Kratka povijest armenske književnosti od 5. do 20. stoljeća (3)

Novoarmenska knjževnosti 17. - 18. stoljeća

U 17. - 18. st. armenski autori nastavljaju lirsko pjesništvo koje se razvija u smjeru svjetovnih djela, vjersko-domoljubnih i pučkih pjesama (gusani - pučki pjevači). Cvatu osnovni žanrovi klasičkoga pjesništva - gandz i tag(h). Ovi žanrovi se razvijaju u stvaralaštvu autora 17. i 18. st. Vardana i Ovanesa Kafaecija, Nersesa Mokacija, Stjepanosa, Akopa i Hačatura Tohatcija, Bagdasara Dpira, Simeona Jerevancija, Petrosa Kapancija, Grigora Ošakancija, Hovnatana Nagaša i dr. Vrhunac ašugskoga (ašug - pučki pjevač-pjesnik) pjesništva je Sajat Nova (1712. - 1795.) koji je pisao svoje pjesme na armenskom, azerbajdžanskom i gruzijskom jeziku.

Sajat-Nova

Ponovno u 17. st. cvate armenska historiografija. Stvaraju se takva povijesna djela kao što su “Povijest” (1662.) Arakela Davrižecija, “Kronika” (između 1634. i 1640.) Grigora Daranagecija, a Martiros Krimeci piše povijesnu poemu “Redoslijed i nadnevci kraljeva”. Godine 1701. Mehitar Sebastaci (1676. - 1749.) je osnovao u Carigradu kongregaciju benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve koja je imala cilj širenja znanosti i prosvjećivanja između Armenaca. Mehitaristi su odigrali golemu ulogu u prikupljanju i izdavanju armenskih knjiga. U samostanima na otočiću San Lazzaro degli Armeni (sv. Lazara) i u Beču pohranjeno je mnoštvo rukopisa i izdanja starih armenskih knjiga. Mehitaristi su izdali većinu djela istaknutih predstavnika staroarmenske književnosti - Agafangela, Korjuna, Favstosa Buzanda, Horenacija, Eznika, Egišea, Lazara Parteva, Grigora Narekacija, Nersesa Šnoralija i mnogih drugih. Mehitar i njegovi učenici pridonosili i razvoju armenistike, objavivši nekoliko rječnika i gramatika aremenskoga jezika. U Konstantinopolju mehitaristi su izdali djelo S. Dervišjana “Hndeuropakan nahalezu” (1885.), tj. indoeuropski jezik.

Mehitar Sebastaci, Gramatika staroarmenskoga jezika, Venecija,1730.

Životopis Djevice Marije, Tiskara mehitarističke kongregacije u Beču, 1812.

U 17. st. se povećava broj novih armenskih tiskara u mnogim gradovima Europe. U Ljvivu, na primjer, već je 1616. god. postojala armenska tiskara koju je osnovao Ovanes Karmatanjanc. Usput budi rečeno da je armenski katolički biskup Ljviva Nikolaj Torosovič (1605. - 1681.) sklopio 1630. god. uniju s Apostolskom Stolicom. Ljvivska je armenska katolička nadbiskupija trajala više od 300 godina sve do 1954. god. kada je njezin zadnji biskup Dionizij Kajetanovič (1878. - 1954.) bio kažnjen na 10 godina zatvora i prognan u staljinski sabirni logor. Godine 1664. katolički red teatinaca koji predvodi Klement Galan i Alojz Marija Pidu dolaze u Ljviv, u jedno od najvećih armenskih naselja u Galiciji, gdje organiziraju papinski kolegij i školu gdje počinju studirati armenski sjedinjeni mladi kršćani ne samo iz Poljske nego i iz Moldavije, Kryma čak i Turske. Papinski kolegij službeno je bio podčinjen Kongregaciji za širenje vjere (lat. De propaganda fide), a u stvari je bio važan dio Armenske katoličke crkve u Ljvivu. U Ljvivu postoji armenska katedrala Uznesenja Presvete Djevice Marije (1356. - 1363.), a prije su tu još postojale tri crkve: sv. Jakova, sv. Križa i sv. Ane, a također i ženski benediktinski samostan koji je funkcionirao od 1691. do 1946. god. Samostan je zatvoren 1946. god., a redovnice su pobjegle u Poljsku. Godine 1645. K. Galan je objavio “Gramatiku i logiku” armenskoga jezika, a također i djela sjedinjenja Armenske apostolske crkve s Rimokatoličkom crkvom. U ljvivskoj armenskoj katoličkoj školi, koja je bila otvorena 1664. god., učenici starijih razreda su organizirali školsko kazalište u kojem su režirali prvu dramu “Mučeništvo svete Repsime”, a također i ove tragedije: “Smrt Cezara”, “Smrt Heroda”, te “Solomonove zagonetke”. Od toga vremena počinje povijest novoga armenskoga kazališta.

