Crtice iz povijesti Dubrovačke republike

Veliko Španjolsko Carstvo XVI. i XVII. vijeka pružalo je široko područje pomorske aktivnosti sve više poduzetnijim duhovima Dubrovnika, što ovi nisu oklijevali iskoristiti. Dalmatinci, iz drugih gradova, bili su pod mletačkom vlašću, i zbog toga, u najvećoj mjeri, isključeni iz ovih politicka kartaekspedicija; ali Dubrovčani, iako je njihova vlada, s vremena na vrijeme, izdavala naredbe kojim se zabranjivalo služenje pod tuđim zastavama, nastavili su to činiti, jer je zabrana više cijenjena prekršajem, nego pokornošću. Tijekom XVII. vijeka nalazimo dubrovačke brodove, s dubrovačkim kapetanima i posadama, koji sudjeluju u svim španjolskim pomorskim ekspedicijama. Ovi aktivni avanturisti, bilo da služe na španjolskim ratnim brodovima, bilo na njenim trgovačkim brodovima, obično su uspijevali gomilati velika bogatstva; neki od njih su se vraćali u Dubrovnik uživati plodove svojih napora, dok su drugi ostajali u Španjolskoj i dolazili do visokih položaja na dvoru Njegovog Katoličkog Veličanstva. Ali ni ovi nisu zaboravljali zemlju svojih otaca i iskorištavali su svoj utjecaj u Vijećima španjolskog kralja, u korist svoje zemlje, u pravcu dobivanja pogodnih trgovačkih ugovora i važne zaštite, što je dobro dolazila u teškim vremenima. S druge strane, ogromni gubici u mnogim neuspjelim pothvatima Španjolske imali su za rezultat ozbiljno iscrpljivanje dubrovačkog bogatstva, što je završavalo [mjestimičnim i vremenski nikad potpunim] slomom njene trgovine.

Trgovci-avanturisti

Postoji cijeli niz trgovaca-avanturista čiji lutajući, pomorski životi pružaju jedno slikovito poglavlje u povijesti Dubrovnika. Jedan rijetko vrijedan najveće pozornosti bijaše Miho Pracatović [Michele Prazzattus, Prazzatto; Miho Pracat], rodom s otoka dubrovacki galijunLopuda. Slično najvećem dijelu svojih stanovnika otočana, i on se, u ranoj mladosti, bio posvetio trgovini; međutim, dogodilo mu se da su njegove prve dvije pustolovine propale, a brodovi potonuli. U očaju već je bio smislio odreći se trgovine, 'ali jedan gušter, kojeg je bio spazio gdje se pokušavao popeti uza zid, pruži mu lekciju pauka Roberta Brucea. Kao i gušter, koji je dvaput pao, on je u trećem pokušaju uspio, te ubrzo stekao veliko bogatstvo'. (1) Svojim galijama [galijunima] služio je Karlu V. i u vrijeme gladi dovezao je u Španjolsku velike količine žita. Vladar je cijenio njegove usluge i prema njemu se odnosio prijateljskim ophođenjem. Shodno jednoj lokalnoj tradiciji, Pracatović [Pracat] je jednom prigodom bio nazočan kada se Karlo oblačio, te na pitanje kakvu nagradu želi za svoje usluge, ovaj je odgovorio: 'Ja sam dostatno bogat da bih želio bogatstva; ja sam kralj na mojim vlastitim brodovima i počasti ne tražim; građanin sam dubrovački i ne čeznem za titulama; ali, kao uspomenu na vašu blagonaklonost, dajte mi taj ubrus [šugaman, ručnik] za brijanje'.

Želja mu je bila ispunjena i ubrus [šugaman, ručnik] se pobožno čuva do dana današnjega u Župnom domu [uredu] na otoku Lopudu. Po svojoj smrti Pracatović [Pracat] je cjelokupno svoje blago, koje se popelo na 200.000 dukata, ostavio [Dubrovačkoj] Republici, koja je njegovu darežljivost nagradila postavivši mu spomenik u atriju Kneževa dvora - jedini javni spomenik koji je ikada bio podignut dubrovačkom građaninu. Slava o Karlu V. i njegovim djelima, činjenicom dubrovačkog sudjelovanja u istima, živi u sjećanju do dana današnjega.

