Uz obljetnicu izlaska Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

U Jutarnjem listu od 13. ožujka 2015. god. pročitali smo članak Miljenka Jergovića "40 godina od smrti pisca koji je napisao svu Bosnu. Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven" koji uz ostalo piše: "Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao - srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo." (Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven).

Valja ponaprije napomenuti da je hrvatskim Ustavom, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj porabi hrvatski jezik i latinično pismo. Naziv srpskohrvatski ne postoji ni u sadanjim ustavima Bosne i Hercegovini, Crne Gore ili Srbije. Ustav je osnovni zakon u bilo kojoj državi, poseban normativno-pravni akt koji ima najvišu pravnu snagu i ne valja predlagati nazivu jezika prijašnje jugoslavenske jezičnopolitičke „akrobacije". Kakav je „doživljaj jezika" bio u prijašnjoj Jugoslaviji znamo na primjeru dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod rubriku "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani oficir JNA", a za posmrtne ostatke ne zna se gdje su.

Doživljaj tzv. srpskohrvatskoga znamo i u mnogim drugim primjerima iz bliske jezičnopovijesne prošlosti. Tako su još na 5. kongresu slavista, održanom, 1965. god. u Sarajevu, hrvatski jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i uvođenje srpskih. To je bilo tada okvalificirano kao ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana koji su živjeli u toj višenacionalnoj republici. Već je odavno poznato o partijski nametnutom Novosadskom dogovoru i pravopisu te kažnjavanju potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke tadanjih jezičnopartijskih dokumenata i službenih priručnika. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu za prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika" počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika u duhu zbrajanja krušaka i jabuka.

Andrić je doista rane radove pisao uglavnom hrvatski dok još nije stupio na ideološko-kulturnu pozornicu unitarističkoga jugoslavenskoga smjera kojemu je cilj bio umjetno izjednačivanje srpskoga i hrvatskoga jezika. Dopisni član Razreda za filološke znanosti HAZU-a dr. sc. Leopold Auburger iz Njemačke u knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam piše: „Jezični serbokroatizam kao jezičnonormativni program pjesništva među hrvatskim književnicima prvenstveno je zastupao Ivo Andrić (1892. - 1975.). Iako bosanski Hrvat, Andrić je već u doba prve Jugoslavije jezično dobrim dijelom prešao na stranu serbokroatizma. U drugoj Jugoslaviji ne samo da je prihvatio komunističko-jugoslavensku, srbohegemonističku osnovnu liniju, već se je i jezično još više posrbio tako da je tada pisao isključivo srpskom ekavštinom, a kroatizme je rabio jedino u navodnicima" (Rijeka, 2009., str. 159. - 160.).

Godine 1948. Andrić je postao redoviti član Srpske akademije nauka, a 1954. član Komunističke partije Jugoslavije i nakon toga prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u Narodnoj skupštini BiH-a i Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu. On je prvi potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. O Adrićevim jezičnim promjenama u stvaralaštvu upozoravaju književnik Petar Šegedin i Zdravko Sančević. Dati stopostotnu prosudbu samostalnoga, namjernoga ili prisilnoga prelaska s jednoga jezika na drugi teško je, valjda i ne valja. Prigovoriti tada bilo što pisanju i djelovanju književnika Ive Andrića nije ni bilo moguće jer je i sam postao dio tadanjega jugoslavenskoga društva. Ivo Andrić je ipak Hrvat, a ne Jugoslaven bez obzira kojim je jezikom pisao. Marko Marulić je pisao i latinski, kao i Ruđer Bošković. Mnogi u Irskoj pišu engleski i nisu Englezi.

Na koncu bismo još jednom naveli aktualni ulomak rubričarice Glasa Koncila Smiljane Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) koja u lipnju 1971. god. u časopisu Kritika, br. 18., u članku Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše: „Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik."

Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski, a ne srpskohrvatski, a kurs partijske lingivistike neka ostane u unitarističkoj jezičnopovijesnoj prošlosti (1).

Artur Bagdasarov

1 . Danas 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom Telegramu tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskoga jezika kroz odluke Novosadskoga dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda, uključujući upravo HRVATSKI, a ne bilo koji drugi. Deklaracija je trajna pouka Hrvatima kao odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.