Kratka povijest armenske književnosti od 5. do 20. stoljeća (1)

Armensku književnost prema vremenskomu radoslijedu događaja uvjetno se može podijeliti na nekoliko razdoblja: staroarmenska književnost 5. - 16. st., novoarmenska književnost 17. - 18. st. i književnost 19. i 20. st.

Ranosrednjovjekovna književnosti 5. stoljeća

Armenska književnost se je pojavila s primanjem u 4. st. kršćanstva u Armeniji kada je živio sveti armenski apostol-prosvjetitelj, prvi katolikos i pisac Grgur Lusavorič (239. - 325./326.), iako postoji i mišljenje prema kojemu su Armenci još u 3. - 1. st. pr. Kr. imali “žrečka pismena”. U armenskoj mitologiji među brojnim bogovima postoji i bog pismenosti Tir. U pučkoj armenskoj kulturnoj baštini živjele su priče i epovi iz pradavnih vremena, predaja o Ari Prekrasnom i njegovu ratu s kraljicom Šamiram (Semiramida), praocu armenskoga naroda Hajku i raseljavanju njegovih potomaka na području Armenije, Vaagnu (Vahagnu) – armenskom Heraklu, a također i epske legende o kraljivima Jervandu, Artašesu, Tigranu, Sanatruku i drugima, te o borbama protiv osvajača. U mnogim inačicama poznat je junački ep “David Sasunski” u kojem je prikazana borba protiv Arapa. Iz starih poganskih vremena sačuvano je nekoliko pučkih pjesama koje je u 5. st. zapisao povjesničar Movses Horenaci (oko 410. - oko 490. ili početak 5. st.), autor “Povijesti Armenije”. Grgurove molitve još su i danas sačuvane u molitvenicima, a njegove su propovijedi izdane 1836. god. u Beču. U Beču je 1862. god. također objavljen životopis Grgura Lusavoriča (Prosvjetitelja) koji je napisao njegov suvremenik Agafangel (Agathangelos). Propovijedi koje su pripisivane Jakovu iz Nizibisa idane su s latinskim prijevodom Anatonellia u Rimu 1756. god. i u Konstantinopolju 1824. god. U isto vrijeme je živio Sirac Zinobij Glak koji je napisao povijest širenja kršćanstva u armenskoj provinciji Taron (Venecija, 1824.). Prvi spomenici su pisani grčki, sirski ili staroperzijski do pojave armenskoga pisma 406. god. koje je stvorio sv. Mesrop Maštoc (oko 361. - 440.). U armenskoj književnosti 5. st. prevlada historiografija i povijesna proza. Prvim književnim spomenikom historiografije smatra se “Životopis Maštoca” Korjuna koji je napisan između 443. - 450. god. U drugu polovici 5. st. smješta se djelo armenskoga povjesničara Egišea “O Vardanu i ratu armenskom” koje je posvećeno ustanku Armenaca 449. - 451. god. protiv Perzijanaca. Godine 470. napisana je “Povijest Armenije” (Konstantinopolj, 1730.) Favstosa Buzanda (Fausta Bizantskoga) u šest svezaka od kojih prva dva nisu sačuvana, a povjesničar Movses Horenaci († 487.) godine 480. napisao je također “Povijest Armenije” od Adama do 441. god., dakle razdoblja kada je živio autor. Djelo Movsesa Horenacija prožeto je dubokim osjećajem nacionalne samosvijesti i prevedeno je na latinski (London, 1736.), francuski (Pariz, 1841.), talijanski (Venecija, 1849. - 1850.), ruski (Moskva, 1858.) i njemački (Regensburg, 1869.). Klasično razdoblje armenske historiografije završava djelom Lazara Parpecija (oko 441./443. - 510./515.) “Povijest Armenije” (Venecija, 1793.) koje je napisano u godinama od 490. do 495.

Egiše, O Vardanu i ratu armenskom, minijatura 16.st., http://ru.hayazg.info/

Favstos Buzand, Povijest Armenije, Konstantinopolj, 1730.

Movses Horenaci, minijatura 14. st. Naslovna stranica Povijest Armenije, rukopis 14. st.

