Ima li Hrvatska jezičnu politiku?

MZOSJezična politika - to su sve vrste svjesne djelatnosti društva koje su usmjerene na reguliranje porabe jezika. Jezična politika jednojezične države je dio opće politike te države u području obrazovanja i kulture. Država donosi osnovna načela politike u odnosu na jezike koji postoje na njezinu teritoriju i ostvaruje ovu politiku u obliku jezičnoga planiranja. Jezično planiranje širi je pojam od  “jezične politike” i tiče se ostvarivanja (realizacije) jezične politike. Svaka jezična politika ima svoj objekt i subjekt. Objekt jezične politike u jednojezičnom društvu  jesu jezične norme u pismu, gramatici, leksiku, stilistici, izgovoru. Normiranje je usmjereno ponajviše na pisani, a ne na govorni jezik.

U uvjetima Hrvatske osnovni objekti svjesnoga utjecaja društva na književni (standardni) jezik jesu: 1) pravopis, 2) nazivlje (terminologija), 3) normativno-stilski jezični sustav. Kao glavni subjekti jezične politike u Hrvatskoj nastupaju: 1) ministarstva (npr.: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH-a, Ministarstvo kulture RH-a), 2) znanstveno-istraživačke ustanove (npr.: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Razred za filološke znanosti HAZU-a i dr.), 3) savjetodavna i znanstveno-nastavna tijela (npr.: Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr.), 4) društvene kulturno-prosvjetne organizacije (npr.: Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Društvo profesora hrvatskoga jezika i dr.), 5) poznati, ugledni jezikoslovci i kulturni djelatnici, 6) čelnici općila (medija) (npr.: urednici tiskovnih, radijskih i televizijskih općila te nakladnih kuća). Među subjektima jezične politike nema potpunoga jedinstva u pojedinim pitanjima strategije razvoja hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i kodificiranja njegovih odvojenih norma. [1]

Pravni status jezika u Hrvatskoj određen je u prvom stavku 12. članka  Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god.: “U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Pravni statuts hrvatskoga jezika propisan je uz nepostojanje zakona o jeziku i podzakonskih akata. Dio društva, a među njima i pojedini jezikoslovci pogrješno smatraju da će mogući zakon o jeziku kažnjavati one koji bi primjerice javno rabili neke riječi. Većina zakonā o jeziku ne propisuje kako će tko govoriti ili pisati. Zakoni se ne dotiču odabira riječi, oblika, inačica “pravilnoga” ili “nepravilnoga” govora i sl. - to nije zadaća pravnikā i državnih tijela, nego jezikoslovne kodifikacije normā, “unutarnje” jezične politike i govorne kulture. Većina zakonā propisuje porabu jezika u službenim (državnim) područjima i ne tiče se odabira jezika u privatnom životu ili u neslužbenom saobraćaju na poslu.

Dragutin LesarDragutin Lesar, zastupnik Hrvatskih laburista - stranke rada, temeljem članka 84. Ustava RH-a te članka 129. Poslovnika Hrvatskoga sabora podnio je 22. travnja 2010. god. prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće za normu na zamolbu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH-a 18. svibnja 2010. god. na svojoj dvadesetpetoj sjednici raspravljalo je o tom prijedlogu zakona te ga je poduprlo. Bez obzira na sve to Lesarov prijedlog nije ušao u saborsku proceduru. Zanimljivo je se da u članku 35. toga zakona piše: “Vlada Republike Hrvatske predložit će Hrvatskomu saboru nacionalni program jezične politike u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona”. [2]

Prema tomu je zakonu razvidno da Hrvatska nema programa jezične politike ili ju uopće ne provodi. Usput budi rečeno da npr. Srbija, kao i većina drugih europskih zemalja,  ima Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama koji je objavljen u “Službenom glasniku RS“, br. 45/91. [3]  U suvremenoj povijesti hrvatskoga jezika sličnih, premda drugačijih poticajā prihvaćanja prijedloga zakona o jeziku bilo je nekoliko. Godine 1995. Hrvatskomu saboru upućen je prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku i prijedlog Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik od strane tadanjega člana Ustavnoga suda RH-a Vice Vukojevića. Godine 2007. donošenje zakona o jeziku pokrenuo je prof. Ivo Škarić, tadanji predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Ni jedan ni drugi, niti treći prijedlog nisu prihvaćeni od strane državnih tijela.

