Jednojezičnik i višejezičnik
Osobno mnijenje
O rječnicima
Leksikografija je znanost koja izučava pitanja sastavljanja rječnika. Ima raznovrsnih rječnika i može ih se uvjetno podijeliti na enciklopedijske (npr. Istarska enciklopedija, 2005., Hrvatski opći leksikon, 2012.) i jezikoslovne (filološke) rječnike (Rječnik sinonima hrvatskoga jezika, 2008., Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, 2015., Bugarsko-hrvatski rječnik, 2024.).
Enciklopedijski rječnici (enciklopedije ili leksikoni) jesu priručnici koji sadržavaju članke o različitim konceptima, pojmovima, predmetima, pojavama i ljudima, opisujući njihov ustroj, povijest i funkcioniranje. Razlikuju se od jezikoslovnih po tom što su usredotočeni na opisivanje stvarnosti, a ne samo na značenje riječi.
Prema namjeni mogu biti opći i posebni (ili specijalni) rječnici, a prema mediju dijele se na tiskane i mrežne rječnike. Opći rječnici pokrivaju opći vokabular jezika, kao što su objasnidbeni, pravopisni ili prijevodni rječnici, a posebni rječnici usredotočeni su na ograničeno područje pojava i uključuju nazivoslovne, istoznačne, neologističke ili rječnike stranih riječi. Općim rječnicima cilj je pružiti sveobuhvatan opći vokabular, a posebni rječnici namijenjeni su određenomu području, poput medicine, kemije, fizike ili drugim područjima znanosti.
Jezikoslovni rječnici oni su rječnici koji sadržavaju popis jezičnih jedinica s njihovim obilježjima ili prijevodnim istovrijednicama na drugom ili drugim jezicima. Oni pružaju porabniku obavijesti (informacije) o riječi kao jedinici jezičnoga sustava; osim što tumače značenje riječi, mogu sadržavati i njezine pravopisne, pravogovorne, akcentologijske, gramatičke, stilske i druge značajke. Prema načinu opisa riječi rječnici mogu biti čestotni, gramatički, etimološki, istoznačni, pravogovorni, pravopisni, rječotvorni i dr., a prema broju jezika jednojezični, dvojezični i višejezični.
Kombinirani rječnici
U jednom se od radova na sedmom terminološkom okruglom stolu Hrvatska terminologija u europskome kontekstu: prevođenje i višejezičnost, koji je održan 23. listopada 2025. u organizaciji Znanstvenoga vijeća za antropologijska istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Instituta za hrvatski jezik i Hrvatskoga antropološkog društva, tvrdi da su Rječnik jezikoslovnoga nazivlja iz 2024. i Rječnik hrvatskoga jezika za nasljedne i neizvorne govornike iz 2025. „rječnici u prvome redu jednojezični i objasnidbeni, a ne prijevodni“, „međutim, u njima ipak istovrijednice zauzimaju važno mjesto“ (v. kratko izlaganje na tom skupu: http://ihjj.hr/uploads/27b50721f7889629c2712eb0f6bb0177.pdf). Rječnik jezikoslovnoga nazivlja s jedne strane stvarno jest jednojezični i objasnidbeni rječnik jer sadržava naziv na hrvatskom jeziku; jezičnu odrednicu, definiciju, istoznačnice..., a s druge pak strane ima nekoliko prijevodnih istovrijednica na različitim stranim jezicima: engleski, njemački, francuski, talijanski, ruski, češki i švedski.
Rječnik jezikoslovnoga nazivlja plod je rada projekta Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (Jena). Treba naglasiti da u rječniku nisu uvijek dosljedno predstavljene sve prijevodne istovrijednice koje su navedene. U jednom rječničkom članku ima sedam istovrijednica, u drugom može biti pet, a u trećem tri... Nažalost, nema ni dodatnih pojašnjenja kriterija odabira jezika, primjerice, zašto je u rječniku naveden švedski jezik ili češki. U početku projekta najavljena su četiri svjetska jezika: engleski, njemački, francuski i ruski.
Uzgred budi rečeno da u sažetku Rječnika hrvatskoga jezika za nasljedne i neizvorne govornike (autori: Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Željko Jozić, Zagreb, 2025.) piše „Abecedarij i početnu obradu u Mrežnikovu modulu za osobe koje uče hrvatski kao ini jezik izradila je Dinka Pasini, dugogodišnja lektorica na Croaticumu, a obradu su dopunile, izradile te sadržaj modula uredile Lana Hudeček i Milica Mihaljević (http://knjige.ihjj.hr/knjiga/rjecnik-hrvatskoga-jezika-za-nasljedne-i-neizvorne-govornike/346/). Dinka Pasini nije suautorica među autorima, premda im je skupljala u početku građu, a čega je autor posljednji na popisu autora toga rječnika u sažetku nije navedeno. Na mrežnoj stranici IHJ o Rječniku se premalo kaže jer se samo spominje ini jezik (to je onaj modul za neizvorne govornike!), a ne kaže se ništa o govornicima nasljednoga jezika. U Rječniku se donose istovrijednice na engleskom i španjolskom jeziku, kao primjerice i u udžbeniku hrvatskoga jezika za više početnike Razgovarajte s nama iz 2008. godine, koji ima također na kraju prijevodne istovrijednice na engleskom i španjolskom jeziku.
Ako rječnici imaju prijevodne istovrijednice na stranim jezicima, onda je vjerojatno riječ o prijevodnom višejezičnom rječniku, a ne o jednojezičniku. U sažetku, primjerice, Rječnika jezikoslovnoga nazivlja piše da je „višejezični deskriptivno-normativni objasnidbeni rječnik“ (http://knjige.ihjj.hr/knjiga/rjecnik-jezikoslovnoga-nazivlja/323/). U jednojezičnicima kao što su Anićev rječnik, Šonjin rječnik, VRH i sl. nema istovrijednica na stranim jezicima. Ako se polazi od navedenoga višejezičja, tada je, primjerice, i najstariji hrvatski tiskani Vrančićev rječnik iz 1595. godine jednojezični jer ima „istovrijednice“ iz pet jezika: latinski, talijanski, njemački, hrvatski (dalmatinski) te mađarski jezik s 5411 natuknica. Ako navedeni rječnici nisu prijevodni, nego jednojezičnici, zašto onda u njih treba uvrštavati prijevodne istovrijednice na nekoliko jezika? Rječnik jezikoslovnoga nazivlja i Rječnik hrvatskoga jezika za nasljedne i neizvorne govornike kombinirani su rječnici (objasnidbeno-prijevodni) koji imaju elemente jednojezičnika i višejezičnika.
Artur Bagdasarov