Artemije Šahnazarov 

Nakon Listopadske (Oktobarske) revolucije 1917. god. iz Rusije je u političko iseljeništvo (Aziju, Europu, Južnu Ameriku, Kinu, SAD) otišlo više od milijun izbjeglica. Većina tih izbjeglica prispjela je na Balkan nakon pada generala A. Denjikina (1872. - 1947.), osvojenja Novorosijska od strane boljševika (ožujak 1920.) i progona s Kryma vojske P. Wrangela (1878. - 1928.) (studeni 1920.). Izbjeglice su s Kryma i iz Novorosijska prevožene morskim putem u Carigrad, Varnu i Constanţu. Mnogi su nakon kratkoga boravka u tim gradovima otišli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Osnovna mjesta prihvata ruskih izbjeglica bile su luke u Dubrovniku, Bakru i Boki. U razdoblju od 1922. do 1923. god. u Kraljevinu SHS došlo je više od četrdeset tisuća izbjeglica. U sljedećim razdobljima taj se je broj smanjio do tredeset tisuća ljudi. Nakon odlaska s Kryma 1920. god. u prvoj Jugoslaviji bilo je više od trista ruskih kolonija. Prema statističkim podatcima njih 75 % su imali srednju i visoku naobrazbu. Početkom 1922. god. u Kraljevinu SHS je došlo 836 ruskih inženjera različitih smjerova, 185 liječnika, 401 pravnik i sudac, 133 odvjetnika, 155 glazbenika, slikara i drugih djelatnika u području kulture. (Sabennikova, I. V. Rossijskaja emigracija (1917. - 1939.): sravnitel’no-tipologičeskoe issledovanie: monografija. 2. izd., Moskva - Berlin: Direkt - Media, 2015, str. 309.). Najviše je ruskih doseljenika bilo u Beogradu i Vojvodini, ali i u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Sarajevu, Ljubljani... Među tim izbjeglicama koji su došli u Hrvatsku bili su dakako i Armenci, a jedan od njih bio je inženjer Artemije Šahnazarov.

Ruske izbjeglice u luci

Artemije Šahnazarov je hrvatski inženjer, redoviti profesor armenskoga podrijetla koji je rođen 8. listopada 1891. god. u Šušiju, Gorskom Karabahu (prema još jednom starom armenskom nazivu - Arcahu). Otac mu je bio Aršak Isaakovič Šahnazarov (1864. - 1947.), majka - Serafima Ivanovna Šahnazarova (1868. - 1935.), a žena - Nadežda (1899. - 1981.). Aršak Šahnazarov je bio državni savjetnik i zamjenik ravnatelja odjela za poljoprivredu u ministarstvu u Petrogradu. Aršak Šahnazarov je bio doktor poljoprivrednih znanosti i autor nekoliko radova iz područja poljoprivrede i vinarstva (Šahnazarov, Aršak. I. (Zakon o vinogradnom vine i jego primenenie. Petrograd, 1916., 316.). Šahnazarov je rusificirano prezime (arm. Šahnazarjan, isprva - Melik-Šahnazarjan) s ruskim nastavkom -ov. Prezime je tvoreno od nadimka koji su motivirale dvije imenice: perz. šah ‘kralj; vladar’ i ar. nazar ‘gledanje; pogled’. Šahnazarovi su u Gorskom Karabahu bili plemenita roda. Obitelj Aršaka Šahnazarova živjela je u Petrogradu, u ulici Cerkovnaja 21. (poveznica). Prema različitim enciklopedijskim podatcima Artemije Šahnazarov je 1915. god. diplomirao na brodostrojarskom odjelu Politehničkoga instituta Petra Velikoga u Petrogradu. Radio je u početku u brodogradilištu u Tallinnu, glavnom gradu Estonije, a zatim je predavao od 1918. god. kao docent na Politehničkom institutu u gradu Hersonu, na jugu Ukrajine. Godine 1920., nakon Listopadske revolucije, prisilno napušta Rusiju. Radi neko vrijeme u različitim europskim gradovima te se godine 1921. doseljava u Zagreb gdje radi isprva kao asistent na Tehničkoj visokoj školi (kasnije Tehnički fakultet od 1926. i Strojarsko-brodograđevni fakultet od 1956.) koja je osnovana 1918. god.

Zgrada Tehničkoga fakultetea u Klaićevoj (1922.)

Zanimljivo je da je u arhivu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu nakon diktature 1929. god. sačuvan službeni tekst profesorske prisege na srpskom, prema primjeru koji je A. Povrzanović objavio u Prilozima za životopis prof. Artemija Šahnazarova: “Ja Šahnazarov, ing. Artemije zaklinjem se jedinim Bogom da ću kralju i otačbini biti veran, da ću se u radu pridržavati zemaljskih zakona i odredaba, da ću sve dužnosti svoga zvanja savesno i tačno vršiti i prosvetne i državne interese zastupati i braniti. Tako mi Bog pomogao!”, poveznica). Od 1937. god. redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu, i višegodišnji predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju. Od 1929. do 1962. godine prof. Artemije Šahnazarov je predavao Radne, odnosno Alatne strojeve i Vježbe u laboratoriju. Bavio se je teorijom rezanja na alatnim strojevima i ispitivanjem materijala. Imao je vlastitu metodu mjerenja temperature oštrice alata. Artemije Šahnazarov je sudjelovao u gradnji željezničkoga dvokolosječnoga mosta preko rijeke Save u Zagrebu (1939.) gdje je vršio nadzor kakvoće toga mosta (Nadilo, Branko. 2014. Građevina s posebnim aurom. Građevinar, br. 8., 757., poveznica).

Foto: Berislav Pavušek, Zagreb, Savska obala, 1935.

Objavio je nekoliko znanstvenih radova: Tokarski noževi (1927.), Brušenje (1929.) i dr. Prvi je predsjednik Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1953. - 1956.) i prvi predsjednik Saveza društava za tehniku zavarivanja Jugoslavije (1953.). Artemije Šahnazarov je preminuo 1. prosinca 1973. god., pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoju (poveznica).

Gradsko groblje Mirogoj u Zagrebu

Velik je i nesaglediv doprinos tih iseljenika u inženjerstvu, znanosti, gospodarstvu i kulturi bivše Jugoslavije, mnogi od njih su sa zahvalnošću prihvatili svoju novu domovinu – Hrvatsku.

Artur Bagdasarov