U Hrvatskoj postoji mnoštvo različitih jezičnih priručnika i savjetovnika koji mogu zbuniti ne samo stranoga nego i domaćega porabnika. Dovoljno je usporediti npr. Anićev i Šonjin rječnik, Babić-Mogušev i Anić-Silićev, Badurina-Marković-Mićanović pravopis te mnogobrojne hrvatske slovnice (gramatike) i reći da se radi o neujednačenosti, nestabilnosti te nedosljednosti hrvatske normativistike. U knjizi Hrvatski jučer i danas Stjepana Babića nalazimo članak iz 1992. god. i u njem ove riječi: “Nevolja je samo u tom što danas nemamo dobrih rječničkih priručnika  ili bar nemamo takvih u koje bi ljudi zagledali s pouzdanjem.” [4]

Stjepan BabićOd onda je proteklo dvadesetak godina, a hrvatski jezik je dobio više priručnika, ali navedena tvrdnja glasovitoga poznavatelja hrvatskoga jezika nije opovrgnuta jer ju možemo potkrijepiti mnoštvom primjera iz jednojezičnika i priručnika. Primjerice, u Anićevu rječniku iz 1998. god. natuknica čar je muškoga roda, podbjel je ž. r., glad ž. i m. r. rij(etko), kolica su pogrješno ž. r. [5], a u istoimenom Šonjinu  rječniku iz 2000. god. imenice čar i glad su samo ž. r., podbjel je m. r., a kolica su srednjega roda u množini. [6]

U Anića su riječi: bječva, blazina, feral, rubača označene kao  područne; potpunoma i prosvjed kao zastarjelice; đon i rastava kao razgovorne, a Šonje te riječi navodi kao neutralne, tj. bez ikakve stilske obilježenosti. Takvih i sličnih normativno-stilskih i slovničkih (gramatičkih) razlika je mnoštvo u hrvatskim jednojezičnicima. Bitne razlike u rječnicima odraz su njihova razvrstavanja i obilježavanja te opće normativne neusklađenosti, nesređenosti ili neistovjetnosti stavova pojedinih subjekata jezične politike. Tijekom razradbe normativnoga rječnika treba uskladiti stajališta i postići sporazum (konsenzus) između pojedinih subjekata jezične politike. Ustvari se do sada znanstvene ustanove nisu našle ni na jednom zajedničkom projektu u stvaranju normativnih priručnika. Primjerice, na temelju Šonjina rječnika Leksikografski zavod i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje mogli bi zajedno izraditi normativni rječnik za opće dobro svima u Hrvatskoj i izvan nje koji se služe hrvatskim jezikom. Izgleda da će s EU-om brže i lakše naći zajednički jezik na skupnom stručnom poslu negoli među sobom.

Hrvatska također ima nekoliko pravopisa koji se između sebe u odvojenim pravopisnim pravilima razilaze. Navest ćemo nekoliko tipičnih pravopisnih razlika koje možemo naći u Babić-Ham-Moguševu, Babić-Moguševu i Badurina-Marković-Mićanovićevu pravopisu.

Usporedite: bezgrješan, u Zagrebu 6. listopada, ne ću, uradak - uradci, zadatak - zadatci (Babić i dr.) [7] i bezgrešan, u Rijeci, 13. rujna, neću, uradak - uraci, zadatak - zadaci (Badurina i dr.) [8] Navedene  inačice zamućuju normu, stvaraju jezičnu zbrku, zapravo dovode ljudi u stanje da ne znaju kako treba  pisati. Posljedak postojanja inačičnih (varijantnih) pravopisa jest u tom da jedan nositelj hrvatskoga u svojoj standardnojezičnoj praksi rabi jedno pravilo, drugi drugo, treći mješavinu jednoga i drugoga, a svi pak žive u jednoj zemlji i svoj materinski jezik zovu - hrvatski. Pravopis je postao kamen smutnje u hrvatskom društvu i sliči više jezičnomu  “koktelu”, a ne strogomu “skupu pravila o pisanju riječi i rečenica te porabi znakova”. Hrvatska barem za obrazovni sustav mora imati jedan, jedinstven pravopis, a ne dva ili tri.

