Jezik kao presudno bitna odrednica narodne pripadnosti

Budući se u članku: M. R., «Je li Ruđer Bošković Hrvat, Srbin ili samo Dubrovčanin?», Glas Grada, br. 357, (20. siječnja 2012.), Dubrovnik, 2012, str. 2, postavlja, po meni, nepotrebno pitanje, ipak je potrebno odgovoriti na njega u duhu dobre namjere.

Dubrovčanin Marko Faustin Galjuf (Gagliuffi, 1765.-1834.) je postao članom rimske „Arkadije" kada je imao 18 godina, a kao 20-godišnjak bio je već učitelj retorike u Urbinu, te nakon dvije godine u Rimu. Iako se M. F. Galjuf rano preselio u Italiju, rekao je „da ne će nikad prezreti domaći hrvatski govor". U Dubrovniku prvenstvo zauzima francuski jezik već 1810. godine, a „hrvatski se trpi za nevolju samo u osnovnom razredu, gdje su djeca samo 'naški' govorila", veli M. F. Galjuf.

Kako su Pijerko Bona i prije njega Mark(o) Bruère „naški" pisali komedije, tako su ih „morali zakopavati u škrabice (ladice) pisaćeg stola". Ruđer Bošković u Milanu proučavao je nebo „kantulom (dalekozorom) uskom prid očima", te je u trenutcima odmora slagao „naški" 80 kitica spjeva o „Neoskvrnjenom Začeću". Marko Faustin Galjuf je latinskim improvizacijama dao jedini primjer da mrtvi jezik može tako oživjeti naukom kao da je vlastiti, a Ruđer Bošković bi uzalud bio napisao na narodnom jeziku svoju filozofiju (inače zapisanu na latinskom) jer ona tako ne bi bila od koristi učenu svijetu i svom narodu.

Dubrovčanin Petar Bašić ponešto je izmijenio i dopunio talijansko-latinsko-ilirski rječnik Ardelija Della Belle koji je tako tiskan po drugi put u Dubrovniku 1785. kada uobičajeno bijaše hrvatski jezik nazivati „ilirskim". Dubrovnik je „Firenza ilirskog jezika i njegovi pisci su u svojim djelima veliki autoriteti ovog jezika".

Pohvala domovini Hrvatskoj očita je u Boškovićevoj korespondenciji, te je zabilježena riječima:

«Te su hvale velike ali istinite, kako to znadu svi, koji čitaju geografička djela i književne spomenike dubrovačke. Okruženi sa svih strana barbarstvom i Književni jezikHrvatski književni jezik kao štokavsko narječje s ijekavskim izgovorom nezamisliv je bez temelja i prožetosti dubrovačkog govora i književnosti, te pripadnosti hrvatskom kulturnom i nacionalnom bićunajcrnjim neznanjem gojimo mi svim žarom egzaktne nauke, a još više lijepu knjigu, bilo na latinskom, bilo na jeziku slovinskom [ilirskom/hrvatskom], koji se kod nas govori - tant en latin qu'en langue illyrique, qui est celle du pays. «

Bošković je svoj rodni hrvatski jezik nazivao l' illirico, la lingua Slava ili pak francuski la langue illirique, la langue esclavonique, a sam se ponekad potpisivao kao Ruđe Bošković („Sluga Pripodnisgen Ruge Boscovich").

Brat Ruđer je Anici Bošković bio uzor u stjecanju znanja, od pjesničkog do slikarskog talenta. "Razgovor pastirski" Anice Bošković Ruđer je preveo na talijanski jezik tijekom boravka u Carigradu 1762. godine, pa će Aničino ime uz Boškovićevo biti, Aničinim riječima, "kako sovrnja u drijevu" ["kao balast u brodu"]. Ruđer piše sestri Anici 22. prosinca 1782. godine: „Koliko čeljadi pogine krocijeć boja, navlastito na moru, i kakvom smrti bez ispovijesti, bez ikakve duhovne pomoći!".

Tako Ruđer u pismu 2. srpnja 1757. bratu Baru (na talijanskom jeziku) doslovno piše:

«Prošlo je prekjučer ispod gradskih zidina 1200 Hrvata, a jutros ih je prošlo 1000; one sam gledao sa zvjezdarnice [u Breri] velikim durbinom, a ove druge da [ih] vidim, izvezao sam se u kočiji i pozdravio sam časnike», te dodaje hrvatskim jezikom: «Dobar put i srecchiu. Odgovorili su Sluga podnisgen». Bošković uz naklonost prati ratne uspjehe hrvatskih odreda, pa javlja bratu Baru kako je u nedjelju 16. listopada 1757. general Hadik naglo krenuo na Berlin, te završava tonom nezavidnog položaja pruskog kralja: «Ev[v]iva Haddick e i nostri Croati!» - «Živio Hadik i naši Hrvati!».

Spomenimo samo za ranije doba dubrovačkog književnika Dominka Zlatarića (1558.-1613.) koji je, između ostalih napisanih djela, izdao: «Elektra, tragedija, Ljubmir, pripovijes pastirska, Ljubav Pirama i Tizbe iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene» (Venecija, 1597.). Na kraju ove knjige dodane su i njegove «njekolike pjesni u smrt od razlicijeh», te je sve posvećeno Jurju Zrinskom u čijoj se vojsci nalazio njegov brat i časnik Miho Zlatarić. U posveti Jurju Zrinkom stoji: «...Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu, nastojeći da se također u broju od našega skladanja bude čut štogodi davnje što ima u sebi od visoka i od plemenita...», te nadalje kaže: «...koji vam u vaš hrvacki jezik govore, pokle mnozi od take gospode čtili ih su u jezik njimi inostran i tuđ.»

Hrvatski književni jezik kao štokavsko narječje s ijekavskim izgovorom nezamisliv je bez temelja i prožetosti dubrovačkog govora i književnosti, te pripadnosti hrvatskom kulturnom i nacionalnom biću. Bilježim se sa štovanjem iz Dubrovnika, u potpunosti ispravno (na)zvanog hrvatskom Atenom.

Đivo Bašić

P. S. Umberto Eco, U potrazi za savršenim jezikom, Hena com, Zageb, 2004, str. 303, kaže: «Stvar je u tome da jezici ne mogu biti rođeni konvencijom budući da bi za usklađivanje njihovih pravila ljudima bio potreban neki prethodni jezik; ali ako je taj jezik postojao, zbog čega su se ljudi morali mučiti da konstruiraju druge, pothvat naporan i neopravdan? Ostaje za Ibn Hazma [arapskog teologa u Cordobi, (994.-1064.)] samo jedno objašnjenje: izvorni je jezik uključivao sve jezike.» Kada bi ljudi trebali izabrati «savršeni jezik», te kada bi svi bili u mogućnosti okusiti slasti tog preživljavanjem predmnijevajućeg jezika, mislim da bi se ta svjetska «nacija» mesoždera odlučila za jedan «šuteći» teleći ili goveđi jezik u šugu s kaparama.