Cilicija

Pad Cilicijskoga kraljevstva

Stanje u Cilicijskom armenskom kraljevstvu još više se je pogoršalo za vrijeme vladavine novoga kralja Levona V. (1310. - 1342., vladao je 1320. - 1342.). Godine 1322. egipatski sultan ponovno napada Ciliciju, pustošeći i rušeći sela i gradove. Armenski katolikos Konstantin IV., vidjevši beznadan položaj zemlje, putuje u Kairo gdje sklapa primirje. Ali godine 1335. i 1337. počinju nove najezde na Ciliciju i Levon V., ne dobivši pomoć od Europe, prisilno potpisuje novi ugovor prema kojemu on ustupa Egiptu važnu trgovačku i vojnu luku Ajas i cijeli obalni pojas do rijeke Piramos (tur. Ceyhan). Levon V. umro je 26. kolovoza 1342. god., ne ostavivši nakon sebe nasljednika. Druga mu je supruga bila Konstanza, kći sicilijanskoga kralja Frederica II., ali u tom braku nisu imali djece. Ova je okolnost poslužila pojačanju borbe za vlast u Ciliciji. Na pozornicu su izišli Levonovi rođaci po ženskoj lozi, dinastija ciparskih de Lusignana.

Sarkis Pitcak, Kralj Levon V. vodi sudski postupak, cilicijska minijatura, 1331. (Izvor ilustracije)

Novi kralj Guy de Lusignan (vladao je od 1342. - 1344.) bio je sin Amaurija II. Tirskoga iz francuske dinastije de Lusignan, ciparskoga regenta i armenske kraljevne Zabel (Izabele), kćeri kralja Levona iz dinastije Hetumida. Guy de Lusignan je stigao iz Konstantinopolja u Ciliciju s 300 vojnika i vitezova i odmah je bio krunjen, primivši kraljevsko ime Konstantin II. On je pak stvorio oko sebe dvorski krug miljenika koji su govorili samo francuski, počevši živjeti i upravljati zemljom na europski način, zanemarujući armenske tradicije i običaje. To je izazvalo nezadovoljstvo od strane armenskih knezova koji su podignuli ustanak protiv kralja u Adani. Konstantin II. zajedno s dvorskom svitom 1344. god. bio je ubijen. Na prijestolje stupa novi kralj Konstantin III. (1313. - 1362., vladao je 1344. - 1362.) koji je u početku svoje vladavine imao određene uspjehe u borbi s Egiptom. Konstantin III. pokušao je sklopiti mirovni ugovor s egipatskim sultanom, ali sultan je odbio njegov prijedlog i uz potporu alepskoga emira i rumskoga sultana ponovno pokrenuo rat protiv Cilicije. Tijekom rata zaposjednuta je luka Ajas, utvrda Paperon (Paurion) i istočna cilicijska područja. Uzaludni su bili pokušaji da dobije pomoć i potporu od pape i europskih vladara pa Konstantin III. saziva 1361. god. 8. sabor u Sisu na kojem katolikos Mesrop I. Artazeci (1359. - 1372.) zahtijeva da se uklone iz armenskih obreda sve katoličke novotvorine [4].

Henri Delaborde, Konstantin u pratnji ivanovaca (božjaka), 1844. (Izvor ilustracije)

Konstantin III. umro je 1362. god., a nakon njegove smrti na cilicijsko prijestolje 1363. god. stupa zadnji armenski kralj Levon VI. de Lusignan. Godine 1374. vitez-križar Levon VI. (1342. - 1393., vladao je 1374. - 1375.) dolazi u prijestolnicu Sis gdje je 14. rujna zajedno sa suprugom Marguerite de Soissons krunjen za kralja armenske Cilicije u crkvi sv. Sofije. Iste godine supruga mu rađa blizanke, kćeri Mariam i Katarine koje kasnije umiru u egipatskom zatočeništvu. Međutim, stanje se u cilicijskim područjima sve više pogoršava. Većim dijelom zemlje vladali su Mameluci. Armenci su posjedovali samo Sis, Anazarb i utvrde u gorskom dijelu Cilicije. U zemlji nije bilo ni jedinstva ni snaga koji bi ju mogle obraniti. Godine 1375. vojska egipatskoga sultana, nakon tromjesečne opsade, zauzuma Sis. Levon VI. bio je zarobljen i zajedno s obitelji, katolikosom Pogosom I. i knezovima odveden u Kairo. Nakon godinu dana katolikosa i Levonovu suprugu otkupljuju, kraljica se seli u Jeruzalem. Kasnije uz pomoć i potporu kralja Ivana 1. Kastiljskoga, armenskih dostojanstvenika u Egiptu, a također duhovnika Jeana Dardela Levona VI. oslobađaju iz zarobljeništva. Nakon oslobođenja on putuje u zapadnu Europu u nadi da će dobiti pomoć od pape i kršćanskih vladara za povijesni i duhovni preporod armenskoga kraljevstva. Zanimljivo je da kralj Ivan I. Kastiljski daruje Levonu VI. gradove Madrid, Andújar, Villa Real (sada šp. Ciudad Real). Levon na taj način postaje i španjolski senior. Levon VI. umire u Parizu 29. studenoga 1393. god., pokopan je u celestinskom samostanu. Nakon francuskoga prevrata koncem 18. st. Levonov bjelomramorni nadgrobni spomenik prenose u samostan Saint Denise u Parizu [2: 242. - 256].