U svagdanjoj (obično nesvjesnoj) govornoj praksi govornici često ulaze u protuslovlje s pojedinim jezičnim pitanjima subjekata jezične politike. Jezične navike protive se novim ili oživljenim pravilima. Primjerice, Vijeće za normu  je usvojilo na svojoj šestoj (2. studenoga 2005.) i sedmoj sjednici (15. prosinca 2005.) normativne zaključke o pisanju skupina tc (podatak - podatci), dc (uradak - uradci) i o rastavljenom pisanju niječne čestice ne u zanijekanom obliku glagola htjeti  ne ću, ne ćeš ... [9] što je išlo u prilog Babić-Moguševa Hrvatskoga pravopisa, odnosno Babić-Ham-Moguševa Hrvatskooga školskoga pravopisa, ali većina tiskovnih i elektroničkih općila (medija) ne prihvaća ta pravopisna pravila. Vijeće je savjetničko tijelo pri MZOŠ-u i nema tzv. zakonsku snagu. Ono rješava pojedinačna jezična pitanja iz područja normativistike i ne provodi u život opću jezičnu politiku.

Jezična politika u Hrvatskoj u odnosu na književni (standardni) jezik ima necentralizirani ili nebalansirani karakter i usmjerena je uglavnom na nazivlje pojedinih struka (npr.: Izgradnja hrvatskoga strukovnoga nazivlja, projekt Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj RH-a u koordinaciji  s IHJJ, voditeljica Maja Bratanić; Znanstveno nazivlje teologije i sociologije i filozofije religije, projekt Leksikografskoga zavoda) te na izradbu Normativnoga jednosvezačnoga rječnika (projekt Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, voditeljica Lana Hudeček). [10, 11, 12]  Stajališta pojedinih subjekata jezične politike ne podudaraju se uvijek (npr.: Matice hrvatske i Vijeća za normu) što katkada stvara određenu nestabilnost, turbulentnost u pojedinim pitanjima govorne kulture. U Hrvatskoj postoji jezična politika, ali nema istrumenata realizacije te politike, tj. jezičnoga planiranja. Bez jezičnoga planiranja teško je mnogo toga ostvariti i razvijati u području obrazovanja i kulture.

 

Artur Bagdasarov

Literatura

[1] Bagdasarov, A.: Hrvatski jezik i njegova norma, Maveda i HFDR, Rijeka, 2010.

[2] http://www.laburisti.com/uploads/5d8876d9-04c8-7eb1.pdf

[3] http://www.puma.vojvodina.gov.rs/dokumenti/zakoni/Zakon_sluzbenoj_upjezika_pisma.pdf

[4] Babić, S.: Hrvatski jezik jučer i danas, Školske novine, Zagreb, 1995.

[5] Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1998.

[6] Rječnik hrvatskoga jezika / gl.ur. J. Šonje, Zagreb, 2000.

[7] Babić, S. / Ham, S. / Moguš, M.: Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

[8] Badurina, L. / Marković, I.. / Mićanović, K.: Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

[9 ]http://www.ihjj.hr/dokumenti/Priopcenje_za_javnost_6._sjednica.doc;

http://www.ihjj.hr/dokumenti/Priopcenje_za_javnost_7_sjednica.doc

[10] http://www.program.nzz.hr/projekti/detalji_projekta/94;

[11] http://www.lzmk.hr/projekti.aspx?id=3

[12] http://www.ihjj.hr/

Uto, 17-09-2019, 05:20:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.