O armenskom filmu

Prve filmske snimke na području Armenije pojavile su se 1907. god. Godine 1911. ruski snimatelji A. Digmelov i A. Minervin su snimili pogreb poglavara Armenske apostolske crkve Matteosa II. u Ečmiadzinu. Godine 1920. snimatelj Lemberg snimio je dokumentarni kratkometražni film koji je bio posvećen uspostavi sovjetske vlasti u Armeniji. Nadnevak nastanka armenskoga filma smatra se 16. travnja 1923. god. kada je stvorena armenska državna kinemotografija “Armenfilm” (naziv od 1957.), poznata pod imenom Goskino Armenije (“Armenski državni slikopis”). Organizatori su bili Daniel Dzuni i Amo Bek-Nazarov.

Armenfilm

Prvi sovjetsko-armenski dokumentarac “Sovjetska Armenija” se je pojavio na armenskom tlu 1924. god., a 1925. god. prvi igrani film “Namus” (“Čast”), filmska obradba pripovijetke armenskoga klasika A. Širvanzadea u režiji A. Bek-Nazarova i snimatelja S. Zabozlajeva. Potom je Bek-Nazarov snimio film “Zare” (1927.) o životu Kurda, “Has-Puš” (1928.) o stihijskoj pobuni iranske sirotinje, “Dom na vulkanu” (1929.), komediju o veseljacima “Šor i Šoršor” (1926.) prema motivu pripovijetke M. Bagratunija, dokumentarac “Zemlja Nairi” (1930.) i dr. Posljednji armenski nijemi film “Gikor” je zapravo filmska obradba pripovijetke O. Tumanjana, snimljen je u armenskom filmskom studiju 1934. god. u režiji A. Martirosjana.

Namus (“Čast”), 1925.

Već u ožujku 1924. god. u Jerevanu postoji armenski filmski studio, a koncem 1920-ih godina i studio s paviljonom i uređajima za snimanje filmova. Godine 1935. počeo se je prikazivati prvi armenski zvučni film “Pepo” (redatelj Bek-Nazarov) prema kazališnomu djelu poznatoga dramaturga Gabriela Sundukjana.

Pepo, 1935.

Koncem 1930-ih pa do sredine 1940-ih godina izlaze povijesno-revolucionarni filmovi “Karo” (1937., prema motivima novele A. Gajdara “Škola”, redatelj A. Aj-Artjan), “Zangezur” (1938., redatelj A. Bek-Nazarov),”Brdski hod” (1939., redatelj S. Kevorkov i E. Karamjan). U tim godinama izlazi prvi crtani film “Pas i mačak” (1938., redatelj L. Atamanov). Godine 1939. proizvedena je komedija “Ljudi našega kolhoza” (redatelj A. Aj-Artjan) i dokumentarni film 1940. god. “Zemlja radosti” (redatelj G. Balasanjan i L. Isaakjan). Tijekom Drugoga svjetskoga rata snimljena je povijesno-domoljubna epopeja “David-bek” (1944., redatelj Bek-Nazarov) i dokumentarni film “Rodna zemlja” (1945., redatelj G. Balasanjan i L. Isaakjan).

Od filmova 1950-ih i 1960-ih godina ističu se: “Osobno poznat” (1958.) i “Izvanredni zadatak” (1965., redatelji obaju filma - S. Kevorkov i E. Karamjan) o prevratniku Kamo; “Sjeverna duga” (1961., redatelj A. Aj-Artjan) o pripajanju Armenije Rusiji; “Dobar dan, to ja!” (1966., redatelj F. Dovlatjan) o armenskom znanstveniku fizičaru; glazbena komedija “Karine” (1967., redatelj A. Manarjan); dokumentarni filmovi “Dobar dan, Artjome!” (1964., redatelj G. Melik-Avakjan); “Martiros Sar’jan” (1965., redatelj L. Vagaršjan); “Sedam pjesama o Armeniji” (1968., redatelj G. Melik-Avakjan) i druge. Godine 1958. stvoren je samaostalni Jerevanski studio za dokumentarne i znanstveno-popularne filmove. (v. Boljšaja sovetskaja enciklopedija, tom 2., 1969. - 1978. Sovetskaja enciklopedija. Moskva, poveznica). Armensko film 1960-ih godina odrazio je suvremenu razinu nacionalnoga značaja i armensku samosvijest.

