Amaras

Samostan Amaras se nalazi u martuninskom području Gorskoga Karabaha (Arcaha). Nekoć je ovo područje bilo u sastavu provincije Mjus Aband, povijesnoga Arcaha.

Povijest

Prema svjedočanstvu armenskoga povjesničara Favstosa (ili Pavstosa) Buzanda (4./5. st.) crkvu samostana Amaras osnovao je u početku 4. st. sv. Grgur Prosvjetitelj. Amaras je postao poznat sredinom 5. st. nakon što je tu, u istočnom dijelu crkve, sahranjen unuk sv. Grgura Prosvjetitelja Grigoris koji je pak poginuo u južnom Dagestanu 337. ili 348. god. U početku 5. st. tvorac armenske abecede Mesrop Maštoc osnovao je u Amarasu prvu armensku školu i odavde se je počela širiti armenska pismenost. Samostan je porušen u 5. st. od strane Perzijanaca. Ali, godine 489. aluanski kralj Vačagan III. (Pobožni) iz kneževskoga roda Aršakida (ili Aranšahika) nalazi već zaboravljeni grob sv. Grigorisa i gradi nad njim kapelicu, a također obnavlja i crkvu. U grobnici je bila pronađena staklena posuda s moćima sv. Pantelejmona (Pantaleona) i svećenika Zaharije, otca sv. Ivana Krstitelja, koje je biskupu Grigorisu predao njegov djed sv. Grgur Prosvjetitelj.

Tijekom mnogobrojnih pregrađivanja krajem 5. st. nad kapelicom grobnicom bila je sagrađena crkva. Godine 821. Amaras je bio, kao i njegovo šire područje, zaposjednut od strane Arapa, 1223. god. opljačkali su ga Mongoli, a 1387. god. u doba mongolsih najezda razorio ga je Timur (1336. - 1405.). Prethodno je samostan opljačkan; odneseni su žezlo sv. Grigorisa i zlatni križ s 36 dragulja. Prema svjedočanstvu armenskoga povjesničara i crkvenoga djelatnika Stepanosa Orbeljana (1250. - 1304./05.) na prijedlog grčke kraljevne Despine, žene mongolskoga vojskovođe, žezlo i križ su bili otpremljeni u Carigrad. Bez obzira na stalno razaranje, samostan je funkcionirao kao vjersko i kulturno središte.

U 17. st. gandazarski katolikos Petros je obnovio i dogradio samostan. U 18. st. melik (veleposjednički plemićki naslov) Vrandi Šahnazar II. ponovno obnavlja zgrade samostana i gradi naokolo njega ogradu. Dodaje samostanskomu sklopu mnoštvo soba, ćelija itd. U drugoj polovici 19. st. nakon pripajanja istočne Armenije Rusiji samostanski sklop je služio kao granična utvrda, a u razdoblju od 1832. do 1844. god. kao rusko-perzijska carinarnica. Godine 1848., u doba vladavine crkvenoga gandzasarskoga poglavara Ter-Bagdasara (1775. - 1854.), samostan je vraćen Armenskoj apostolskoj crkvi. Godine 1858. uz pomoć Armenaca iz Šuše na mjestu stare crkve nad grobom sv. Grigorisa gradi se nova crkva u kojoj je postavljen 1898. god. nadgrobni kamen arhitekta M. Ter-Israjeljana.

Građevina

Grobnica sv. Grigorisa smještena je pod oltarnicom crkve. Sagrađena je od tesanih kamenova s planine Hazaz. To je pravokutna prostorija s južnim i zapadnim ulazom (zapadni ulaz je zatvoren). Zid nasuprot stube vodi prema južnomu ulazu i urešen je geometrijskim i biljnim ornamentom.

Sadanja crkva sv. Grigorisa sagrađena je od glatkotesanoga bijeloga felsita. Crkva ima kompoziciju trobrodne bazilike. Crkva uz pomoć dvaju parova križastih stupova se dijeli na tri broda s lučnim svodom. Jedinstveni ulaz u crkvu se otvara sa zapadne strane. Crkva se osvjetljuje uz pomoć triju velikih i širokih prozora na zidovima. Na dvokrilnom krovu je mali zvonik. Samostanski sklop je ograđen pravokutnim ogradom s okruglim kulama na četirima stranama. Duž vanjskih zidova sagrađene su stambene i pomoćne prostorije (poveznica).

Artur Bagdasarov