je mjera međusobnih odnosa. I kad je nestane, čovjek bez mjere, društvo bez mjere, kakvo je to društvo i tko smo to mi? Stoga ostaje u srcu, u središtu ovoga Grada, i u srcu i u središtu našega naroda kroz četrnaest stoljeća, oltar na kojemu uvijek iznova stoji kruh i vino, i na riječ Isusovu uvijek iznova ponavljamo, obnavljamo: ‘Ovo je tijelo moje za vas. Za vas. Ovo je krv moja koja se se prolijeva za vas’. Isusov, Božji za vas tijekom naših četrnaest stoljeća bio je uvijek kad smo se oko oltara okupljali i tu Istinu Božju učili o nama, i tom Istinom Božjom bili zahvaćeni. Baš onako kao kad majka u kući živi, ne mora ništa posebno raditi, ali voli svoju djecu, voli supruga, i ona, dišući tom ljubavlju, tim svojim ‘za djecu i za njega’, makar bili i siromašni, ona čini kuću bogatom i punom. To je to što je i neuki naš svijet, onaj koji nije imao puno škola, naše majke naučili kod oltara. Kod svetaca, poput Sv. Vlaha. I zar se možemo usuditi reći da je taj dio naše povijesti bio prevaren i zaveden? U kojem smo mi, od najjednostavnijih do najučenijih, učili ljubiti na mjeru Božju u Isusu Kristu, na mjeru one ljubavi koja se uvijek iznova obnavlja na oltaru, i u pričesti je primamo.

Draga braćo i sestre, ona ljubav Božja koja je progovorila u Isusu, i Vlaho je prihvatio, bila je prisutna i ovdje u ovom Gradu i u našem narodu i prije petnaest stoljeća kad je trebalo domovinu braniti. Naravno da ima onih koji s različitih polazišta promatraju i taj dio naše povijesti. Ali oni koji su nam branili domovinu i slobodu izvojevali, zaslužuju poštovanje i dostojanstvo i na taj način da ih mi uvijek sudimo i gledamo s polazišta ljubavi. Postoje različite pravde. I ona zakonska. Ali Crkva je naučila razmišljati baš po božju, o onoj pravdi i pravednosti koja je od Boga progovorila u Isusu Kristu s naslova ljubavi. Ta vam je viša, veća od zakona, od zakonske pravednosti. Time nismo, nije Crkva protiv zakonske pravednosti, ali ona želi više, ono Božje, da se unese u naše odnose, pa će i zakonska pravednost biti točnija. Jer po starome onome pravilu rimskom: ‘Summum ius, summa (saepe) iniuria’. Kad netko utjeruje najveće pravo, u opasnosti je da učini najveću nepravdu. Po toj pravednosti, ljubavi, učili smo i danas još učimo u Isusovoj školi da je dobro praštati. Praštanje je moja moć koja proizlazi iz sposobnosti one koju mi je Bog dao da budem veći od zla. Jer zlo mi diktira u meni i kaže: ‘Nemoj oprostiti drugom’, i ja tako postajem žrtva zla. Još jedamput postajem žrtva zla, ali kad oprostim, ja sam iznad toga zla, iznad diktata zloće, i pamtim sve što mi se dogodilo. Još jedamput: pamtim sve što mi se dogodilo. Ali očišćeno i pročišćeno, i ja moćan, a ne sitan po onom zlu koje me je zgurilo iznutra. A praštanje, ljubav, milosrđe, proširilo me božanskom moći ljubavi.

Ne odrecimo se u ime svoje prošlosti, u ime svoje sadašnjosti i budućnosti, ne odrecimo se nikada ljubavi i mjere koju nam ona nameće, i stila života, i u obitelji, i u politici, i u gospodarstvu. I nećemo krivo činiti jer to je put koji nam je prokrčio Bog u Sinu svome Isusu, prošao njime Vlaho i mnogi naši velikani. Pođimo i mi, i ne boj se. Dubrovniče, Grade, vjeruj da je tvoj parac, snažan i moćan, upravo zbog takvog svoga opredjeljenja. Pa i nakon gotovo 1.700 godina od svoje smrti, on još uvijek progovara snagom ljubavi: kad netko umre, još ona ljubav govori. Još govori kao snaga i ono njegovo predanje za Isusa Krista: položio sebe za drugoga. Da je bio protiv nekoga samo, e time bi izgubio nabrzo i nestao u tom protivljenju. Neka naš sveti parac, Sv. Vlaho, moli za ovaj Grad da se ne pretvori u grad ljudi koji su jedni protiv drugih jer će time postati slab i malen grad. Neka moli Vlaho za ovu našu, da, zemljopisno malu Hrvatsku i brojčano malu Hrvatsku, da ne postane još manja zbog toga što u politici na drugim razinama sve više podgrijavamo samo ‘jedni protiv drugih’ biti. Nego neka nas osposobi biti ‘jedni s drugima’, i još više ‘jedni za druge’, i vidjet ćete velike Hrvatske. Sv. Vlaho, moli za nas. Amen.