Jedno od najvećih remek djela 20. stoljeća je film Sergeja Paradžanova (1924. - 1990.) “Boja šipka” (1968., redatelj i scenarist S. Paradžanov, snimatelj S. Šahbazjan, skladatelj T. Mansurjan, slikari S. Paradžanov, S. Andranikjan, E. Ahvlediani i dr.), dirljiva priča o armenskom pjesniku 18. st. Sajat-Novi. U filmu je prikazan duhovni svijet pjesnika, povijest njegove ljubavi, odnos prema vjeri, vlasti i narodu. Književni monolozi su minimalni, a sva autorova rješenja su prikazana u slikovitim minijaturama.

Sergej Paradžanov

Boja šipka, 1968.

Od filmova 1970-ih i 1980-ih godina ističu se: “Ovdje, na ovom raskrižju” (1975., redatelj K. Gevorkjan); “Njevesta sa Sjevera” (1975., redatelj N. Oganesjan); “Naapet” (1977., redatelj G. Maljan); “Arevik” (1978., redatelj A. Ajrapetjan i A. Agababov); “Vojnik i slon” (1978., redatelj D. Kesajanc); “Dzori Miro” (1979., redatelj Ž. Avetisjan); “Pljuska” (1980., redatelj G. Maljan); “Tango moga djetinjstva” (1986., redatelj A. Mkrtčjan) i druge.

Tijekom 1990-ih godina nakon raspada SSSR-a armenski redatelji su krenuli filmsku industriju financirati vlastitim sredstvima i u to vrijeme iznijeli na vidjelo zagane (probleme) i teškoće s kojima se je Armenija suočavala. U filmovima kao što su “Krv”(1991., redatelj S. Babajan), “Glas vapijućega (u pustinji)” (1991., redatelj V. Čaldranjan), “Zadnja postaja” (1994., redatelj A. Hačatrjan), “Lavirint” (1996., redatelj M. Dovlatjan), “Crno i bijelo” (1996., redatelj T. Hzmaljan), “Gospodine, smiluj se!” (1997., redatelj V. Čaldranjan) i drugi redatelji i glumci su pokazivali u kakvoj situaciji, napetosti i blokadi živi armenski narod nakon postkomunističkoga razdoblja.

Jedna od posebnosti armenskoga filma je prisutnost armenskoga iseljeništva u filmskoj industriji SAD-a, Rusije, Francuske. Američki filmski i kazališni redatelj armenskoga podrijetla Rouben Mamoulian (1897. - 1987.) smatra se tvorcem prvoga dugometražnoga filma u boji “Becky Sharp” (1935.). Uzgred budi rečeno da je američki poduzetnik, milijarder Kirk Kerkorian (1917. - 2015.) od 1969. god. bio desetak godina vlasnik američke filmske kompanije MGM (“Metro-Goldwyn-Mayer”) za proizvodnju i distribuciju filmova i televizijskoga programa.

Filmski festitval u Cannesu, glumci Arsine Handžjan, Charles Aznavour i redatelj filma “Ararat” (2002.) Atom Egoian

Svake se godine od 2004. u Jerevanu, glavnom gradu Armenije, održava međunarodni filmski festival “Zlatna marelica” na kojem se prikazuju kako armenski, tako i inozemni filmove. Filmski festival od 2011. god. ima četiri osnovna programa: međunarodni natječaj za igrani, dokumentarni i kratkometražni film, a također i natječaj “Armenska panorama”.

Filmski festival Zlatna marelica

Izvor nadahnuća za armenske filmske djelatnike bila je i jest stara etnokulturna baština koja je došla do nas kroz tisućljeća. Novo doba je iznjedrilo nova imena domaćih i inozemnih armenskih redatelja i scenarista kao što su: Artur Aristakisjan (Rusija), Aleksandar Atanesjan (Rusija), Serge Avédikian (Francuska), Atom Egoian (Kanada), Roman Balajan (Ukrajina), Arutjun Hačatrjan (Armenija), Aljbert Mkrtčjan (Armenija), Levon Minasjan (Armenija), Karen Šahnazarov (Rusija), Henri Verneuil (Francuska) i mnogi drugi.

Artur Bagdasarov