Povijest oblikovanja armenskoga obreda

Armenski obred je stari kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Armenskoj apostolskoj crkvi. Oblikovanje armenskoga bogoslužja nastalo je pod utjecajem ponaprije grčkih i sirijskih tradicija. Od 5. st. u svezi s prijevodom na staroarmenski jezik Bibilije i bogoslužbenih tekstova tradicije armenskoga bogoluslužja u Armenskoj apostolskoj crkvi postaju samostalne. Utjecaj grčkoga, jeruzalemskoga bogoslužja povezan je s prisutnošću armenskoga iseljeništva u Jerezalemu. Sredinom 5. st. u Jeruzalemu je utemeljen armenski samostan svetoga apostola Jakova koji je kasnije dobio status patrijarhata, a u 6. st. blizu Damaskih vrata staroga Jeruzalema stvorena je armenska četvrt. Armenski samostani, crkve i kapelice građene su kako u Jeruzalemu, tako u okolici grada. Prema arheološkim podatcima, u 6. st. tu je bilo ne manje od dvanaest armenskih samostana. Prema podatcima amenskoga povjesničara Anastasa Vardapeta iz 7. st. u Juruzalemu i njegovoj širokoj okolici postojalo je u 7. - 8. st. sedamdesetak armenskih samostana.

Oltar sv. Ečmiadzina

Liturgija

Nepoznato je koju su liturgiju rabili Armenci u 3. st., najvjerojatnije tradicije kapadocijske euharistijske službe, ali od 4. st. euharistijsku službu nazivaju liturgijom sv. Bazilija Velikoga (oko 330. - 379.). Početkom 5. st. ova liturgija u njezinoj kratkoj inačici prevedena je na staroarmenski jezik, dobila je ime sv. Grgura Prosvjetitelja te postala osnovna u Armenskoj apostolskoj crkvi. Koncem 5. st. pojavljuje se proširena inačica liturgije sv. Bazilija Velikoga. Rabili su i liturgiju apostola sv. Jakova († 62.). Kasnije prevedeno je još nekoliko liturgija, u 13. st. - liturgija Ivana Zlatoustoga (Ivana Antiohijskoga) (oko 347. - 407.) i dvije anafore (euharistijske molitve) zapadnosirijskoga tipa, ali ipak osnovna ostaje liturgija sv. Blazilija Velikoga, premda rabe u određenim činovima liturgiju sv. Grgura Nazijanskoga (329. - 389.), sv. Jakova i sv. Ivana Zlatoustoga. U 12. - 14. st. prisutnost križara u Maloj Aziji, a također i sudjelovanje u križarskim pohodima cilicijskih i sirijskih Armenaca dovelo je do utjecaja na armensko bogoslužje pojedinih počela (elemenata) rimskoga obreda, ponaprije iz dominikanskih tradicija.

Papa Franjo i katolikos Karekin II. prigodom posjeta Armeniji, 2016.

Bogoslužje u vrijeme koje slavi blagovanje tijela i krvi Isusove naziva se armenski - Surb Patarag (sveta misa / liturgija). Sveta misa / liturgija se sastoji od četiriju dijelova: 1. priprava (uvodni dio), 2. misa katekumena / pripitovnika (služba riječi), 3. misa vjernika (misna žrtva) (euharistijska služba), 4. blagoslov i otpust (završni obred). Svetu hostiju svećenik lomi na četiri dijela. Pričest se daje vjernicima u vidu čestice hostije koja je umočena u vino. Nakon završetka mise oni koji nisu sudjelovali u pričesti dobivaju mas (grč. antidor) - dijela posvećenoga tankoga beskvasnoga kruha.

Pričest

Kalež, 1623., Edirne, Muzej u Ečmiadzinu

Jedna je od osnovnih osebujnosti euharistije u Armenskoj apostolskoj crkvi u tom je da u kaležu za euharistijsku žrtvu rabe cijelo vino bez miješanja s vodom, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova (Bogojavljenje, Sveta tri kralja) i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji iz 3. - 4. st. Armenska katolička crkva za razliku od Armenske apostolske crkve slavi Božić 25. prosinca prema rimokatoličkomu obredu, a Bogojavljenje - 6. siječnja. Euharistijski kruh, kao i u katolika, beskvasan je. Hostija je za razliku od latinske krupna s prikazom raspela. U armenskoj tradiciji prihvaćeno je da euharistiju obavlja jedan, a ne nekoliko svećenika. Svećenik može obaviti tijekom dana samo jednu liturgiju.

Liturgijska godina podijeljena je na sedam ciklusa, od kojih svaki sadrži približno po sedam nedjelja. Nedjelje su samo dan Gospodnji i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Prema armenskoj tradiciji svi se marijanski blagdani shvaćaju kao “Gospodnji“ zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. U crkvenom kalendaru koji je sklon pomičnim nadnevcima postoje tri vrste blagdana. Prvu skupinu čine Gospodnji blagdani (u širokom smislu - 136 dana) koji su posvećeni Isusu. U drugu skupinu idu blagdani svetaca (112 dana), a u treću posebni dani posta (117 dana), osim posta svake srijede i petka. Postoje i tjedni blagdani.

Uskrs

Posvećenje sv. mira

Biskupi nose mitru sličnu latinskoj, a ostali svećenici s nižim stupnjem svetoga reda mitru sličnu bizantskoj. I jedni i drugi nose plašt s visokim ovratnikom, prepoznatljivi su po kukuljicama stožastoga oblika. Svećenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata često u desnoj ruci drži križ kojim blagoslivlje prisutne vjernike. Armenci se križaju s tri prsta, ruka ide od čela do prsa i od lijevoga ramena k desnonu, a na koncu križanja dlan stavljaju na prsa. Liturgija se obavlja na staroarmenskom jeziku. U Armenskoj apostolskoj crkvi postoji sedam sakramenata: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba.

Bogoslužne knjige

U armenskom obredu postoji nekoliko bogoslužnih knjiga: Čašoc (lekcionar); Pataragatetr - redoslijed bogoslužnih činova; Žamagirk (časoslov ili brevijar); Maštoc (trebnik ili ritual); Maštoc dzernadrut’jan - biskupski trebnik koji dopunjuje Maštoc i sadrži redoslijed hirotonija, Šarakan - zbirka himna, crkvenih pjesama (šarakana), (J)ajsmavurk (sinaksar) - kratki životopisi svetaca i pouke za blagdane; Tonacujc - popis blagdana s čitanjem i pravilnik za redovnički život, sliči tipiku.

Čašoc (lekcionar), rukopis 9. - 10. st., Matenadaran, Jerevan

Maštoc (trebnik), rukopis 10. st., Matenadaran, Jerevan

Šarakani, knjiga crkvenih pjesama, Amsterdam, 1702. - 1703.

Prva tiskana izdanja armenskih bogoslužnih knjiga izišla su tijekom 16. st. u Mletcima (Veneciji), Carigradu i Rimu, a u 17. st. također i u Ljvivu, Livornu, Nor Džugi (Iran) i Amsterdamu, a u Armeniji - koncem 18. st.

Pripremio: Artur Bagdasarov

Videoprilog