Ohmučevići

Druga odlična obitelj bila je ona Ivelje Ohmučevića, grofova od Tuhelja. Ohmučevići su bili među najstarijim izbjeglicama iz Hercegovine, koji su prebjegli u admiralDubrovnik u vrijeme turskog osvajanja, te su dobili zemlju u Slanome. Oni su se odmah posvetili pomorskoj trgovini, te je 1540. i 1540. [Dubrovačka] Republika unajmila njihove brodove za prijevoz žita iz Italije. Njihova kuća u Slanome bila je dvor u minijaturi, opskrbljen svim vrstama luksuza i elegancije. To je bila luka utočište, gdje je pružano gostoprimstvo svim pomorcima i putnicima koji bi svraćali u Slano za skloniti se od oluje ili od gusara. Tako je grčki princ Aleksije Komnen, budući ga je pobijedio gusar Karahodža [Karakosha], doplovio u Slano i popravio svoje brodove 1569., u doku Ivelje. Po svoj prilici, on se tu i nastanio i kasnije oženio u Iveljinoj obitelji. Sva djeca Ivelje su stupila u službu Španjolske, u kojoj su se svi uvelike istaknuli. Najpoznatiji od njih Don Pietro [Petar] d'Ivelja Ohmučević-Grgurić, koji je uzeo udjela u ekspediciji u Portugalu 1580., gdje je, kaže se, izgubljeno bilo četrdeset dubrovačkih brodova, a 1582. zapovijedao je nekolikim dubrovačkim brodovima u ekspediciji na Azorima pod vrhovnim zapovjedništvom markiza de Santa Cruz. Kasnije je organizirao jedno odjeljenje [odred] protiv gusara Passareta, koji je, po svoj prilici, bio ubijen. Opremio je jednu flotu od dvanaest brodova, poznatu pod imenom 'Dvanaest Apostola', za službu Španjolske, s posadom od 3.200 Dubrovčana i Dalmatinaca, u vrijednosti od 190.000 dukata. (2)

Ekspedicija u Indiji

Ova eskadra je sudjelovala u ekspediciji Indije, kao i u Nepobjedivoj Armadi. Jedan od brodova, Annunciation [Annunciata], bio je pod zapovjedništvom zeta grofa [conte] Petra, admirala [Don Estevana] Stijepa [Dolisti] dubrovacka luka 1500gDolistovića-Tasovčića, 'hrabrog mladića, vesljaka, lijepog vladanja' (3), koji se u Armadi držao zamjetnom hrabrošću. 'Budući se našao odsječen od glavnine španjolske flote, bombardiran je neprijateljskim baterijama i teškoćom je izmakao neprijateljskoj vatri, a u tako teškom stanju da je bio u opasnosti za biti potopljen, a u nemogućnosti da popravi kvar. Vojvoda Medina-Sidonia, shvativši situaciju, odmah pošalje dvije patake [patača] (4), u pravcu spašavanja da bi barem spasio posade. Stjepan krene ka Irskoj obali, blizu Limericka, te je uspio pod najžešćom vatrom prebaciti svoje ljude s galijuna koji je već počeo tonuti, na patake [patače]. On je zatim zapalio svoj brod da ne bi pao u ruke Engleza, pa je otplovio prema Santanderu do kojeg je stigao, a da nije izgubio nijednog čovjeka. (5) Zatim je našao grofa [conte] Petra kod Cape Finisterre s novim galijunom, kojeg je bio naoružao svojim vlastitim troškom, tako da bi popunio eskadru 'Dvanaest Apostola'. Kada je grof [conte] Petar umro, ostavio je on svoju flotu u nasljeđe kralju Španjolske. Malo zatim brodovi bijahu potopljeni, a Stjepan [Don Estevan] poslan Terceiru, s drugom eskadrom. I ova je imala isti završetak, te bila potopljena sa svim posadama u jednoj iznenadnoj oluji na Atlantiku.