Propovijed hvarsko-bračko-viškog biskupa mons. Slobodana Štambuka na svečanoj misi (ispred Katedrale) proslave Sv. Vlaha u Dubrovniku 3. veljače 2006. godine

Svoje misli imam, zvijezde što me vode. Razum koji sudi, svoja čuvstva imam. Bijele ptice štono poju mi u grudi. Dok mi sunce sjaji sa nebesa plavih, ja se ne dam vama. Svoj ću biti čovjek spreman da se uvijek borim s tisućama. Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji Svetoga Vlaha, dragi hodočasnici, dragi Dubrovčani. Uzimam ove stihove brata, svećenika, Izidora Poljaka iz pjesme koju je naslovio "Protiv tisuća". U kojoj pjesnik, a tu nalazimo Vlaha, ističe da on ima svoje misli, da ima svoj osjećaj, ima svoj razum, ima svoja čuvstva, ima ptice, ima svoje zvijede, i da to ne da nikome. I volio bih kad bismo mi svi, ne samo u ovim stihovima, u prvom redu u praksi života, uočili da je poput Svetoga Vlaha potrebno imati i svoje misli, i svoj razum, i svoja čuvstva, i svoje zvijezde. Bez obzira na svijet i dva sela više. Bez obzira na one koji me opkoljuju, bez obzira na one koji mi preporučuju nešto. Biti svoj. Vlaho je bio svoj. Pomno čitanje njegova životopisa, sveca mučenika oko kojega smo se danas ovdje sabrali, daje nam naslutiti da se radi o čovjeku koji ima svoj "ja", svoju savjest, svoj stil, svoj pristup vrijednostima vjere i života, i svoj odgovor na sve, vanjske i unutarnje, kako bismo to modernim rječnikom rekli, čimbenike. Ali istodobno, da je vrlo uporan, bez obzira na sve Herode i izrode koji drukčije misle, koji drukčije pristupaju. Sjetimo se, bio je bačen, kao što se to dogodilo i mnogima drugima tijekom povijesti, u žrvanj života, za vrijeme cara, koji je sebe držao bogom, gospodarem života i smrti, za vrijeme cara Licinija. Zanimljivo je napomenuti da je to došlo poslije 313. iza kako je bila dana sloboda crkvi. I Vlaho se našao pred čovjekom koji je u svojoj glavi zamislio da je on gospodar svega i svačega, uključujući dakako i redovito, i što je najvažnije, ljudskog života.

I, dakako, kad se dogodi da jednom čovjeku udari vlast u glavu, tada mnogi, na žalost, ostaju bez glave. A osobito oni koji su imali svoju glavu. Car Licinije, dakako, osobito je računao, kako bi se to reklo možda modernim jezikom, na poštenu inteligenciju. Rekli bismo na načitane, rekli bismo one koji su ugledni, viđeni, a jedan od tih je bio i liječnik, čovjek, sposoban, a istodobno i biskup, uglednik, Vlaho, koji je u narodu predstavljao nekoga, koji je predstavljao jednu vrijednost. Takvima se osobito Licinije htio dodvoriti. Takvima je htio na svoj način i platiti. Takve je htio nagraditi ukoliko, dakako, zapušu u njegov rog, ukoliko pristanu na njegove principe, ukoliko reknu: "Gospodine care, ti si moj gospodin Bog". No, Vlaho se tu nije dao. I došla je 316.-ta na 17.-tu, dakle prije 1690 godina, kada je, kada je Vlaho bio pogubljen. Jer nije pristao na ono što je car Licinije tražio. Nije pristao na ono da se umjesto Bogu svome jedinome pokloni caru koji je sebe držao za boga. I povijest, povijest je puna takvih koji su pokušali biti uz cara, koji su pokušali biti slomljeni, koji su ostvarili ono što je car htio. Napominjem: takve povijest nije zabilježila. Možda pitate zašto? Pa, predugačak bi bio popis i jednostavno ne bi bilo korisno sve njih popisivati. Ali Blaž, Vlaho je zabilježen! Ma zašto? Zato što ima što reći! Ma, zato što je bio svoj!