Izvorni izgled grobnice Levona VI. u pariškom celestinskom samostanu (Izvor ilustracije)

Nadgrobni spomenik Levona VI. u crkvi Saint Denise u Parizu (Izvor ilustracije)

Gorska Cilicija je pala pod vlast Osmanskoga Carstva u 15. st., a dolinska Cilicija 1515. god. Prije i tijekom Prvoga svjetskoga rata 1914. - 1918. god. armensko stanovništvo iz Cilicije je potpuno protjerano, opljačkano, poubijano, a mnogi spomenici porušeni. Koncem 1918. god. Francuska je zajedno s armenskom legijom zauzela Ciliciju, vratio se je i dio armenskoga stanovništva, ali 1921. god., nakon sporazuma s Turskom, prisilno ju je napustila zajedno s Armencima. Danas je područje nekadašnje Cilicijske kraljevine u sastavu Turske.

Otok Korikos, zadnje armensko-križarsko uporište u Ciliciji (Izvor ilustracije)

Gospodarstvo, gradovi, kultura

Cilicijska Armenija se dijelila zemljopisno na gorsku i dolinsku, a administrativno na nekoliko kotara, središte kojih su bili gradovi, utvrde i velike luke. Veliki gradovi su Sis, Tars, Adana, Memestija (Mopsuestija), Anazarb, a glavne luke su Ajas i Korikos. “Zlatna armenska luka mnogih brodova” Ajas je služila kao važno središte trgovine između Istoka i Zapada. Smatra se da su se u Ajasu liječništvom i kršćanskim propovijedanjem bavili ranokršćanski mučenici sv. Kuzma i sv. Damjan (kraj 3. i početak 4. st.). U gorskoj Ciliciji je bilo smješteno na stotine utvrda kao što su: Guglag, Kalan, Lambron, Vahka i druge. Prijestolnica Sis od 1186. god. pa do pada armenske Cilicije 1375. god. bila je jedna od neosvojivih tvrđava u zemlji. Nalazila se je u gorovitom kraju na jednoj od desnih pritoka Pirama. Prijestolnicu su ukrašavale lijepe zgrade i crkve, kraljevski dvorac s vidikovcima (belvederima) i vrtovima. Osim toga Sis od 1292. do 1441. bio je sjedište svih armenskih katolikosa, a zatim do 1921. god. i cilicijskih katolikosa. Cilicijsko stanovništvo se je sastojalo većinom od Armenaca, Sirijaca, Grka, u zemlji su živjeli također Židovi, Arapi, Seldžuci i Talijani. Primjerice, Talijani su imali svoje stambene četvrti, crkve, groblja, a također i konzule koji su štitili njihove interese u Ciliciji.

Sis, gravura, 19. st. (Izvor ilustracije)

Charles-Victor Langlois, Utvrda Lambron u Ciliciji, 19. st. (Izvor ilustracije)

U Cilicijskom armenskom kraljevstvu su bili razvijeni poljoprivreda, zanat i trgovina. U gorskom području su dobivali olovo, srebro, željezo i druge metale. Bogati pašnjaci pridonosili su razvoju stočarstva. Izvozili su konje, mazge, rogatu i sitnu stoku, kožu i vunu. U dolinskom području su uzgajali agrume, masline, grožđe, pamuk. Sijali su žito, proso, raž, ječam. Građani su tkali sagove, izrađivali vunene i pamučne tkanine, lijevali i kovali srebrno posuđe, bavili se lončarstvom. Armenska Cilicija je imala tijesne trgovinske odnose s Genovom, Mletcima (Venecijom) i zemljama Bliskoga istoka. Europski trgovci su kupovali u Ciliciji pamuk, vunu, kožu, tkanine, sagove, istočne začine i drugu robu. Dolazili su dakako i istočni trgovci s karavanama. Arapi i Sirijci su dovozili iz Sirije pamuk, šećer i različite mirisne tvari iz Arabije [3: 178. - 181]. Dio robe su prodavali na cilicijskim tržnicama, a dio vozili u Konstantinopolj i dalje u luke Crnoga mora.

Dolazak braće Polo u armensku trgovačku luku Ajas 1271. Ilustracija u knjizi Le livre des merveilles, 15. st. (Izvor ilustracije)

Država je otvarala škole pri mnogobrojnim samostanima. Podupirala je književnu i znanstvenu djelatnost. Upravo u razdoblju od 12. - 14. st. stvoreno je mnoštvo prijevoda s grčkoga, latinskoga i drugih jezika. U Ciliciji su rođeni i stvarali svoja djela: znanstvenik-teolog Nerses Lambronaci, pjesnik Nerses Šnorali, sitnoslikari Toros Roslin, Grigor Mličeci, Sarkis Pitcak, pravnik i povjesničar Smbat Sparapet i mnogi drugi.

Grigor Mličeci, Skevrsko evanđelje, cilicijska minijatura, 1198./99. (Izvor ilustracije)

Cilicijsko armensko kraljevstvo je zanimljiva, sadržajna i poučna stranica višestoljetne povijesti armenskoga naroda.

Artur Bagdasarov

Literatura

1. Istorija armjanskogo naroda, dio 1., ur. B. N. Arakeljan i A. R. Ioannisjan, Ajpetrat, Erevan, 1951., 291. str.
2. Leng, Devid: Armjane. Narod-sozidatel', prijevod s engl., E. F. Levinoj, ZAO Centrpoligraf, M., 2008., 350. str.
3. Makajeljan, G. G.: Istorija Kilikijskogo armjanskogo gosudarstva, AN Armjanskaja SSR, Erevan, 1952., 535. str.
4. Petrosjan, Eznik; Ovanisjan, Natan: Armjanskaja Apostoljskaja Svjataja Cerkov', Krasnodar, 1998., poveznica .
5. Sparapet, Smbat: Ljetopis, Ajastan, Erevan, 1974., poveznica

Monete iz razdoblja Cilicijskoga armenskoga kraljevstva

Videoprilog