Borbe s gusarima

Drugi sin grofa [conte] Petra, Đuro [Don Jorge d'Olisti] Dolistović-Tasovčić, služio je pod zapovjedništvom Francisca de Mendoze, u ranijim ekspedicijama u Tunisu i drugdje. Sa svojim bratom Stjepanom opskrbljivao je Napulj tijekom gladi 1592.-1594. - jedna dosta opasna operacija, zbog stalnih gusarskih napada. patentPoslije mnogih sukoba s gusarima upao je u tjesnacu Mesine, za vrijeme dok je more bilo sasvim mirno, među njihovu flotu od stotinu jedara [pozadinskih brodova], kojom je zapovijedao neki Ćikola [Cicola]; poslije jednog okršaja, svladan od broj[ča]no jačeg, bijaše prisiljen predati se, te je zatim poslan kao zarobljenik u Carigrad, budući je izgubio tri galijuna, vrijedna 80.000 dukata, s teretom procijenjenim na 20.000 dukata. U zarobljeništvu je ostao tri godine, dok nije uspio skupiti 3.000 škuda u svrhu otkupa, te se povratiti se u Španjolsku kao potpuno ruiniran čovjek. Kralj mu je podario novo zapovjedništvo i mirovinu od 40 škuda mjesečno. Časno je služio u Levantskoj floti, na obalama Anadolije i Albanije 1605.-1606., te kasnije u Zapadnoj floti. Umro je 1625. godine obasut počastima.

Drugi jedan član ove obitelji, Ivan [Don Juan d'Olisti] Dolistić-Diničić-Tasovčić, podjednako se odlikovao i borio pod Stjepanom i Đurom, a zatim pod Don Luizom Faxardom, u napadu na obale Mramornog mora 1614. Zatim je bio zapovjednik dvadesetišest galija [galijuna] u Kataloniji, borio se s gusarima i bio postavljen za kapetan-generala [zapovjednika] napuljske vice-kraljevske flote 1639.

„Morski vukovi"

Smrću grofa [conte] Petra 1599., muška linija grofova Tuheljskih se ugasila, ali nekoliko godina prije toga, on je bio pripremio vjeridbu svoje kćeri Amalije 85px-Dubrovnik grb grada.svg[Aurelije] s Andrijom [Andrea] Ohmučević-Grgurić, mlađe obiteljske grane, a koji je također bio u španjolskoj službi. Vjenčanje nije obavljeno sve do 1617. Sva Andrijina braća bili su 'morski vukovi' u španjolskoj službi. Jedan od njih Petar (Don Pedro) vodio je uspješnu ekspediciju u Brazil, te je kasnije bio imenovan španjolskim konzulom u Dubrovniku (1623.-1631.). Pavao [Don Pablo], budući je lunjao različitim dijelovima svijeta, svoj život je skončao u obiteljskom mjestu Slanome. Andrija je služio Španjolskoj cijelih pedeset i sedam godina, zapovijedajući raznim flotama, te je bio imenovan španjolskim admiralom napuljske flote, a ovu je dužnost obavljao tijekom Masaniellove bune. Posjedi Tuhelja u Hercegovini, nakon dolaska Turaka su bili konfiscirani, činjenicom sudjelovanja nekih članova obitelji u španjolskim ratovima protiv Turaka, zatim vraćeni uz uvjet plaćanja tributa, te potom definitivno konfiscirani. Andrija je uzalud pokušavao dobiti od hercegovačkog paše naknadu, pa je u svezi toga molio ugarskog kralja koji je dvjema naredbama iz 1650. i 1654. priznao prava Andriji i njegovim nasljednicima, ali bez ikakve nade za ista, sve dok zemlja ne padne opet pod neku kršćansku vlast; trebale su proći 234 godine da bi došlo do ovoga.

U Španjolskoj sve više Dubrovčana

Činjenicom raznih prepreka i zabrana koje su dolazile od Mlečana, svi više poduzetni dubrovački kapetani postupno su napuštali Jadran i svoje operacije širili ka Mediteranu i Atlantiku. Jedna druga poznata obitelj pomoraca je ona ivan kozancicMažibradića. Osnivač njenog bogatstva bio je Jeronim Mažibradić; i njegovi prvi pokušaji, kao i oni Pracatovića [Pracata], pokazali su se neuspješnim; iznenadila ga je i zarobila jedna gusarska flota od dvadesetidvije gusarske galije s Rodosa, te je poslan kao rob na Hios [Kios]. Uskoro je bio otkupljen i sa svojom je braćom uspio skupiti velika bogatstva. Postavljen je za kapetan-generala [zapovjednika flote] Španjolske s plaćom od 2.400 škuda godišnje. I njegov brat Nikola bio je u službi Španjolske dugi niz godina, imenovan markizom i plemićem Sv. Jakova od Compostelle (Galicia), te mu je dana odgovarajuća mirovina. I neke dubrovačke obitelji dostigle su slavu, kao što je to slučaj s obiteljima Martolosića, Bune [Buneo] (Bona) i dr. Sve je ovo donosilo bogatstvo gradu, ali je s druge strane u gradu bilo sve manje lađa i sve manje poduzetnih ljudi [ne zaboravimo dosta brodova u inozemnim vodama, time i ljudi u inozemstvu]. Postupno su svi Dubrovčani, koji nisu bili u španjolskoj službi, počeli prodavati svoje brodove, usprkos postojećem zakonu koji je zabranjivao ovu prodaju. Broj novih brodova građenih u Dubrovniku opadao je do alarmantne mjere, a uskoro je, čak i španjolsko trgovačko brodovlje, počelo opadati činjenicom engleskog i nizozemskog natjecanja. Andrija, grof [conte] Tuheljski, napuljski admiral, podnio je niz prijedloga s ciljem oživljavanja brodogradnje i trgovine Španjolske i njezinih vazalnih država, naročito Dubrovnika.

