Komu zapravo namijenjen Institutov pravopis ?

Ponaprije treba reći da nije jasno komu je pak bio namijenjen Hrvatski pravopis IHJJ-a, za javnu ili školsku porabu? Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdalo je 31. srpnja 2013. god. preporuku za porabu institutskoga pravopisa u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. Bivši ministar MZOS-a u preporuci za porabu Hrvatskoga pavopisa IHJJ-a uz ostalo navodi: "Donošenjem ove preporuke prestaje važiti preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za uporabu Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama (...) od 16. veljače 2005. godine." (poveznica). Tom ministarskom preporukom Hrvatski pravopis IHJJ-a zamjenjuje Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis iz 2005. god. što znači da je riječ o zamjeni jednoga školskoga pravopisa drugim školskim pravopisom.

Nitko jezikoslovno, uzgred budi rečeno, pa i pragmatički nije obrazložio na osnovi čega je novi Hrvatski pravopis IHJJ-a za školu bolji od prijašnjega Babić-Ham-Moguševa Hrvatskoga školskoga pravopisa iz 2005. koji je bio na snazi u Hrvatskoj i čije treće izdanje iz 2009. ima napomenu da je usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika? Ako je pak taj novi pravopis prilagođen za školu, a ne za javnu, opću porabu, tada nije jasno zašto ima naslov Hrvatski pravopis, a ne, na primjer, Hrvatski pravopis za školu ili Školski hrvatski pravopis ili na drugi način gdje je jasno rečeno da je za školu. U predgovoru Hrvatskomu pravopisu autori također precizno ne pojašnjavaju, komu je konkretno namijenjen pravopis: učenicima osnovne i srednje škole, nastavnicima i učiteljima hrvatskoga jezika, širokomu krugu govornika. Na kraju predgovora samo izražavaju želju da njihov pravopis “bude općeprihvaćen te da se na zadovoljstvo i stručne zajednice i najšire javnosti dovrši dugo razdoblje pravopisnih previranja” (str. IX.).

Glavni urednik instituskoga pravopisa u svojoj Uvodnoj riječi na 5. stranici također piše da je pravopis nastao iz “želje da se načini jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskoga jezika”, ali “jedinstven i općeprihvaćen pravopis” za strukovnu zajednicu ili najširu javnost ne može biti sastavljen na razini ministrove preporuke za PravopisŠkolski pravopis kao i pravopisni rječnik moraju biti tada sastavljeni na osnovi udžbeničkih tekstova različitih predmeta i osnovnoškolske i srednjoškolske lektire suglasno nastavnim planovima i programima. Mnoge riječi koje se nalaze u školskim udžbenicima i obvezatnoj lektiri i koje učenici svakodnevno rabe morale bi se naći u pravopisnom školskom rječniku bez obzira na to jesu li pravopisno obilježene ili pak ne. Pravopis za školu mora biti metodički prilagođen školarcima, mora biti i metodološki drukčije uređen. Drugim riječima, školski pravopis se ne podudara i ne treba se podudarati s pravopisom za strukovnu ili javnu porabu.osnovnu i srednju školu jer mu znanstvena i jezikoslovna podloga mora tada biti drukčija. Ako pravopis ima preporuku samo za školu, tada je riječ o posebnom pravopisu koji je prikladan za školsku, a ne za javnu porabu. Pravopis ne može biti sastavljen na jednak način istodobno i za nastavnike hrvatskoga jezika i za školarce i za najširu obrazovnu te dobnu društvenu skupinu jer je stupanj njihove naobrazbe različit.

Pravopis ne može istodobno i na isti način zadovoljiti sve njegove porabnike. Ako je, na primjer, namijenjen i primjeren za struku ili svim govornicima hrvatskoga jezika, tada to nije školski pravopis koji ima ili mora imati svoje zakonitosti metodološkoga iznošenja i opisa. Ako je školski, tada naslov, koncepcija i sadržaj pravopisa moraju biti prilagođeni upravo školi, a ocjenjivači su ga morali recenzirati samo kao pravopis za školu. Ako je sastavljen i za jednu i za drugu porabu, tada mu je razina porabnika jednaka što nije moguće. Školski pravopis za razliku od općega odlikuje se zamišlju, metodologijom, opsegom, sadržajem, metajezikom opisa...

Školski pravopis kao i pravopisni rječnik moraju biti tada sastavljeni na osnovi udžbeničkih tekstova različitih predmeta i osnovnoškolske i srednjoškolske lektire suglasno nastavnim planovima i programima. Mnoge riječi koje se nalaze u školskim udžbenicima i obvezatnoj lektiri i koje učenici svakodnevno rabe morale bi se naći u pravopisnom školskom rječniku bez obzira na to jesu li pravopisno obilježene ili pak ne. Pravopis za školu mora biti metodički prilagođen školarcima, mora biti i metodološki drukčije uređen. Drugim riječima, školski pravopis se ne podudara i ne treba se podudarati s pravopisom za strukovnu ili javnu porabu.

