Lektorski preokret

Zanimljivo je da u tiskanom izdanju Školskoga rječnika hrvatskoga jezika (ŠR) IHJJ i ŠK iz 2012. god. imamo samo pravopisne inačice tipa strjelica (str. 742.) iza pokrivenoga r i ne ću rastavljeno, a u mrežnom izdanju istoga Rječnika iz 2019. god. nalazimo ispravljeno na strelica iza pokrivenoga r i neću sastavljeno. Druge „strelice" nisu upućene ispravljanju ili brisanju osim pojedinosti. U proslovu O rječniku piše: „Mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika usklađeno je s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavljenim 2013. godine.“ (Školski rječnik). Međutim u rubrici Napomene Institutova pravopisa iz 2013. god. možemo pročitati da „zbog potvrđenosti u uporabi i tradicijskih razloga dopušteno je pisati strjelica ili ne ću (str. 121.). Ako zaista polazimo od usklađenosti s Istitutovim pravopisom, onda u mrežnom izdanju moramo pisati strelica i strjelica, odnosno neću i ne ću jer pravopisna „preporučeno-dopuštena” norma odobrava i jednu i drugu normativnu inačicu. Upravo iz poštovanja i prema jednoj i prema drugoj normi u Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika (VRH) ŠK iz 2015. god. nalazimo: strelica = strjelica, streljivo = strjeljivo i sl. (str. 1477.).

Usporedite primjerice: „Baš ne ću!“ (tiskano izdanje, str. 25.) – „Baš neću!“ (mrežno izdanje) – „Baš ne ću!“ (VRH, str. 66.). VRH je pri tom umnogom nastavak ŠR. Na osnovi čega jednu normu brišemo, a drugu ozakonjujemo ili pokušavamo ozakoniti (kodificirati) ako smo već sami odabrali rješenje po načelu normativne hijerarhije Institutova pravopisa? Tzv. preporučena inačica ne poništava istoznačnu pravopisnu normu u standardnom jeziku. Ako je to učinjeno radi jednostavnosti u nastojanju da se pravopisne dvojnosti i iznimke svedu na najmanju mjeru, onda nije jasno zašto ih u drugim primjerima povećavamo, primjerice u porabi ukrajinskih zemljopisnih imena? Znači li to da se po institutskom načelu jednostavnosti određene pravopisne dvostrukosti mogu istodobno i „smanjivati“ i „povećavati“? Ispada da za školu imamo jednu, preporučenu pravopisnu inačicu, a za sve ostale i jednu i drugu, tj. preporučeno-dopuštenu. Školarci moraju pisati samo na jedan način, a svi ostali – kako tko želi. Sada u jednom priručniku imamo strjelicu i ne ću, u drugom preporučenu strelicu i neću i dopuštenu strjelicu i ne ću, u trećem strelicu i neću, a u četvrtom strjelicu i strelicu… Nije sasvim jasno, koji su razlozi takvu postupanju, zatim kako se rade ispitke (ankete) za provjeru raširenosti pojedinoga oblika i u kojim skupinama izvornih govornika, kad se stječu uvjeti za uklanjanje dvojnosti, zašto u Hrvatskoj smetaju pravopisne dvojnosti i komu, a oblikoslovne (morfološke) se višestrukosti ni ne primjećuju.

Prema priopćenju općila (medija) 20. svibnja 2013. god. održana je sjednica Razreda za filološke znanosti HAZU i dijela Uredničkoga vijeća pravopisa IHJJ na kojoj su akademici i autori pravopisa usuglasili svoje stavove. Ispada da su tadanje djelomice usuglašene dvojnosti tijekom rasprave predstavljale neki „ustupak akademcima“ i tiču se samo izlaska Institutova pravopisa, a ne institutskih školskih priručnika koji mu slijede. Novi su se institutski školski priručnici počeli pisati samo na osnovi jedne odabrane preporučene inačice, a već izdani Školski rječnik lektoriraju. U knjizi Temelji Hrvatskomu pravopisu (Zagreb: Školska knjiga, 2005.), uzgred budi rečeno, Stjepan Babić navodi mnogobrojne primjere lektorskih zahvata kad u izvornim tekstovima hrvatskih pisaca imamo riječi iza pokrivenoga r s je: strjelica, grješnik, pogrješka, a lektori ih umjetno preokreću u e: strelica, grešnik, pogreška. Ponovno kao nekoć nesretna, nezgodna i pogrješna strjelica preokrenuta je u zgodnu i nepogrešnu strelicu.

Treba li pri tom uzeti u obzir da je nekoliko stotina tisuća školaraca naraštaja 1990-ih godina u školi rabilo odobreni Babićev i druge pravopise sa strjelicama i ne ću, koji su kasnije bili izdani na osnovi pojedinih zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a uz pravila tih pravopisa objavljen je i niz priručnika i različitih publikacija, kao i tiskani Školski rječnik iz 2012. god. Treba napomenuti da su već u četvrtom izdanju Babić-Finka-Moguševa pravopisa iz 1994. god. navedene pravopisne dvojnosti ostavljene kao mogućnosti. Upravo je taj pravopis Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske odobrilo u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske rješenjem broj 523-02-01/5-94-01 od 18. travnja 1994. god. Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis iz 2005. god. također je dobio preporuku tadanjega Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za porabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske rješenjem broj 533-12-05-02 od 16. veljače 2005. god. Predgovor tomu Pravopisu napisao je Radoslav Katičić, a njegovi su ocjenjivači bili Dalibor Brozović i Radoslav Katičić.

Kroatisti dobro poznaju stanje u prijašnjim priručnicima, znaju o porabi glasa je iza pokrivenoga r u mnogim djelima hrvatskih pisaca ili porabi rastavljenoga ne ću u Brozovu, Broz-Boranićevu i Boranićevu pravopisu do 1930. god. Suvremena pisana praksa pokazuje da ljudi prema svojim pisanim navikama i sada pišu i na jedan i na drugi način, tj. strjelica i strelica i ne ću i neću, ali nažalost upravo pisanje ne ćemo strjelicu i sada nam leži na srcu.

Artur Bagdasarov