Lazar Parpeci, Povijest Armenije, Venecija, 1793., http://ru.hayazg.info/

U to doba cvate i prijevodna književnost. Katolikos Saak (Sahak) Partev (338. - 439.), Mesrop Maštoc i njihovi učenici preveli su na staroarmenski (grabar) Bibliju, liturgiju, kanone Nicejskoga i Efeškoga koncila. Poznato je da su u to doba prevedena djela sv. Efrema Sirca, “Heksaemeron” sv. Ivana Zlatoustoga, Aristidova “Apologija”. Prevedeni su također u 5. i 6. st. na staroarmenski “Vještina gramatike” Dionizija Frakijskoga; “Knjiga hrij” (ili “Knjiga koristi”) ritora Aftonija; “Progimnasmi” (“Retoričke vježbe”) Teona Aleksandrijskoga; djela Filona Aleksandrijskoga, “Kategorije” i “O tumačenju” Aristotela; “Tumačenje Aristoteljevih Kategorija” Porfirija, “Definicije” Hermesa Trismegistosa i dr. Tijekom pedeset godina na armenski su prevedena mnoga djela tadanjih svetih otaca, te djela crkvene i svjetovne povijesti. Maštocevo stvaranje armenskoga pisma oko 405. - 406. god., vlastiti crkveni i istodobno književni jezik, te snažni kulturno-prosvjetni pokret postali su važni čimbenici u očuvanju etnolingvokulturne istobitnosti (identiteta) i omogućili su Armencima opstanak pod tuđinskom vladavinom. Peto stoljeće u povijesti armenske ranosrednjovjekovne književnosti poznato je pod imenom “zlatni vijek”

Staroarmenska književnost 6. - 9. stoljeća

U 6. st. se opaža slabljenje u razvoju povijesne proze. Djelomice je to povezano s tim da je sasanidsko Perzijsko Carstvo (224. - 651.) u koje je ulazila i tadanja Armenija zabranjivalo Armencima pohađanje grčkih škola. Najpoznatije povijesno djelo 6. st. je “Kronologija” Atanasa Taronacija, a Petros Sjuneci razvija tradicije crkvenoga pjesništva. U ovo razdoblje filozof-neoplatonik David Anaht Nepobjedivi (oko 475. - prva polovica 6. st.) piše svoj poznati traktat “Definicije filozofije” (Konstantinopolj, 1731.).

David Anaht, rukopis 13. st.

Od 6. st. sačuvana je bogoslovna zbirka “Knjiga poruka” staroarmenskih autora Ovanesa Gabeleancija, Movsesa Jelvardecija, Grigora Kertoga i dr. Koncem 7. st. Davtak Kertog piše svoju poznatu elegiju “Plač o smrti velikoga kneza Dživanšira” - sačuvano djelo armenskoga svjetovnoga pjesništva. U 7. st. Sebeos piše “Povijest cara Irakla” (Konstantinopolj, 1851.), a Ivan Mamikonjan “Povijest Tarona”. U 7. - 9. st. se razvija polemična proza i crkveno pjesništvo. Ivan (Ioann) Majravaneci piše 620. god. zbirku “Korijen vjere” u koju su ušle protukalcedonska djela i vjerske pjesme, a njegov osporavatelj koji štiti kalcedonstvo piše djelo “Protiv Majragomaci” (Venecija, 1833.). U 7. st. je djelovao Ananija Širakaci (oko 610. - oko 685.), autor znanstvenih i filozofskih djela. Najpoznatije povijesno djelo 8. st. je ”Povijest Halifa” Gevonda. Razvija se bogoslovna književnost (Ivan Odzneci, Grigoris Aršaruni, Saak Mrut i dr.), duhovno pjesništvo (Komitas Ahceci, Saak Dzoraporeci, Ivan Odzneci, Amam Arevelci, Vardan Aneci i dr.), a također i žanr živitopisa svetaca (“Životopis Vaana Gohtnecija”, 737.). U 9. st. se smješta i “Povijest svetoga patrijarha Saaka i vardapeta Maštoca”.

Artur Bagdasarov