Predstavnik armenske inteligencije grada Ljviva pisar i đakon Simeon Lehaci (arm. Lehaci - iz Poljske) (oko 1584. - 1639.) iz grada Zamośća piše u tom razdoblju “Putopis” - zanimljiv izvor iz povijesti, kulture i etnografije Osmanlijskoga carstva i zemalja jugoistočne i južne Europe prvih triju desetljeća 17. st. “Putopis” je napisan na srednjoarmenskom jeziku. Stjepanos Lehaci ili Stjepanos Roška, doseljenik iz Ljviva koji se kasnije vraća u Armeniju, sastavio je armensko-latinski i latinsko-armenski rječnik, armensku gramatiku, napisao je “Kroniku” (opću povijest Crkve od početka stvaranja do svojega vremena), preveo je i komentirao Aristotelovu "Metafiziku" i dr.

Zbirka traktata iz logike i gramatike, 1693., expositions.nlr.ru

Klasicizam u književnosti 19. stoljeća

Koncem 18. i početkom 19. st. klasicizam postaje osnovni smjer armenske književnosti. Njegovi glavni predstavnici su bili: A. Bagratuni, H. Erzrumci, P. Minasjan, O. Vanandeci i dr. Književnici su poticali nacionalnu samosvijest, naglašavali ideju oslobođenja armenskoga naroda od inozemnoga jarma. Nakon ulaska istočne Armenije u sastav Rusije umjesto staroarmenskoga (grabara) i srednjoarmenskoga ne bez teškoća i borbe različitih struja dolazi novoarmenski jezik. Začetnik nove armenske književnosti i novoarmenskoga jezika postaje Hačatur Abovjan (1809. - 1848.). Njegov najpoznatiji roman “Rane Armenije” ili “Jadanje domoljuba” napisan je 1841., a objavljen 1858. god. Roman je posvećen osloboditeljskomu ratu armenskoga naroda u razdoblju rusko-perzijskoga rata od 1826. do 1828. god. Autor opisuje težak položaj armenskoga naroda za vrijeme perzijske vladavine. U romanu Abovjan s bolom u duši otvara svijetu vjekovne patnje svoje domovine. Prikazuje jedinstveni put spasa - put združivanja i preporoda.

Hačatur Abovjan

U armenskoj književnosti od 1850-ih do 1870-ih godina s jedne strane se razvija realizam, a s druge pak strane - romantizam. Od slavnih predstavnika tih stilova poznati su: pjesnik i dramaturg Petros Dur’jan; pjesnik, prozaik, kritičar, publicist Mikael Nalbandjan; satiričar Akop Paronjan (“Ulizica”, 1872., “Veleštovani prosjaci”, 1880., “Stric Bagdasar”, 1886. i dr.), povijesni romantičar Raffi (pravo ime - Akop Melik-Akopjan) (“Hent”, 1880., “David-beg”, 1881./82., “Samvel”, 1886. i dr. ).