Poštovanje svjetskih prinčeva

U jednom pismu, upućenom Senatu svoga grada [Dubrovnika], 4. ožujka 1624. godine (6), spominje on činjenicu da je tu nekada bilo 70 do 80 velikih brodova od 1.000 do 5.000 tovara [salmi], koji su plovili pod zastavom Sv. Vlaha, s preko 5.000 mornara, 'uposlenih u bark eberprometu na Jadranskom i Sredozemnom moru, koji su plovili čak do Lisabona, Flandrije i Engleske. Ovi su brodovi bili vrlo dobro naoružani artiljerijom i strjeljivom, pod zapovjedništvom odličnih časnika, i vojnika koji su bili spremni suprotstaviti se bilo kojem neprijatelju koji bi ih pokušao uznemiriti. Uvjerenost da su brodovi bili tako jaki i dobro naoružani, a mornari hrabri i dostojni svakog povjerenja, ponukali su mnoge europske trgovce za upotrijebiti ih u prijevozu robe. Prema tome, oni su bili stalno u pokretu [na putovanjima], a dobit tako velika da su oni ne samo mogli biti uvijek dobro opremljeni, već su stalno novi brodovi bili građeni tako da je zadržavan puni broj. Dubrovnik je povećao svoje bogatstvo, pridobio počasti, povećao stanovništvo, jer je [Dubrovačka] Republika uvelike uživala poštovanje svjetskih prinčeva [knezova] i vladara.

Međutim, susljedno skoro zaključenom primirju između Njegovog Katoličkog Veličanstva s Nizozemskom, Michael Waez, grof od Mola, uspio je uvesti nizozemske brodove u Sredozemno i Jadransko more, u pravcu trgovine; ovi pak brodovi, jer nisu bili izloženi napadima Turaka, Maura, Engleza i drugih španjolskih neprijatelja, nisu bili prisiljeni misliti o obrani. Zato su mogli ploviti s manjim posadama, manjim izdacima, ubirati manje cijene za prijevoz robe. Zbog ovoga je najveći dio dubrovačkih brodova pao u stanje kada se više nisu mogli oporavljati, a novi ih nisu zamjenjivali. ...Jedini lijek protiv ovog žalosnog opadanja bio je da Njegovo Katoličko Veličanstvo, u interesu održanja ove sjajne [Dubrovačke] Republike, i svojih vlastitih vazala, treba podariti svima onima koji grade velike brodove, naročite prednosti i privilegije, u svim kraljevstvima svojim, Španjolskoj, Napulju, Siciliji, Sardiniji; a prednosti dati onim brodovima koji su određeni za prijevoz žita, soli, vune i sličnih proizvoda.'

Antun Damjan

Nizozemci su sada bili skoro monopolizirali trgovinu po Mediteranu i bilo je jeftinije ne samo dobiti sjeverne proizvode, već čak i mirodije s Istoka iz Amsterdama, gdje su one stizale putem oko rta Dobre Nade, nego direktno kopnenim putovima, te distribuirane talijanskim ili dalmatinskim brodovima. Ni Španjolska, ni Dubrovnik, nisu obratili pozornost njegovim prijedlozima, te su obje dopustile da se nastavi fatalno opadanje. Još uvijek su se nastavili Dubrovčani odlikovati u španjolskoj službi, naročito članovi obitelji Tuhelj. Jedan od njih, Antun, kada je doznao za strašan potres u Dubrovniku [1667.], napustio je svoju briljantnu karijeru u Španjolskoj, te došao pomoći svoju nesretnu domovinu. Kasnije je on bio poslan, kao dubrovački poslanik, u nekoliko diplomatskih misija.