Ma, zato što je, jest, izgubio mnogo, ali nije izgubio samoga sebe. Kad ono u evanđelju slušamo, da što koristi čovjeku da čitav svijet dobije, da ima cijeli Dubrovnik, da ima cijelu Dubrovačku kneževinu, da ima sve oko sebe, a sebi samome naudi. Nema više svoj "ja", nema više svoj ponos, nema više svoje dostojanstvo, nema više svoju savjest. "Što će mi to?", kaže Krist. I Vlaho je to prihvatio. Prihvatio kao teški izazov. I, rekli bismo, kao da je unaprijed nekom vizionarnošću gledao kako je naš August to zabilježio u onoj poznatoj pjesmi "Budi svoj". O, budi svoj, ta stvoren jesi čitav. U grudi nosiš, brate, srce cijelo. Ma, ne kloni dušom i da nijesi mlitav, put vedra neba diži vedro čelo. Pa, došli danci, nevolje i muke, pa tek’o s čela tebi krvav znoj, ti skupi pamet, upri zdrave ruke, i budi svoj! Budi svoj. Upri zdrave ruke, skupi svoju pamet, i budi svoj! Imati i živjeti svoje uvjerenje. Dragi moji gospari dubrovački i ostala draga čeljadi koja si se danas ovamo okupila, smijem li danas u ime Svetoga Vlaha, u ime onoga što štujemo ovdje, postaviti jedno pitanje koje glasi: "A imaš li ti čovječe, ti čovječice, imaš li svoje uvjerenje? Što si spreman i što si spremna za svoje uvjerenje učiniti? Jesi li spreman ili spremna za svoje, osobito vjerničko, ljudsko, narodno, nacionalno uvjerenje nešto i podnijeti?!" Vlaho je znao gdje pripada, Vlaho (je) jasno se postavio, Vlaho se služio svojom savješću. Zamisli: služio se svojom savješću. Ne tuđom savješću, ne tuđom glavom, ne tuđim razmišljanjem.

Imao je svoju glavu, imao je svoje razmišljanje. A imaš li je ti? Imamo li je mi? Imamo li je mi kao vjernici, imamo li je mi kao Hrvati? Imamo li je dovoljno u svojoj vlastitoj ruci, u svojoj vlastitoj pameti, u svo(je)m vlastitom pristupu svemu što nas okružuje? Maloprije smo čuli u poslanici Hebrejima: "Braćo, postojanosti nam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano". I, ono što Učitelj je upozorio, što smo maloprije spomenuli, da što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, ako zadobije i cijelu Europu, ako je nakon toga i ni(t)ko i ništa. Ovih dana svjedoci smo kako naša braća po Abrahamu, Muslimani, reagiraju na uvr(ij)edu svojih svetinja. I to stavljaju čak na visoki, diplomatsko-državni nivo. Svaka im čast. Znaju braniti svoje! Da li Hrvati znaju braniti svoje? Da li Katolici znaju braniti svoje? Da li moj narod koji kaže da je toliko posto katolički zna u ovoj državi braniti svoje? Ne zna! I to je naš pravi problem. Tu se mi nalazimo na strašnom ispitu u ovom vremenu u kojem jesmo. Mi smo okruženi automatiziranim svijetom koji želi automatizirati i moju i tvoju glavu. I puno puta pristupa nam i u ime slobode, i u ime demokracije, u ime ljudskog dostojanstva čak. Rekli bismo: "Čovjek, kako to zvuči gordo". Kad ne bi bilo gorko. Kažu, kažu da su Japanci - oni svašta izmišljaju, vrlo su napredni - izmislili jedan aparat s kojim se usmjeruje čovjeka. Ti bi desno, a aparat te kreće na lijevo, i ti ideš na lijevo. Molim vas, nemojte ovo političko desno-lijevo sada shvatiti.

Ali je problem u sebi, da jednostavno stvaraju se aparati i aparature koji će ti dirigirati kamo hoćeš i kamo moraš ići, a ne tamo kamo si želio ići. Da se razumijemo: skoro će godina dana od onog osjećajnog, nabijenog vremena, smrti i izbora novoga Pape: Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. U toj slici volio bih da razumijemo ovo naše vrijeme, u toj slici smrti Pape i izbora novog, da razumijemo i htijenje ljudi oko nas, ali da najprije pročitamo sami sebe. O čemu se radi. Kad je umro Ivan Pavao II., sjećate se, svi su rekli bio je veliki čovik, bio je pravi, volio je mlade, bio je pravi ekumenist(a), volio je ljude, zauzimao se za malog čovjeka. Ali mnogi su rekli: "Ama, dobro je da je i umro". A zašto? "Pa, bio je vrlo natražan. Bio je vrlo konzervativan, srednjevjekovan". U čemu je to bio konzervativan? Ma zamislite, nije dozvolio ubijanje nerođene djece, nije prihvatio rastavu brakova, nije prihvatio homoseksualne brakove - muško sa muškim, ženska sa ženskom - nije prihvatio da se ubijaju stari ljudi, eutanazija. I stvarno, dobro da je umro jer, gledaj, bio je vrlo natražan Papa. A onda je svijet pomislio: "E, sad je došlo vrijeme kad ćemo izabrati jednog novog Papu koji će, tako, kroz svakih sljedećih 10 godina, godinu po godinu, ukidat, malo po malo, po jednu, pa drugu, pa do desetu zapovijed Božju". A onda će kroz nekoliko godina srediti sve svete sakramente i na svijetu katoličkom bit će vrlo lijepo, bajno, sjajno, divno, bajno, happy, sve će bit u redu, jer neće više biti nikakve zapreke. O, ludi čovječe. O, ludi čovječe koji ne znaš brojiti vrijeme ni povijest.