Raffi

Godine 1880. - 1890. vodeći smjer u armenskoj književnosti postaje realizam, uglednim predstavnicima se smatraju: romantičar i dramaturg Aleksandar Širvanzade (“Čast”, 1885., “Zloduh”, 1894., “Kaos”, 1898. i dr.); prozaik Nar-Dos (“Ana Sarojan”, 1888., “Ja i Ona”, 1889., Borba”, 1911. i dr.); Murucan (“Gevord Marzpetuni”, 1896., “Ruzan ili Djevojka-domoljupka”, 1900., “Apostol”, 1902 i dr..). Osnivačem armenske realistične dramaturgije smatra se Gabriel Sundukjan (kazališni komad “Pepo”. 1876. i dr.). Njegovo stvaralaštvo imalo je znatan utjecaj na daljnji razvoj nacionalne dramaturgije i kazalištva. Od konca 19. st. bogat razvoj ima pjesništvo. Najznačajniji predstavnici toga razdoblja su: Avetik Isaakjan, Misak Mecarenc, Siamanto, Vaan Ter’jan, Ovanes Tumanjan, Daniel Varužan i dr. Stvaralaštvo Ovanesa Tumanjana (1869. - 1923.) predstavlja sintezu tradicija armenske književnosti 19. st. On je autor niza poema (“Maro”, 1887., “Loreci Sako”, 1889., “Anuš”, 1890. i dr.), mnogobrojnih bajka, balada, priča (“Hrabri Nazar”, “Gospodar i radnik”, “Pas i mačak”, “Kukavica”, “Kap meda”, “Aghtamar” i dr.), obradio je poznati junački ep “David Sasunski” (1902.).

Ovanes Tumanjan, Bajke

20. stoljeće - nova faza armenske književnosti

Od 20. st. počinje nova faza razvoja armenske književnosti. Najugledniji predstavnici toga razdoblja su: Egiše Čarenc, Aksel Bakunc, Gurgen Maari, Nairi Zarjan, Vaan Totovenc i dr. Tijekom Drugoga svjetskoga rata književnici obraćaju svoju pozornost povijesnim temama u cilju povećanja narodnoga duha. Najpoznatija djela ovoga žanra jesu: romani “Vardanank” (1943./46.) Derenika Demirčjana, “Kralj Pap” (1944.) Stjepana Zorjana, tragedija “Ara Krasan” (1946.) Nairija Zar’jana, poeme Ovanesa Širaza i dr. Nakon Drugoga svjetskoga rata u armenskoj knjižvnosti se pojavljuju nova imena: Vaagn Davtjan, Gevorg Emin, Siljva Kaputikjan, Grant Matevosjan, Amo Sagjan, Parujr Sevak i dr. Nakon genocida 1915. god. i progonstva armenskoga stanovništva stvaraju se kulturni centri u Alepu, Beirutu, Bostonu, Kairu, Parizu. Razvija se armenska književnost i u iseljeništvu: Andranik Carukjan, Akop Ošakan, Willijam Sarojan (“Najljepše doba vašega života”, 1939., “Zovem se Aram”, 1940., “Ljudska komedija”, 1943., “Pustolovine Veslija Džeksona”, 1946., “Pokolj nevinih”, 1952., “Mama, volim te”, 1956., “Tata, ti si lud!, 1957., “Armenci”, 1971. i dr.), Levon Sjurmeljan, Šaan Šahnur, Zare Vorbuni i dr. Armenska je književnost 5. - 20. st. zauzela određeno etnolingvokulturno mjesto u svjetskoj književnosti i dala joj svoj poseban prilog.

Artur Bagdasarov,
Zadarska smotra, br.3.-4.. 2016.

Literatura

Armjanskaja literature / /Enciklopedičeskij slovar’ Brokgauza i Efrona, t. 82. i 4.dop., 1890. -1907. S.- Peterburgъ.

Armjanskaja literatura, Wikipedija

Armjanskaja srednevekovaja lirika. 1972. Sovetskij pisatel’, Lenjingrad.

Grigorjan V. R. 1980. Istorija armjanskih kolonij Ukrajiny i Poljši (armjane v Podoliji). Izd-vo AN Arm. SSR. Jerevan, poveznica.

Istorija armjanskogo naroda (S drevnješih vremjon do naših dnej). Pod redakcijej prof. M. G. Nersisjana. 1980. Izdateljstvo Jerevanskogo universiteta. Jerevan.

Nalbandjan, V., Sarinjan S., Agababjan S. 1976. Armjanskaja literatura. Visšaja škola. Moskva. http://sheba.spb.ru/shkola/istoria-armenia-1980.htm.