Na kraju, njegova obiteljska grana stupila je u austrijsku službu i dobila ogromne koristi od cara Leopolda. Uzrok ove blagonaklonosti leži u činjenici da su Tuhelji još uvijek polagali svoja pradjedovska prava na Herceg Novi, Risan, u Hercegovini, i u Kastoriji u Makedoniji, te se prema tome mogla ukazati potreba 020dubrovnik02zamašne koristi u austrijskim pohodima na Turke. Antun Damjan je stvarno služio pet godina u pograničnim ratovima, te završio svoju vojnu karijeru nakon što je bio teško ranjen u bitki kod Dervente u Bosni (5. rujna 1688.). Zatim je postavljen carskim rezidentom [predstavnikom] u Dubrovniku, te se cijeli posvetio radu na emancipaciji Bosne i Hercegovine pod turskim jarmom.

Često je putovao ovim pokrajinama, a kada više sâm nije mogao putovati, on je sastavio jedan brižljivo razrađen sustav tajnog informiranja. 1701. imenovan je Vitezom Pravde i generalnim komesarom [zapovjednikom (opskrbne) službe] Reda Sv. Jurja, čiji je cilj bio oslobađanje kršćanskih zemalja od nevjernika; tada se preselio u Beč za spremiti ovaj plan. Pod stare dane vratio se još jedanput u Dubrovnik, te je posljednje dane svoga života proveo u proučavanju gradskih arhiva, rekonstruirajući povijest svoje vlastite obitelji. I on je pokušavao oživjeti običaj uvjeravanja svojih zemljaka za ulazak u španjolsku službu, govoreći im da su oni svakako bolji borci od Napolitanaca. 'Deset Dubrovčana', pisao je on, 'vrijedi više nego stotinu lazarona [lijenčina i prosjaka u južnoj Italiji; odrpanaca]'. (7) Međutim, već je bilo previše kasno i dekadencija je bila otišla daleko.

Veliki broj dubrovačkih brodova, izgubljen u službi Španjolske, obeshrabrio je građane, dok je potres i stanovništvo, te dobro stanje Dubrovnika bilo uvelike smanjeno. [Dubrovačka] Republika je k tome sada trpjela i od neprijateljskog stava Mlečana i Turaka, jer su oboje konspirirali uništiti ovaj posljednji 'Antemurale Christianitatis' na Balkanskom poluotoku, te su građani stvarno predlagali da se zatraži jedan španjolsko-napuljski 'Governatore delle [degli] Armi' [zapravo se radilo o jednom velikom teretu i obvezi Dubrovačke Republike koju Dubrovčani nisu smatrali takvom zbog čega je dolazilo i do sporova s Napuljem]. Budući je plan Antuna potpuno propao, on se vratio svojim povijesnim proučavanjima, te pokupio mnogo manje-više nesigurnih informacija, mahom prikupljenih iz lokalne tradicije i domaćih povjesničara [zapravo kroničara i njihovih genealoških pokušaja]."

Bilješke:

(1) T. G. Jackson, Dalmatia, vol. II, str. 387-388.
(2) Sastojao se od pet galijuna i sedam karaka, ukupne težine 7.200 kara.
(3) Fra Benedetto Orsini (Miniati), citiran u Gjelčića, I conti di Tuhelj, str. 87.
(4) Manji jedrenjaci.
(5) Gjelčić [Gelcich], ibid.
(6) Državni arhiv Dubrovnik, 1600-LXIX, 2119, u Gjelčića [Gelcicha], Tuhelj, 104.
(7) Gjelčić [Gelcich], Tuhelj, 128.

(Luigi Villari, The Republic of Ragusa, An Episode of the Turkish Conquest, J. M. Dent & Co., Ballantyne Press, London, 1904, str. 306-316; Luigi Villari, Dubrovačka Republika, Jedna epizoda turskog osvajanja, /S engleskog preveo: Vladimir M. Vukmirović/, /Uvezani strojopis/, Dubrovnik, [1961], str. 177-182).

[Priredio i kroatizirao: Đivo Bašić]

Pon, 6-07-2020, 01:26:54

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.