Sebastski mučenici

Godine 313. rimski car Konstantin Veliki je naložio da se i kršćanima dopusti sloboda vjeroispovijesti nakon čega su se s poganima izjednačili u pravima. Ali, njegov suvladar Gaj Valerije Licinijan Licinije (263. - 325.) je bio poganin i u svojem dijelu carstva odlučio je potpuno zatrti kršćanstvo. Licinije je po svojoj naravi bio vrlo pohlepan, vlastoljubiv, žestoke naravi, razdražljiv, neprijateljski se je odnosio prema znanostima i u svem je volio vojnu stegu. Pripremao se je za rat protiv Konstantina i bojeći se izdaje u vlastitim redovima odlučio je očistiti svoju vojsku od kršćana.

Licinije

U to doba u armenskom gradu Sebasti u povijesnoj Maloj Armeniji (sadanji turski grad Sivas) postojala je rimska družina u znamenitoj XII. legiji, zvanoj “Legio fulminata Melitensis”, na čelu s vojskovođom Agrikolajem koji je bio odani pristaša poganstva. Družina se je sastojala od četrdeset kršćanskih vojnika. Kada su vojnici odbili prinijeti žrtvu poganskim bogovima, Agrikolaj ih je bacio u tamnicu. Dok su se još nalazili u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da nakon smrti budu zajedno pokopani u Sareimu kod Zele (v. http://putevimilosti.com/duhovnost/arhiva/1251-etrdeset-muenika-iz-sebaste). Vojnici su se molili danonoćno i jednom noću začuše glas: “Onaj koji od vas bude trpio do konca, bit će spašen.” Usput budi rečeno da u provinciji Mardin u Turskoj postoji sirijska crkva koja je posvećena Četrdesetorici mučenika (tur. Kirklar Kilisesi).

Crkva sv. Četrdesetorice mučenika, Turska

Sljedećega jutra tih vojnika su ponovno doveli k Agrikolaju. Ovaj put počeo je laskati, veličajući njihovu hrabrost, mladost i snagu te je ponovno od njih zatražio da se odrekne Isusa. Agrikolaj je opet dobio odbijenicu. Tada je poganski vojkovođa naredio da se vojnika okuje. Međutim, stariji od njih imenom Kirion je rekao: “Imperator tebi nije dao pravo okivati nas”. Agrikolaj se je zbunio i naredio da odvedu vojnika u zatvor bez okova.

Crkva sv. Četrdesetorice mučenika u zvoniku bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu

Za sedam dana u Sebastu je došao poznati velikodostojnik Lisij. Vojnici su bili izvedeni na sud pred njega koji im je zaprijetio oduzimanjem vojničkih činova. Vojnici su mu tvrdo odgovarali: “Uzmi ne samo naše vojničke činove, nego i život naš; ništa nama nije draže i časnije od Krista Boga”. Tada Lisij naredi da kamenjem gađaju mučenike. Ali, kada su sluge bacale kamenje na kršćane, kamenje se je vraćalo i padalo na njih same. Jedan je kamen, koji je bacio Lisij, pogodio Agrikolaja i razbio mu lice. Mučitelji su shvatili da vojnike čuva neka nevidljiva sila. U zatvoru je vojnicima noć protekla u molitvi kad ponovno začuše glas Božji: “Onaj tko vjeruje u mene, ako i umre, oživjet će. Odvažite se i ne bojte se jer primit ćete vijence vječne.” Sutradan je sud nastavio sudovanje i preslušanja su ponovljena, ali vojnici su ostali nepokolebljivi u svojoj kršćanskoj krijeposti, uz ufanje i ljubav prema Kristu.

Slika sebastskih mučenika 1724., Rybinsk (Rusija)

Mučenička smrt smrzavanjem

Bila je ljuta zima i jaki mraz. Vojnike su svukli i bacili u ledeno jezero, a unaokolo postavili straže da nitko ne iziđe. Da bi im muke bile neizdržljivije, mučitelji su uz ledeno kupalište pripremili i toplo da primame po kojega koji bude slab u mukama. Doista se je našao jedan slabić u vjeri svojoj pa je prešao u vruću vodu, ali je zbog nagle promjene temperature vode odmah izdahnuo. U tri sata po polnoći s neba je sišla neobična svjetlost, led se je otopio, a voda je u jezeru postala topla. Svi su stražari spavali, samo jedan nije spavao, ugledavši kako se je na glave kršćanskih mučenika spustilo trideset devet vijenaca. Jedan od stražara s obale imenom Aglaij, koji je pratio to čudo, probudio je stražare, skinuo odjeću i stupio u jezero, objavivši svima da je kršćanin. Nakon toga na njegovu se je glavu spustio posljednji četrdeseti vijenac.

Freska u katedrali sv. Sofije, Kijiv

Freska iz 12. st. u crkvi sv. Bogorodice u Osinu, Cipar

Sutradan ujutro mučitelji su začuđeno gledali mučenike koji su svi bili živi, a njihov stražar s njima zajedno slavi Krista. Tada svetu četrdesetoricu izvadiše iz vode i prebiše im noge ispod koljena. U tijeku mučeništva kazniše i mater jednoga od najmlađih vojnika, Melitona, koja je savjetovala sinu da se ne boji i da sve pretrpi do konca. Tijela mučenika su položili na dvokolice i odvezli ih na spaljivanje. Mladi Meliton još je disao i njega su položili na zemlju. Tada je njegova mati podigla sina i na svojim ramenima odnijela ga tragom dvokolice. Kada je Meliton ispustio posljednji izdah, njegova majka ga je položila na dvokolicu pored drugih svetih vojnika. Kada su svi umrli, tijela su im iznijeli izvan grada, spalili i pepeo prosuli u rijeku da ih kršćani ne uzmu, ali vjernici su uspjeli ipak nešto spasiti. (poveznica)

Sv. Meliton, freska crkve sv. Nikole u samostanu Stavronikita, Atos, 1546.

Nakon tri dana javili su se mučenici sebastskomu biskupu Petru i pozvali ga da skupi i pokopa njihove ostatke. Biskup je sa svojim klericima i vjernicima noću skupio moći Kristovih paćenika i časno ih pokopao. Četrdeset sebastskih mučenika iz Male Armenije nastradalo je mučeničkom smrću i vječitom slavom ovjenčano 9. ožujka 320. god., ali od vremena pape Inocenta X. (pontifikat 1644. - 1655.) njihov je spomendan u Katoličkoj crkvi 10. ožujka. O njihovu mučeništvu govorili su i pisali sv. Bazilije, sv. Grgur Nisenski, sv. Gaudencije iz Brescije, sv. Efrem Sirijski, sv. Grgur Turonski [1].

Artur Bagdasarov

[1] U svijetu postoji dvadesetak crkava koje su posvećene mučeništvu sebastskih vojnika, a jedna je od njih armenska katedrala sv. Četrdesetorice mučenika (Sourp Karasnitz Mangants) iz 17. st. u Alepu (Sirija). Zanimljivo je da nema kupole, ali ima tri žrtvenika. Crkva Armenske apostolske crkve je srušena od strane ISIL koncem travnja ove godine.

Sudnji dan, 18. st.

Foto: poveznica