Vukovar i ćirilica

Razložno se dosta buke diglo oko potpuno pogrješne uporabe ćirilice na natpisnim pločama u Vukovaru. Kako li se samo netaktično ponašaju oni koji to smatraju prioritetom, moralnim i uopće razumnim činom! Vukovarske rane neće nikada zacijeliti i neće nikada govoriti ćirilicom zapisa, a neće biti ni salate od zaklanih Hrvata jer velikosrpske ubojice nisu namjeravale jesti sramni plod svoga ubojstva. Mislim da bi se čak i ljudožderima gadilo od zlodjela počinjenih u Vukovaru.

U novije vrijeme ljudi koji završe fakultet (npr. povjesničari i arheolozi), a namjeravaju se baviti znanošću, čak otvoreno priznaju da ne umiju čitati ćirilicu. Na ovaj ili onaj način, oni koji to namjeravaju, trebali bi još u osnovnoj školi naučiti čitati ćirilicu, ali i glagoljicu. Ljudi od znanosti pak vrlo dobro znaju da je dosta članaka, priloga i radova napisano na ćirilici i to iz jednog nimalo prozaičnog razloga, kako to možemo pročitati između redaka u sljedećem citatu:

„God. 1950. reče mi u četiri oka jedan od akademika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu da je ova imala za 60 milijuna dinara manji budžet od Srpske akademije nauka, u vrijeme kad su osrednje plaće iznosile oko 15 tisuća dinara. Oko 80 posto deviza određenih za znanstvena istraživanja u inozemstvu uzimali su Srbi iz Beograda, a ostatak se dijelio svima ostalima.

Gospodarsko iskorištavanje Hrvatske i Slovenije od strane Srbije posebno se očituje u izgradnji željezničke magistrale Beograd-Bar preko crnogorskih gudura i planina i u gradnji velike hidrocentrale na Dunavu kod Đerdapa u suradnji s Rumunjskom s ciljem da se otvori prolaz brodovima izravno s Mediterana do Beograda, kako bi se Beograd pretvorio u morsku luku i kako bi Srbija postala autarkična u pogledu opskrbe strujom.

Ovdje spada i već navedeno divovsko pretvaranje Beograda hrvatskim i slovenskim kapitalom iz najobičnije balkanske kasabe, kakav bijaše 1918. god., u europski grad." (Nikola Čolak, Iza bodljikave žice, Svjedočanstvo o životu Hrvatske u srbokomunističkoj Jugoslaviji, La ciclografica, Padova, 1977, str. 213-214).

Nedavno sam putovao autobusom od Zagreba do Slavonskog Broda. Kada sam čuo da autobus putuje 2 sata i 15 minuta mislio sam da se radi o nekoj šali. Znači, to je (pravocrtna) udaljenost kao otprilike od Dubrovnika do iza Splita (Kaštela), a prije se na toj relaciji putovalo više od četiri sata, tj. više nego dvostruko. U ex-SFRJ nije izgrađena npr. pruga Slavonski Brod - Neum (što bi sada bilo značajno jer bi to bio potrebni koridor, ali ne za RH nego za BiH).

Otac mi je pričao kada su iz Dubrovnika krajem 1950-ih/početkom 1960-ih godina išli igrati nogomet u Crnu Goru (Nikšić, Bijelo Polje), onda su na utakmici uzvikivali: „Ubij Latina!". Čak je bilo i gađanja igrača.

Potpora latinicom

Samo u državi koja bi imala 50% stanovnika koji pišu latinicom i isto toliko stanovnika koji pišu ćirilicom bilo bi moguće staviti dvojezične natpise. Znači, radi se o državnoj razini koju treba uzeti kao pravilo i za pojedinačna mjesta. VidrićSjetimo se samo da je Vladimir Vidrić (1875.-1909.) uhićen i osuđen na zatvor zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu u Zagrebu tijekom posjeta Franja Josipa I. 1895. godine, a Hrvatska nikad nije bila Mađarska niti može biti Srbija. Cijeli taj revolt je bio izazvan i režimom (Khuena Hedervaryja) koji je nametao mađarske natpise i na željezničkim postajama, uvođenje mađarskog jezika kao nastavnog u neke gimnazije, te pokušaje mađarizacije Hrvatske općenito u kojoj su se u XX. stoljeću nastavili pokušaji nametanja velikosrpske politike.

Tako bi logičnije i razumnije bilo da i pojedina objašnjenja uzduž putova budu na engleskom, kao što dijelom i jesu, jer se imena baš i ne mogu donijeti „u prijevodu". Sjetimo se samo da je Vladimir Vidrić (1875.-1909.) uhićen i osuđen na zatvor zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu u Zagrebu tijekom posjeta Franja Josipa I. 1895. godine, a Hrvatska nikad nije bila Mađarska niti može biti Srbija.

Cijeli taj revolt je bio izazvan i režimom (Khuena Hedervaryja) koji je nametao mađarske natpise i na željezničkim postajama, uvođenje mađarskog jezika kao nastavnog u neke gimnazije, te pokušaje mađarizacije Hrvatske općenito u kojoj su se u XX. stoljeću nastavili pokušaji nametanja velikosrpske politike. Vladimir Vidrić u pjesmi „Sanjao sam..." veli: „[...]Na zelenu bojnom polju, / Gdje se vije pramen dima, / I gdje leže nagi leši / Pod visokim kedrovima, / I gdje poju blijede žene / Vijuć svoja bijela vela, / I gdje idu svećenici / Noseć žare od opijela, / I gdje praska tiha vatra / Sa lomače ubojnika, / A u dolu grad se viđa / Kao blijedozlatna slika. [...]". (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 74, Zagreb, 1970, str. 77).

U središnjem dnevniku HTV1 08. 04. 2013. moglo se čuti o najstarijem dokumentu u RH na „hrvatskoj ćirilici", tj. bosančici (to pismo u Poljicima zovu divkuša), pa je rečeno da je to hrvatsko pismo. Onda bi susljedno natpisi trebali biti i na glagoljici, ali u usporedbama možemo ići u krajnosti, te usporediti feničko, grčko ili npr. kinesko pismo itd., bez osvrta na učestalost, razvoj i stvarnu uporabu tijekom povijesti kada su mnogi zapravo bili nepismeni (dodatno i zbog kompliciranosti pisma). Svojevremeno sam čuo da su u Srbiji čak engleski jezik (navodno u školama) zapisom donosili na ćirilici što je stvarno smiješno.

Ipak, smatram da bi se jedan posebni dokument trebao donijeti u prijepisu i na ćirilici. Naime, dokument o ratnoj odšteti upućen Srbiji kao agresoru, izazivaču i pokretaču Domovinskog rata u RH, osim što bi trebao biti napisan na latinici i u prijevodu na engleskom jeziku, trebao bi biti i na ćirilici. Štoviše, tamo bi trebalo pobrojiti sve one krađe i iskorištavanja prirodnih i financijskih resursa Hrvatske, te uskrate koje sežu od 1918. godine. Iako bi takav dokument bio čitljiv i razumljiv na više jezika, pitanje je da li bi ga problematikom shvatili i u ćiriličnom smislu.

Eto, da je kojim slučajem tijekom velikosrpske Jugoslavije bila izgrađena direktna pruga od južnih do sjevernih odnosno istočnih hrvatskih krajeva možda bih i osobno došao u Vukovar (ili Zagreb) i podržao prosvjede u tim gradovima, ali i ovim malim činom zapisa podržavam ih - latinicom.

Đivo Bašić

Pet, 23-04-2021, 03:49:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.