Pravopisni nered - pogled izvana

I ovo orječje (tekst) iz pera jednoga dobronamjernoga inozemnoga kroatista, kao i dosadašnji njegovi prilozi, treba čitati iz njegova ugla gledanja na struku koju voli i želi usavršavati. U Hrvatskoj postoji mnoštvo različitih jezičnih priručnika i savjetovnika koji mogu zbuniti ne samo stranoga nego i domaćega porabnika. Dovoljno je usporediti npr. Anićev i Šonjin rječnik, Babić-Mogušev i Anić-Silićev, Badurina-Marković-Mićanović pravopis te mnogobrojne hrvatske slovnice (gramatike) i reći da se radi o neujednačenosti, nestabilnosti te nedosljednosti hrvatske normativistike.

Hrvatska jezična zajednica, a zajedno s njom i jezikoslovna kroatistika, rascijepljena je na jezikoslovne tabore, a jezična politika ima necentralizirani karakter. Odsustnost općega zakona o jeziku, mjerodavnoga ureda i usklađenih normativnih priručnika stvaraju i unose u hrvatsku književnojezičnu (standardnojezičnu) praksu jezičnu zbrku koja se održava u pismu. Navest ćemo nekoliko tipičnih pravopisnih razlika koje možemo naći u Babić-Finka-Ham-Moguševu i Badurina-Marković-Mićanovićevu pravopisu. Usporedite: bezgrješan, u Zagrebu 6. listopada, ne ću, uradak - uradci, zadatak - zadatci (Babić i dr.) i bezgrešan, u Rijeci, 13. rujna, neću, uradak - uraci, zadatak - zadaci (Badurina i dr.). Kakav je posljedak dvostrukosti i neusklađenosti tih i sličnih protuslovnih i raznolikih razlika vidimo u književnojezičnoj (standardnojezičnoj) svagdanjici?

U knjizi Jezični savjeti možemo pročitati da treba riječ unija u višerječnici Europska unija pisati malim slovom [1: 19], a u novom Babić-Moguševu pravopisu iz 2010. god. na str. 192. [2] i u Badurina-Marković-Mićanoviću pravopisu iz 2007. god. na str. 188. [3] nalazimo Europska Unija, tj., piše se velikim početnim slovom. Štoviše, nailazimo i na Europska unija i Europska Unija čak u istoj knjizi ili na istim međumrežnim stranicama. Usporedite: “Zadovoljava li izobrazba prevoditelja u Republici Hrvatskoj kriterij Europske unije?” - “ Hrvatski jezik na portalu Europske Unije.'' [4] ili “Savjetnikom u hrvatskoj misiji pri Europskoj Uniji…” - “… član izaslanstva Sabora Zajedničkom parlamentarnom odboru Republike Hrvatske - Europske unije.” [5] Europska unija je gospodarska i politička organizacija, a imena organizacija prema pravopisnim pravilima pišu se tako da je prvo slovo prvoga  člana veliko, a ostalo malo, osim ako je dio naziva neko vlastito ime. Prema tomu, trebamo pisati Europska unija, a ne Europska Unija.

Pisanje nadnevaka na službenim međumrežnim stranicama vrlo je šaroliko. Na primjer, na stranicama Vlade RH-a i pojedinih ministarstava vidimo s jedne strane da piše: “8. veljača 2011., 11. veljača 2011., 12. veljača 2011.” itd. [6],  a s druge pak strane: “8. veljače 2011., 11. veljače 2011., 12. veljače 2011.” itd. [7] Stvara se dojam da su lektori, urednici, administratori tih portala završili škole u različitim zemljama ili imaju nejednaku izobrazbu. Pravilo pisanja nadnevaka kaže, i to zna ili mora znati svakoji školarac, da se u nadnevcima mjesec  piše u genitivu jednine. Kada pišemo npr. u nominativu 12. veljača, izgleda kao da veljačā u godini ima u obilju, a ovaj je dvanaesti po redu. Prema tomu bi pravilu trebalo pisati 12. veljače (što znači dvanaesti dan mjeseca veljače), a ne 12. veljača (zato što je u godini samo jedna veljača). Pisanje naziva mjeseca u nominativu uz redni broj (npr. 12. veljača) izravni je utjecaj norme srpskoga jezika (npr. 12. februar). Mnogi koji se služe hrvatskim jezikom to ne znaju pa samo umjesto februar uz redni broj nadnevka rabe riječ veljača. Očito je to i u uporabi blagdana rada: Prvi maj (srpski) - Prvi maja/svibnja (hrvatski). U Subotici (Srbija) postoji poduzeće 29. novembar, a u Rijeci (Hrvatska) brodogradilište 3. maj iz čega je razvidno da je riječko poduzeće dobilo ime u skladu s normom srpskoga jezika. Takvih i sličnih primjera je mnoštvo u hrvatskom jeziku.

U Babić-Ham-Moguševu pravopisu iz 2005. god. čitamo: “b) Mjesto se od nadnevka odvaja zarezom: Zagreb, 6. listopada 2001. Pišemo li mjesto s prijedlogom u, ne ćemo pisati zarez: U Zagrebu 6. listopada 2001.” [8: 58] Čitamo jedno, a u mnogim već objavljenim jezikoslovnim knjigama, čak i u istim, na koncu proslova ili pristupa (predgovora) vidimo posvema drugo: “U Zagrebu, listopada 1989., U Zagrebu, ožujak 1995.” [9: 6] ; “U Zagrebu, 21. listopada 1996. [10: 11]; “U Osijeku, siječnja 2002.” [11: 5]; “U Zagrebu, svibnja mjeseca 2007.” [3: 15]

Za ilustraciju rečenoga navest ćemo još jedan primjer iz uputa autorima u znanstvenim časopisima: 1. “Rukopisi se dostavljaju u elektronskom (sic! - A. B.) obliku… “ (Anali zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku ) - “Tekst predati u dva istovjetna primjerka i u elektroničkome obliku“ (Romanica et Anglica Zagrabiensia); 2. “Neće biti prihvaćeni radovi…” (Suvremena lingvistika ) - “Ne će tiskati radovi…” (Filologija).

Posljedak spomenutih razlika jest u tom da se jedan govornik ili porabnik služi jednim pravilom, drugi - drugim pravilom, a treći katkada i jednim i drugim ili uopće ne poštuje pravila. Pravopisna pravila, kao i svaki zakon, gube svoj smisao ako ih se svaki čas mijenja i prekraja, a porabnik po vlastitoj želji može ta pravila rabiti kako mu je drago. U književnojezičnoj (standardnojezičnoj) praksi iskrsava pravopisni nered, a pravopis (ortografija, grč. orthós = pravilan, gráphō = pišem ) se pretvara u krivopis.

dr. sc. Artur Bagdasarov

Literatura

[1] Hudeček, L. / Mihaljević, M. / Vukojević, L.: Jezični savjeti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.

[2] Babić, S. / Moguš, M.: Hrvatski pravopis: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2010.

[3] Badurina, L. / Marković, I.. / Mićanović, K.: Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

[4] http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/2010.04.22.oj.Hrvatskijezik?Open Document

[5] http://www.sdp.hr/klub-zastupnika/zastupnici/i-izborna-jedinica; http://www.uprava.hr/

[7] http://public.mzos.hr/Default.aspx; http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1123

[8] Babić, S. / Ham, S. / Moguš, M.: Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

[9] Barić, E. / Lončarić, M. / Malić, D. / Pavešić, S. / Peti, M. / Zečević, V. / Znika, M.: Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

[10] Babić, S. / Finka, B. / Moguš, M.: Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

[11] Ham, S.: Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2002.