Natjecanje iz hrvatskoga jezika

Odjel za hrvatski standardni jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje priprema novi projekt Maloga školskoga pravopisa za učenike od prvoga do četvrtoga razreda. Svrha pravopisa za školarce je, kako piše u projektu, “naučiti učenike nižih razreda osnovne škole jezičnomu razmišljanju i pripremiti ih za služenje Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” (poveznica). A što ako pravopis ne bude usvojen kao jedinstven i općeprihvaćen službeni pravopis u Hrvatskoj? Primjerice, i sada Agencija za odgoj i obrazovanje pa i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta rabe u svojim dokumentima dopuštene, a ne preporučene inačice tipa zadaci, podaci i sl., tj. prema Matičinu pravopisu.

Navest ćemo primjer iz teksta natjecanja iz hrvatskoga jezika 2016. god. koje su organizirali MZOS i AZOO: “Državno će povjerenstvo testove za provedbu školskoga Natjecanja poslati osobi zaduženoj za primanje testova u Upravnom odjelu u županiji elektroničkom poštom najkasnije do 2. veljače 2016., a prema podacima ...” (poveznica). Zanimljivo je da u predloženoj literaturi Natjecanja za srednju školu s jedne strane je “Hrvatski pravopis. 2013. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb“, a s druge - “Školski rječnik hrvatskoga jezika. 2012. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Školska knjiga. Zagreb”. Školski rječnik hrvatskoga jezika iz 2012. god. sastavljen je na drugim pravopisnim načelima nego sadanji Institutov pravopis. Jedan je normativni priručnik u natjecaju iz hrvatskoga jezika pravopisno u proturječju s drugim normativnim priručnikom. Kako će učenik doista pisati u natjecanju iz hrvatskoga jezika, primjerice, pogreška ili pogrješka jer prema Institutovu pravopisu mora biti pogreška kao preporučena inačica, a prema Institutovu školskomu rječniku – pogrješka?!

Još jedan pravopis

Odgovor na pitanje što će biti s pravopisom ako ga državno tijelo ipak ne usvoji dao je jedan od ocjenjivača "Bitke"Hrvatski jezik ni sada nema jedinstvenoga i općeprihvaćenoga pravopisa. I sada, nažalost, pravopisni priručnici za određena prijeporna pitanja često nude međusobno različita rješenja što dio etnolingvokulturne zajednice zbunjuje te to dovodi do nesporazuma i prenja (polemika). Bez strukovnoga dogovora i zajedničke sloge različitih sudionika jezične politike bilo koji pravopis i dalje će raslojavati i zbunjivati etnolingvokulturnu hrvatsku zajednicu. Budući strukovni sporazum oko zajedničkoga pravopisa promicat će daljnju izgradnju i učvršćivanje unutarnjega jedinstva u etnolingvokulturnoj zajednici, jačat će povjerenje unutar društva. Od pravopisnih „bitaka“ najviše stradaju učenici.Institutova pravopisa Ante Bežen s Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: “Ako HPIHJJ ne dobije taj status, bio bi samo još jedan, šesti pravopis u Hrvatskoj, čime bi se još pogoršalo „stanje više pravopisa“ pa je opravdano pitanje treba li ga tada uopće izdati” (poveznica). Da bi pravopis bio obvezujući za sve javne i državne ustanove, mora postojati pravopisno povjerenstvo u sklopu novoga vijeća za hrvatski jezik pri Vladi Republike Hrvatske i na osnovi njegove izradbe zakon o hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj porabi. Prije pisanja bilo kakva pravopisa treba postići unutarstrukovni konzensus o pojedinim pitanjima pravopisa i o njegovoj koncepciji, s obzirom na sociolingvističko prognoziranje i stabiliziranje pravopisne situacije, uzmajući u obzir, dakako, i druge čimbenike izvanjezičnoga karaktera. Institutski Hrvatski pravopis je postao obvezujući samo za osnovne i srednje škole kojima je nadležno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta.

Hrvatski jezik ni sada nema jedinstvenoga i općeprihvaćenoga pravopisa. I sada, nažalost, pravopisni priručnici za određena prijeporna pitanja često nude međusobno različita rješenja što dio etnolingvokulturne zajednice zbunjuje te to dovodi do nesporazuma i prenja (polemika). Bez strukovnoga dogovora i zajedničke sloge različitih sudionika jezične politike bilo koji pravopis i dalje će raslojavati i zbunjivati etnolingvokulturnu hrvatsku zajednicu. Budući strukovni sporazum oko zajedničkoga pravopisa promicat će daljnju izgradnju i učvršćivanje unutarnjega jedinstva u etnolingvokulturnoj zajednici, jačat će povjerenje unutar društva. Od pravopisnih „bitaka“ najviše stradaju učenici.

Vijeće, povjerenstvo, zakon

I na kraju, Hrvatskoj je potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi Republike Hrvatske, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova te javnih općila, u kojem bi mogao biti razrađen, a u Saboru usvojen zakon o službenom (hrvatskom) jeziku Republike Hrvatske koji bi regulirao u podzakonskim aktima osnovne normativne priručnike. U sklopu toga vijeća moglo bi djelovati i pravopisno povjerenstvo za izradbu jedinstvenoga i općeprihvaćenoga zajedničkoga pravopisa. Također bi bilo vjerojatno dobro imati u Hrvatskoj i zavod za udžbenike ... Na veliku žalost, premnogo je izvanjezičnih igara oko pravopisa namjesto opće sloge i pronalaska zajedničkoga puta za dobrobit hrvatske etnolingvokulturne zajednice.

Artur Bagdasarov,
Školske novine, br.13., 5.04., 2016.