I onda se sastali kardinali i, zamislite, šta su radili najprije. Najprije su počeli molit Boga. He, zamislite, počeli kardinali molit Boga. Da ih prosvijetli Bog, da im da Duh sveti milost da shvate, koga bi za ovo vrijeme trebali izabrati za Papu. I izabraše, neka je slava Bogu i neka je hvala Bogu, Benedikta XVI.-og. Začudili se ovi neki i rekli: "Ma, je (li) moguće - opet". Ili kako ono rekoše: "Eno ti, opet izabraše jednog Katolika". I među prvim nastupima naš Papa Benedikt XVI. - ima dosta toga što je izrekao, ja izvlačim samo dvije rečenice iz tog njegovog prvog kontakta i sa novinarima i sa svijetom kojemu se htio obratiti. Među prvim rečenicama naš Papa Benedikt XVI. rekao je: "Biti dobar uključuje reći i ne". Drugim riječima: svijete ja te volim, ja te prihvaćam, svijete sa svim onim što je pozitivno, računaj na mene. Ja ću računat na tebe. Ukoliko dođu u pitanju moji principi, molim te ne diraj u to. Kad je riječ o božjoj zapovijedi, kad je riječ o sedam svetih sakramenata, kad je riječ o ustrojstvu savjesti ljudske, ne diraj u to. Biti dobar znači ponekada reći i ne. Mama i tata, to vi dobro razumijete što to u kući hoće reći ako želite djecu dobro odgojiti. U što ne sumnjam. Druga riječ koju je naš Papa izgovorio, odmah pri preuzimanju, rekao je da je danas došlo vrijeme diktature relativizma. A što hoće reći: relativizam - to vam je - a, sve je isto. Bio ti dobar ili zao, sve je isto. Bio ti pravedan ili nepravedan, sve je isto.

Govorio ti istinu ili laž, sve je isto. Vjerovao ti u Boga ili vraga, sve je isto. Ma, nije sve isto! To je diktatura koja ubija svijet, koju ubija savjest, koja ubija ljudsko dostojanstvo. I, dakako, kad se to uvuče u ekonomiju, kad se to uvuče u politiku, kad princip relativizma uđe u stil življenja ljudskog onda, dakako, oni takozvani veliki imaju sva prava na ovom svijetu, oni mogu i ubijati, oni mogu nastupati, oni mogu ratove voditi i onda oni su heroji. Ali neki mali, kada čine obranu svoju, onda znamo gdje moraju završiti. Diktatura relativizma! I, što bismo u ovom trenutku rekli, slaveći Svetoga Vlaha, spominjući Papu, dragog Benedikta XVI.-og. Dragi naš Papa, s ovog mjesta, ovdje u Dubrovniku, gdje se pred malo vremena zaustavio tvoj dragi predšasnik koji nam osta u tako dragoj i lijepoj uspomeni, ostani ti nama i dalje konzervativan. Ostani ti nama i dalje crkven čovjek. Ostani ti nama ono što nam treba za ovo naše čudno vrijeme kojemu ne znaš ocijeniti ni što je lijevo ni što je desno, ni što je pravo ni što je natrag. Ostani stabilan u onome što je Isus Krist htio davši ti da budeš Njegov namjesnik na ovoj zemlji. Svoje misli imam, zvijezde što me vode, razum koji sudi, svoja čuvstva imam, (zvijezde), bijele ptice štono poju mi u grudi. E da, a sad, razvimo barjak. Pred ovaj oltar kleknimo svi. Barjak slobode, barjak ponosa, barjak dostojanstva, prošlosti slavne nek’ danas ožive dni. Ali ne samo danas, dragi Dubrovčani, i molim vas, nemojte živjeti samo od prošlosti. Ne bi to bilo dobro, ne bi bilo dosta. Čuj, Sveti Vlaho, čuj, molitve naše glas, Dubrovnik čuvaj svoj, a čuvaj i sve nas. Dubrovnik čuvaj, da ostane svoj i tvoj. Amen.

Priredio: Đivo Bašić