Armenski svetac Sarkis

Sveti je Sarkis (arm. Surb Sarkis/Sargiz, lat. Sergius) armenski ratnik-mučenik iz 4. st., koji je rođen u starovjekovnom području Kapadocije (sadanja Turska). Za vrijeme je vladavine rimskoga cara Konstantina I. Velikoga (272. – 337.) bio njegov vojskovođa. Za neustrašivost i herojstvo car Konstantin mu je darovao velikodostojničku titulu i imenovao ga sparapetom (vrhovnim zapovjednikom) armenske vojske. Sarkis je bio ne samo dobar vojnik nego i propovjednik kršćanstva. Svetac je gradio crkve i širio kršćansku vjeru uz ufanje i ljubav.

Sveti Sarkis i njegov sin Martiros

Međutim, kada je vlast dobio žestoki protivnik kršćanstva rimski car Julijan Apostat („Otpadnik“) (361. – 363.) sv. Sarkis, kao i vojnici-kršćani, pao je u nemilost. Sarkis zajedno sa svojim sinom Martirosom napušta Rimsko Carstvo i putuje u Armeniju, gdje je carevao car Tiran (Tigran VII. – 338. – 350.), unuk Trdata III. Velikoga (287. – 330.) koji je proglasio kršćanstvo državnom religijom Armenije. Dobivši obavijest da car Julijan kreće u Perziju s velikim vojskom, armenski car moli Sarkisa da stupi na službu perzijskomu kralju Šapuru II. (307./308. – 379./380.) iz dinastije Sasanida. Šah je predložio Sarkisu dužnost vrhovnoga zapovjednika vojske, ali mora se odreći Krista i prihvatiti zoroastrizam. Sarkis je odlučno odbio zahtjev perzijskoga kralja, rekavši da treba vjerovati samo u Boga i Sveto Trojstvo, a ne vatri i kumirima. Nakon tih riječi Sarkis je srušio poganskoga kumira. Razjarena je gomila napala Sarkisa i njegova sina Martirosa. Martiros je bio obezglavljen, a poslije je ista sudbina dočekala i Sarkisa. Za kršćansku je vjeru poginulo i četrnaest njegovih ratnika. Bogoštovatelji su pokopali mučenika u gradu Amiji. Mesrop Maštoc (oko 361. – 440.), tvorac armenskoga pisma, premjestio je njegove moći u armensko selo Karbi-Uši, gdje je uskoro bila sagrađena crkva sv. Sarkisa.

Slika sv. Sarkisa i njegova sina Martirosa

U Armeniji i inozemstvu gdje živi armensko iseljeništvo sagrađeno je mnogo crkava koje nose ime svetoga Sarkisa.

Crkva sv. Sarkisa u Jerevanu, 1842.

Unutarnjost crkve sv. Sarkisa u Jerevanu

Katedrala sv. Sarkisa u Teheranu, 1970.

Oltar crkve sv. Sarkisa u Teheranu

Blagdan sv. Sarkisa

Za Armence sv. Sarkis je jedan od najomiljenijih armenskih svetaca. Smatra se zaštitnikom svih zaljubljenih u Armeniji. Dan sv. Sarkisa (kao Dan sv. Valentina, Valentinovo) službeno se u Armeniji slavi od 2007. godine, a obilježava se u trećem tjednu prije korizme. Prema jednoj od narodnih predaja, siromašni je ašug (trubadur) Garib volio kćer bogataša Šah-Name. Djevojka je isto voljela Ašuga Gariba (Ašik-Keriba), ali njezin je otac bio protiv braka s bijednikom. Tada je Garib odlučio otputovati u tuđinu da zaradi novac za taj brak. Obećanica (zaručnica) morala ga je čekati sedam godina.

Ašik-Kerib, slikar A. Melihov

Garib je zaradio potrebnu svotu za taj brak, ali je kasnio s vraćanjem obećanici. Tada je počeo moliti sv. Sarkisa da mu pomogne. Sveti je Sarkis uslišao Garibovu molitvu i odmah je stigao na bijelom konju. Sarkis je smjestio Gariba na konjske sapi i odmah dojurio dragoj Šah-Name. Tada je otac djevojke, vidjevši tvrdoću, odlučnost, vjernost i ljubav mladih, blagoslovio njihov bračni savez. Povijesna predaja zaljubljenih pod nazivom Ašik-Kerib poznata je u Armeniji, Azerbajdžanu, Gruziji i Turskoj prema bajci koju je na Kavkazu zapisao ruski pjesnik Mihail Ljermontov (1814. – 1841.). Poznati redatelj Sergej Paradžanov snimio je film Ašik-Kerib (1988.).

Ašik-Kerib, slikar A. Melihov

Navečer uoči Dana sv. Sarkisa, u obiteljima gdje postoje nevjeste, prema narodnim tradicijama treba pripremiti slane palačinke („ahi blit“). Djevojka mora pojesti palačinke prije spavanja. Važno je nakon toga ništa ne jesti i ne piti. Samo je tako u snu moguće ugledati zaručnika.

Također iza vrata ili na krovu doma stavljaju za sv. Sarkisa brašno od pržene pšenice ili kašu od nje. Toga dana zaljubljeni daruju jedan drugomu razglednice, cvijeće i slatkiše.

Priredio: Artur Bagdasarov